Život i smrt legendarne pjevačice: Vrijeme je za istinu o Silvani Armenulić (VIDEO)

Autor knjige, inače doktor socioloških nauka i publicista, kaže da je do nastanka knjige došlo zanimljivim spletom okolnosti, iako on na početku priče nije imao posebnih sklonosti prema karijeri slavne pjevačice. Po njegovim riječima, prvi put je čuo za Silvanu i vidio je na televiziji davne 1990. godine kada je bio učenik 3. razreda osnovne škole i kada je emitovana  popularna serija “Ljubav na seoski način”.  Kasnije je jedno vrijeme u Doboju živio u neposrednoj blizini njene rodne kuće, ali nije imao posebna interesovanja u vezi sa tom pričom, osim onog što je čitao po novinama dok jedan razgovor nije odredio nastanak monografije.

- Prošle godine u jednom više neformalnom razgovoru sa gradonačelnikom Doboja, gospodinom Borisom Jerinićem, saznao sam da je Silvana dobila ulicu u Doboju i to na prijedlog gospodina Obrena Petrovića, tadašnjeg gradonačelnika, a gradska skupština je usvojila tu odluku. Ubrzo poslije toga gospodin Petrović mi je rekao da bi bilo dobro da se uradi jedna dobra i kvalitetna monografija, a kasnije da se taj zadatak povjerava meni. Bio sam iznenađen, ali sam pristao - kaže on.

Nakon toga, Vidaković je angažovao bivšeg učenika, vrsnog arhivistu i hroničara Nebojšu Mićića, sada šefa regionalne kancelarije Arhiva Republike Srpske, da mu se pridruži, kao i još jednu bivšu učenicu Danicu Heriban Blagojević, perspektivnu umjetnicu i grafičkog dizajnera, u tim koji će raditi na tome. Priključio se i Vladimir Vlado Ilić, inženjer informatike, koji je bio zadužen za skeniranje i digitalnu obradu građe.

- Krenuli smo od nule, jer referentni okvir za istraživanje bi bio materijal koji se nalazi na internetu, ali primjenom metodologije i kvalitativne analize sadržaja zaključio sam da su podaci nepouzdani, čak i konfuzni, te ih nisam mogao uzeti kao relevantne, jer je to u suprotnosti sa principima naučnog saznanja i metodološkog traganja za istinom. To mi je dalo motiv da se posvetim samo tome - navodi Vidaković.

Balkan je izuzetno plodno područje za mitomaniju, a u slučaju Silvane Armenulić i njene tragične smrti to je poprimilo ozbiljne razmjere unutar kojih je teško razdvojiti činjenice i izmišljotine.

Vidaković kaže da je stoga bilo teško napisati knjigu koja se bavi na objektivan način njenim stvarnim životom i djelom.

- Silvana, njena mlađa sestra Mirjana Bajraktarević i violinista Miodrag Rade Jašarević su te kobne noći 10. oktobra 1976. godine u 21.15 tragično izgubili život u teškoj saobraćajnoj nesreći u blizini mjesta Kolari pored Smedereva i direktnih svjedoka iz automobila nije bilo, jer su svi putnici izginuli i to je bio osnov za mitologizaciju. Mi smo bili na svim tim mjestima, počev od Aleksandrovca Župskog gdje su oni posljednji puta nastupali, preko Požarevca i Smedereva pa nadalje. Našli smo dosta svjedoka koji se sjećaju mnogih detalja, ali i neki su nam se sami javljali, posebno poslije mojih TV nastupa, prvenstveno kod Svetlane Luković u emisiji “Nedeljno popodne” na BN TV nakon čega su mi se javili ljudi od ključnog značaja. Analizirali smo sve do najsitnijih detalja - rekao je Vidaković.

On navodi da mu je pomogao Andrija Bajić, Silvanin savremenik, sa kojim je mjesecima bio u kontaktu, kao i Ismet Krcić, pjevač crnogorskih pjesama, popularan 70-ih godina. Veliku pomoć dao mu je i Srba Ivkov sa čijim je ansamblom nastupala posljednjih sedam godina, kao i Ljubiša Pavković.

- Posebno mi je bio koristan susret sa gitaristom Borom Višnjičkim, organizatorom tog posljednjeg koncerta na “Župskoj berbi” u Aleksandrovcu, živim svjedokom jasnog sjećanja. Posebno su nam pomogli ljudi iz Aleksandrovca, prije svega Marina Atanasković, direktor Turističkog saveza, te Ivan Brborić, kustos Zavičajnog muzeja. Zatim je tu još nekoliko anonimnih saradnika koji su nam pomogli, ali su željeli ostati anonimni što smo ispoštovali. Po pitanju tragedije, ne postoji više nepoznanica i ponosan sam što je to konačno riješeno i što je skinut veo misterije sa cijele priče - navodi Vidaković.

Kada se skine veo mitomanije, otkriveno je ko je je bila djevojčica Zilha Bajraktarević iz Doboja, koja je postala jugoslovenska pjevačka diva Silvana Armenulić. Vidaković recimo otkriva da Zilha Bajraktarević nije pobjegla od siromaštva i pijanog oca. Odrasla je u dobrostojećoj porodici prvog dobojskog poslastičara Mehmeda Bajraktarevića Garana, koji je cijeli Drugi svjetski rat proveo u partizanima, bio izuzetno ugledan čovjek, jedan od osnivača lovačkog društva u Doboju, družio se sa viđenijih ljudima tog vremena. 

- Bila je odličan đak, to vidimo po njenim ocjenama iz školskog dnevnika koji smo pronašli. Nije tačno da je iz Doboja otišla u Sarajevo da pjeva, nego je otišla sa starijim sestrama u Travnik da radi u fabrici “Bratstvo”. U to vrijeme jedna od najbolje stojećih fabrika u BiH, to je bila vojna i poljoprivredna industrija, gdje su plate bila iznad prosjeka, a kako je počela da pjeva, to čitaoci mogu da pronađu u knjizi - kaže Vidaković.

Silvana je, kako je to dokumentovano, kafanski zanat pekla pored velikana muzike Ismeta Alajbegovića Šerbe i Ace Stepića. Postala je zvijezda zahvaljujući pjesmama Andrije Bajića “Nad izvorom vrba se nadnela” i Tome Zdravkovića “Šta će mi život”. Iako je slavljena kao pjevač narodne muzike, tokom karijere s lakoćom je šetala kroz različite singlove od šansona preko starogradskih do pjesama zabavne muzike, igrala je na televiziji i filmu bez problema parirajući glumačkim vedetama tog vremena, dokazujući da je višestruko talentovana osoba, ali sa druge strane u to vrijeme potcjenjivana je od strane muzičke industrije kao izvođač šund i kafanske muzike, što je po riječima Vidakovića, dobrim dijelom kriva činjenica da je  riječ o  ženi i osobi koja je mislila svojom glavom kada to nije bila popularna stvar.

- Silvana je mogla da pjeva sve i pjevala je mnogo različitih žanrova bez problema. Ona je začetnik novom muzičkog pravca koji sam ja označio kao folk-šansona. Silvana je pjevala šlagere, romanse, šansone, bila je više od obične pjevačice narodne muzike. Po pitanju njenog odlaska u filmske vode, ona se tu odlično snalazila. Reditelj Dragoslav Lazić je bio oduševljen njenim glumačkim talentom, a čuveni filmski snimatelj Milorad Jakšić Fanđo nam je u intervjuu rekao da se Silvana profesionalnije ponašala od svih glumačkih zvijezda sa kojima je igrala. Mnogi ne znaju da je Silvana mnogo čitala, posebno književne klasike, voljela je umjetnine i razumjela se u umjetnost. Čuveni reditelj Fadil Hadžić u čijem je kultnom filmu “Lov na jelene” igrala glavnu žensku ulogu  je čak naslikao njen portret, jer je bio fasciniran njenom harizmom, unutrašnjom ljepotom i elokventnošću - objasnio je on.

Kako ističe, potcjenjivana je od muzičke industrije, proganjana i stigmatizovana i jedno cijelo poglavlje u knjizi je posvećeno tome.

- Nikad nije bila ničija ljubavnica, sa političarima nije imala nikakav drugi odnos osim poslovnog, držala je do sebe, bila je visokomoralna i voljela je jednog muškarca, tu ljubav je sa sobom odnijela u grob. Svi koji tvrde suprotno mogu reći da ne govore istinu i da su pobude za takve tvrdnje niske i služe za jeftine tračarske priče za žutu štampu. Ne znam zašto i kome je toliko trebalo da iznosi netačne podatke i grube neistine, mogu da razumijem profit, ali da neko tako gnusno laže o nekome ko uz sve to više nije živ, nikada mi neće biti jasno. Ali razlozi postoje - smatra autor.

Bila je izložena medijskih napadima nakon skandala sa pjesmom “Jugo, moja Jugo” što je, po riječima autora monografije, samo posljedica ljubomore i ličnih interesa pojedinaca.

- U knjizi smo posvetili pažnju i tom insceniranom skandalu sa pjesmom “Jugo, moja Jugo”, tu je bez potrebe napravljena loša priča, a sebi su za pravo dali da o tome diskutuju nekompetentni pojedinci iz sistema. Istina je da su se njoj udvarali mnogi političari, ali ona nije bila sklona vanbračnim ljubavnim vezama i sigurno je zbog toga imala problema. Postoji tvrdnja da Silvana nikada nije pjevala Titu, čak u Muzeju Jugoslavije u Beogradu postoji fundus sa ogromnim brojem fotografija Tita, zapravo su tu sve fotografije objedinjene na jednom mjestu, ali nema nijedne na kojoj je Tito sa Silvanom, međutim mi smo privatnim kanalima došli do odlične fotografije na kojoj su Tito, Silvana, Leo Martin, Ismet Krcić, Stane Dolanc i general Nikola Ljubičić, a nastala je u Karađorđevu 1972. godine prilikom jednog diplomatskog događaja. Tu fotografiju je načinio oficijelni fotograf, ali je ona iz nepoznatih razloga nestala iz fundusa Titovih fotografija. Mnogo toga je netačnog rečeno i u vezi te pogibije, istraga je urađena loše, neprofesionalno, mnogo nelogičnosti i improvizacije je uneseno u sve, neko je intervenisao, tačnije zna se i ko da se to malo zataška. Silvana je vozila u to vrijeme najmoćnije auto u zemlji i nisu poginuli pri brzini od 150 km/h nego su vozili 240 km/h i nije bio direktan sudar - kaže Vidaković.

Silvanina tragična sudbina, karijera ispunjena vrhunskim pjevanjem, bolom, kafanskim životom i velikom slavom, bez problema može parirati recimo sudbini kantri zvijezda poput Petsi Klajn ili Tami Vajnet ili rok heroina poput Dženis Džoplin, ali za razliku od njih, Silvana nije dobila adekvatan umjetnički omaž, ali je ova knjiga, kako sam autor kaže, jedan od skromnih pomaka da se ova nepravda ispravi.

- Kao što sam već rekao Silvana nije odrasla u siromaštvu, iako je to u nekom od intervjua rekla, ali na nagovor novinara, jer su željeli da od njenog života naprave mit, ali takve tvrdnje nisu istinite. Međutim, ne može se reći ni da je Silvana odrasla u raskoši, jer nema porodice koja je nakon Drugog svjetskog rata dobro živjela. Doboj je bio razrušen što savezničkim bombardovanjem što u borbama okupatora sa partizanima i ustanicima, a poslastičarnica Silvaninog oca Mehmeda je bila opljačkana i opustošena,  objekat konfiskovan i dodijeljen nekom od podanika NDH režima. Nakon rata Mehmed je krenuo od početka. Brzo je uspostavio sve, ali nije svoje kćerke vidio niti u poslastičarskom zanatu niti na dobojskoj Čaršiji, zato ih je uputio u svijet. Mehmed se razbolio 1960. godine, dobio je karcinom grla i liječio se zahvaljujući Silvani na najboljim klinikama. Ona je veliki novac dala na njegovo liječenje, tako da nisu tačne tvrdnje da su njih dvoje bili u lošim odnosima, naprotiv. Mehmed je bio kod nje u Beogradu. Ali nije se izborio sa bolešću, umro je 1965. godine. Na njegovoj sahrani je bio cijeli Doboj - jasan je Vidaković.

Po njegovim riječima, Silvana je po ljepoti mogla parirati Brižit Bardo, po nadahnuću i senzibilitetu bila je slična Edit Pjaf. Nije dobila umjetnički omaž, ali Vidaković tvrdi da nije imao ko da stane iza nje.

- Mediji su bili surovi, a RTB recimo nije čak ni objavio da su poginule Silvana i Mirjana, samo je rečeno da je poginuo Miodrag Jašarević, šef narodnog orkestra RTB. Ali nam se javio čovjek koji je u to vrijeme bio vozač reportažnih kola i kaže nam da su to noć oni izašli na lice mjesta i snimali, ali šta se dalje te noći događalo, ko je intervenisao da se to ne emituje, za sada će ostati tajna, međutim sve se na kraju sazna. Takođe, Silvana nije imala burne ljubavi, voljela je samo jednog čovjeka, svog zakonitog muža Radmila, ali kako im je brak zapao u krizu i kako posljednje godine njenog života nisu živjeli zajedno, Silvana je pokrenula brakorazvodnu parnicu koja je trebalo da bude okončana do kraja 1976. godine. Posljednje godine svog života je započela vezu sa Markom Markovićem, sportskim novinarom, ali ni sa njim nije bila srećna, o čemu su nam svjedočili njeni prijatelji - kaže Vidaković.

On dodaje da ova knjiga, u neku ruku, jeste pokušaj da se Silvani dodijeli ono što joj pripada, da se javnosti prikaže stvarno stanje i pokaže istina o životu i tragediji jedne velike zvijezde i istinske umjetnice.

Sam autor kaže da je radeći na ovoj knjizi ne samo otkrio brojne činjenice koja bacaju potpuno novo svjetlo na život Silvane Armenulić, već da je i sam shvatio da nijednom poslu ne treba prilaziti sa predrasudama.

- Saznao sam mnogo, jer na početku ja zapravo nisam znao ništa o njoj ili sam znao površno. Ranije sam smatrao da ona jeste neko ko je vrijedan pažnje, ali nisam ni izbliza imao sliku o svemu kao sada nakon cijelog ovog obimnog posla. Mnogo truda smo uložili. Samo u januaru prošle godine smo napravili 2850 km putujući i istražujući. Posjetili smo sve arhive, biblioteke, zbirke, čak smo uspjeli dobiti od RTS-a do sada neviđene i neobjavljene fotografije kao i neke snimke, a od HRT-a u Zagrebu smo dobili do sada neobjavljene video-intervjue, od “Jugotona” smo dobili sve kavere ploča recimo, kao i iz “Diskosa”. Mnogo privatnih arhiva smo otvorili, uglavnom je sve pomenuto u knjizi, zato ona ima 513 stranica A4 formata. Posebno mi je drago što sam razobličio sve te neistine, što sam razotkrio uglavnom sve dileme i što sam tu saobraćajnu nesreću istražio do detalja. Sada više nema misterija ni mitomanije, postoje samo činjenice, iako jesu čudne, pojedini momenti imaju veo misterije, tu nema mnogo mjesta spekulaciji - zaključuje Vidaković.

On dodaje da je posebno zanimljivo što je radnica Instituta za sugestiju pri Bugarskoj akademiji nauka Vangelija Pandeva Dimitrova Gušterova, u narodu poznata kao baba Vanga, Silvani proricala sudbinu te da taj susret nije bio ni izbliza onakav kako je to prikazano. A šta se tačno dešavalo kod babe Vangelije, kako autor kaže, čitaoci mogu pronaći u knjizi.

Film

U filmu “Toma”, koji je ponovo vratio Silvanu u žižu javnosti, sugeriše se ljubavna veza između nje i Tome, što se naravno pravda filmskom fikcijom, ali Vidaković u knjizi otkriva da je čista izmišljotina. 

- Ona je mnogo pomogla Tomi na početku karijere, a i on njoj, međutim nikada nisu bili u ljubavnoj vezi, to je izmišljotina, Toma je bio ludo zaljubljen u Mirjanu Bajraktarević, Silvaninu mlađu sestru, u koju je bio zaljubljen i Tozovac, te su joj obojica posvetili po jednu pjesmu i obje te pjesme se zovu “Mirjana”. Silvana je Tomu gledala kao brata, mnogo mu je pomogla, ali on njoj nije uzvratio pjesmom “Šta će mi život”, nego ju je pisao za sebe kako bi sa tom pjesmom nastupio na festivalu “Beogradski sabor”. Toma  je pjesmu napisao jedno jutro u hotelu “Slavija” u teškom stanju mamurluka nakon višednevnog boemisanja, a Silvana ju je slučajno čula kad je Toma probao numeru u studiju. Onda je ona njega molila da joj da tu pjesmu, na šta je on rekao: “Uzmi, svejedno je pisana za tebe” - navodi Vidaković.

Mirjana

Vidaković ističe važnu ulogu Silvanine nepravedno zaboravljene sestre Mirjane Bajraktarević kojoj je u knjizi posvećeno cijelo poglavlje.

- Otkriva se da se ona nije nikada zvala ni Mirsada ni Merima nego Mirjana, čak smo nabavili i njen rodni list. Poginula je u 25. godini života i bila je u 6. mjesecu trudnoće. Prema mnogim muzičkim stručnjacima, daleko bolji vokal od Silvane je bila, već je imala dobre i slušane pjesme, ali ta kobna noć je sve odnijela - rekao je Vidaković.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.