Tamna strana visoke inteligencije: Zašto je najpametnijim ljudima najteže u životu

Biti jako pametan nije uvijek garancija uspjeha ili sreće. Kod ljudi sa veoma visokim kvocijentom inteligencije dolazi do obrnutog slučaja – o kojem se ne govori tako često. Kod njih češće dolazi do stanja egzistencijalne teskobe, socijalne izolacije, emocionalnih problema i kontinuiranog ličnog nezadovoljstva uslijed neispunjavanja mnogih visokih ciljeva koje većina osoba s velikim sposobnostima sebi postavlja, prenosi Nova.rs.

Neki ljudi ne oklevaju da kažu da inteligencija nije isto što i mudrost, i da je mudrost nešto što mnogi od tih ljudi (ne svi) nemaju sa ILj iznad 120-130. Tako, Žan Sjo-Fašen, psihoterapeutkinja i jedna od najpriznatijih stručnjakinja u području visokih sposobnosti, objašnjava da ništa ne može biti paradoksalno kao mozak tih ljudi.

„Želim da živim savršenim životom. Jedini način da se to postigne jeste izolacija, usamljenost. Uvijek sam mrzio gužvu”, kazao je jednom Vilijam Džejms Sajdis, poznat kao najinteligentniji čovek na svijetu.

Biti vrlo inteligentan podrazumjeva pak određenu krhkost. Suočavamo se s vrstom uma sposobnom za stvaranje hiljade ideja odjednom. Oni su brzi, originalni i mogu proizvesti za nekoliko sekundi beskrajan broj argumenata i koncepata. Međutim, nisu uveijek u stanju da upravljaju svim tim informacijama. Njihovi kognitivni svijetovi imaju toliko kapaciteta da je jedan podsticaj dovoljan da njihovi neuroni odmah zapale i daju oblik mnogim idejama, ali istina je da oni ne uspjevaju uvijek da daju konkretan ili čak uspešan odgovor.

Sve to može izazvati veliku frustraciju i zbunjenost. Nije sve tako nevjerovatno ili jednostavno za osobu ili dijete s visokim sposobnostima. Niko nije objasnio kako koristiti taj mozak tako sofisticiran, tako željan informacija i produktivan u idejama. Zapravo, stvarnost postaje mnogo složenija za ljude s ILj-om preko 180. U tim slučajevima, i kao što smo već videli u istoriji najinteligentnijeg čoveka na svijetu koji je imao ILj od 250 bodova, njihovi životi mogu postati prave tragedije.

Biti jako pametan – paradoksalni dar

Živimo u društvu u kojem se poštuju darovi. Oduševljeni smo ljudima s jedinstvenim talentima i sposobnostima, divimo se onima koji dominiraju određenim područjem nauke, umjetnosti, sporta… Nema tate i mame koji kažu da ne bi voleli da imaju dijete s visokim ILj-om, jer je na neki način ideja da je inteligencija sinonim za uspeh još uvijek vrlo prisutna u našem svakodnevnom životu.

S druge strane, i sama deca imaju uverenje da ništa ne može biti tako fantastično kao „biti jako pametan“. Može li postojati nešto bolje? „Nadareni“, kažu oni, polažu ispite s dobrim ocijenama bez problema ili učeći malo. Sada svaki staratelj, svaki psiholog ili otac djeteta s visokim sposobnostima zna da to i nije baš uvijek tačno.

Štaviše vrlo je moguće da će učenik s visokim ILj-om ostati nezapažen tokom većeg dela školovanja. Takođe je vjerovatno da on ne dobija dobre ocijene, da nije dobar u sklapanju prijateljstava i da je on taj odsutni student koji je uvučen u svoj vlastiti svijet, koji sedi u poslednjem redu učionice, gdje ne privlači pažnju.

Inteligenciju je teško kontrolisati

Razlog zbog kojeg biti vrlo inteligentan ne garantuje uvijek da će učenik ili student biti prvi u klasi leži u nekoliko dimenzija. Prvi je dosada. Dijete s visokim sposobnostima ne osjeća se zainteresovano ili stimulisano onim što je oko njega i jednostavno odvaja i zauzima pasivni stav – zbog čega može čak doći do neuspjeha u školi.

U drugim slučajevima, suočavamo se s učenicima koji ne znaju kako da kontrolišu svoje ideje i riječi. Ponekad, prije jednostavnog ispitivanja, dete može upasti u neku vrstu lutanja, razmišljanja i zaključaka gde ne uspjeva uvijek da da konkretan odgovor. Zapravo, u knjizi „Previše pametan da bi bio srećan“ djevojka objašnjava da, dok njene kolege dolaze do jedne ideje kako bi pronašli rješenje, ona dolazi do 25 ideja i osjeća se nesposobnom za donošenje zaključka.

Ovakvo razmišljanje naziva se arborescentno. Takvo razmišljanje ljudi s visokim sposobnostima objašnjava se na sledeći način: kada primi podsticaj, um počinje da generiše jednu ideju za drugom, iako u mnogim slučajevima bez jasnih asocijacija. Sve se ilustruje slikom gustog stabla s beskonačnim granama u kojima osoba ne može kontrolisati ili organizovati te podatke. Ukratko, jedna misao rađa drugu i tome nema kraja.

Emocionalne kataklizme

Drugi aspekt koji treba razmotriti jeste onaj koji se odnosi na preosjetljivost. Biti vrlo inteligentan podrazumjeva preuzimanje duboke i transcendentalne vizije o stvarnosti i o samom svijetu. Ponekad, samo gledanjem vijesti na televiziji osoba s visokim vještinama osjeća nerazumevanje, ljutnju i skepticizam pred samim čovečanstvom.

Emocije ih hvataju, ne mogu kontrolisati uticaj određenih događaja koji za ostale ljude obično ostaju nezapaženi.

Dimenzije kao što su laži ili izdaja ih nadilaze, kao i društvene nejednakosti, ratovi – kao da shvataju da možda nisu u stanju da postignu mnoge od tih uzvišenih ideala koje imaju na umu.

Osim toga, izvan klasične ideje da su vrlo inteligentni ljudi hladni, potrebno je shvatiti da je njihov empatijski kapacitet ogroman. Ponekad više vole da se izoluju kako ne bi patili, da bi održavali udaljenosti kako se ne bi previše uključili i da bi se na neki način povredili.

Međutim, njihovi emocionalni svemiri su složeni i taj se intenzitet takođe usmjerava kroz kreativnost i inspiraciju, razvijajući do maksimuma mnoge njihove prirodne talente.

Inteligencija ne bi trebalo da bude prepreka za sreću

U ovom trenutku sasvim je moguće da bi neko mogao pomisliti da je biti vrlo inteligentan neka vrsta patologije. Ali to nije istina. Ono što moramo da uradimo jeste da probamo da olakšamo život darovitim pojedincima. Darovito dijete koje prolazi kroz školski sistem neotkriveno razviće malo akademskog interesovanja i živjeće u ličnoj izolaciji gdje se mogu pojaviti druge vrste problema kao što su anksioznost ili depresija.

S druge strane, SZO nas upozorava na sledeće: ILj se ne može koristiti samo kao dijagnoza darovitosti jer inteligencija se ne može razumjeti bez emocionalnog djela, bez preosetljivosti, hiperestezije, hiperemotivnosti, hiperzrelosti, hiperstimulacije, bez arborescentnog razmišljanja i brzih misli…

Biti vrlo inteligentan može značiti život u vrlo složenom ličnom uglu gde su emocije i misli haotične, duboke i vrlo intenzivne. Stoga je naša uloga roditelja, majki, staratelja, vaspitača ili psihologa da darovitoj deci ponudimo odgovarajuće strategije kako bi pronašli mir i ravnotežu. Tako da mogu doseći svoj maksimalni potencijal i, naravno, sreću, piše uniljorner.com.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.