Dijana Đoković o prijetnjama Albanaca i borbi za porodicu

Rodila je Novaka Dijana, podigla ga i gledala kako postaje najbolji na planeti - a danas joj nedostaje.

Kako kaže gospođa Đoković, samo želi da bude sa njim, nasamo. Nedostaje joj to vrijeme koje je nekada imala sa svojim sinom, a danas je taj luksuz pored svih obaveza i ljudi oko sebe gotovo nemoguć.

- Novak od malena nije bio kao sva druga djeca. Ne pričam o tenisu, već o njemu kao malom djetetu. Uvijek se razlikovao od ostale djece jer je bio mnogo zreliji. Volio je da se igra, ali mu je pažnja bila drugačije usmjerena. Nije imao blentav pogled, već čist, od kad se rodio. Od kada se rodio, bio je drugačiji u startu, jedini nije imao povez oko glave poslije porođaja, nego je imao crnu kosu i derao se kao magare, znala sam da je moj, počela je priču Dijana Đoković u prvoj epizodi Sportalovog serijala „Majke šampioni” koji se premijerno emitovao na TV Arena sport.

Dijana nije bila onaj klasično ambiciozni roditelj, te nije ni sanjala da će njen sin biti najbolji na svijetu.

- Nisam mogla da pojmim da će da bude svjetski šampion, ni u najluđim snovima. Kada je počeo da igra tenis na umu nam je bilo samo da se bavi sportom. Niko od nas nije igrao tenis. Kasnije, sa šest-sedam godina, pred polazak u školu, ubačen je u kamp na Kopaoniku gdje je bila Jelena Genčić i Teniski klub Partizan. Tada ga je ona preuzela i rekla da nije vidjela talentovanije dijete na ovim prostorima, poslije Monike Seleš.

Novak je bio talentovan, ali tenis je skup sport...

Moj muž je mnogo puta već pričao o zelenašima i sve što je rekao je istina. Bila sam uključena u sve to. Ujutro kada se probudiš i nemaš čime da djeci kupiš hljeb i najosnovnije stvari, to boli. Prosto si očajan jer ne znaš kako da riješiš neke stvari. On (Srđan Đoković prim. aut.) je puno puta presipao iz šupljeg u prazno. Pozajmljivao je od jednih, pa da bi njima vratio, uzimao je novac od drugih i tako redom. Bilo je puno neprospavanih noći. Moj muž nikome nije dozvoljavao da kaže jednu riječ protiv Novaka, da mu se bilo ko suprotstavi. Kucao je na hiljade vrata ne bi li našao sponzora koji bi pomogao da Novak ode u Australiju, Pariz, jer su to velike svote novca. Na kraju, pošto nismo imali mogućnosti, morali smo po svaku cijenu da uzmemo menadžere iz Izraela. I to je mnogo skupa igra. Nije lako. Mislim da smo na tom putu izgubili dosta živaca i nerava, ali to je život. Mnogo puta je razgovarao s nekim našim biznismenima i ljudima koje je poznavao da ulože u Novaka, ne da daju novac, već da se napravi ugovor. Međutim, naši to nisu htjeli i nisu imali sluha. Nažalost, ali je tako, vjerovatno bi danas stekli milione preko njega, to je činjenica.

I bez takve vrste pomoći o kojoj je govorila Novakova majka, on je uspio da u karijeri samo od tenisa zasad zaradi više od 160 miliona dolara.

- Veoma je bilo teško. Kada znaju da ti je hitno, kamatu namjerno uvećavaju. Kamate koje smo plaćali na mjesečnom nivou, u inostranstvu se ne plaćaju na godišnjem nivou. To su bile abnormalne stvari, ali nekako smo se dovijali. Imali smo posao na Kopaoniku, koji sam morala da radim, po nekoliko mjeseci godišnje, kako bi djecu ishranila i kako bismo vratili dugove. Veći dio sezone sam radila za dugove i debeli zakup na Kopaoniku. To je tako moralo. Kada znaš da nešto mora, imaš cilj i ideš ka njemu. Sjećam se kada je Novak išao na juniorski Rolan Garos, neki ljudi su u posljednjem trenutku odustali od sponzorstva, Srđan je morao da uzme na kamatu. Čovjek kada je vidio da mu je frka rekao je: “Znaš kako, inače je deset posto, ali za tebe je 15, jer vidim da ti se žuri”. I šta ćeš, moraš da uzmeš, jer nemaš vremena za drugu opciju, jer on sutra putuje. U tim trenucima u kući naravno nemamo dinara, Srđan odlazi s Novakom na turnir, a ja bez para za hljeb ostajem kod kuće s dvoje male djece. Mislim da smo bili veoma hrabri. Da se rodio u nekoj drugoj državi sve bi bilo drugačije. Ovdje nismo imali ničiju podršku, niti pomoć. Ta briga me je kasnije koštala zdravlja.

Zdravlje na početku karijere muči Novaka... Na udaru je publike i teniskih legendi. Novak je nizo uspjehe, ali s popularnošću su došle neočekivane muke. Neke slatke, neke jezive:

- Sjećam se njegovog prvog finala, 2005. godine u Londonu i para koje smo uzeli. To je za nas bilo kao da smo dobili milione, ali to je jedna sigurnost koju imaš. Imala sam malo više novca nego što sam smjela i zamalo na aerodromu da me pretresaju. Sav novac od turnira je bio kod mene, kada su me pitali koliko novca je bilo u torbi, počela sam da zamuckujem, jer zaista nisam znala. Rekla sam da je to novac od turnira i srećom se pojavila neka žena koja je rekla da me puste.

Prijetili su nam Albanci, narkomani htjeli da nam otmu psa...

Kroz suze je Dijana Đoković kazala da je ostala željna sina koga ima cio svijet, ali najmanje njegova porodica:

- Jako sam ga željna, to je nešto što je ostalo u meni duboko - rekla je u suzama Dijana. Voljela bih da sjednem, da popričam s njim, da pričamo, da se smijemo, plačemo... Ali nas dvoje. Željna sam da budem s njim, da pričamo, to je pola sata. Obično je mnogo ljudi uvijek oko njega. Željela bih nekada da ga uhvatim za ruku i da negdje odemo samo nas dvoje. Moraću to da uradim jednog dana.

Jedna od onih jezivih stvari jesu napadi Albanaca na srpskog asa.

- Bilo me je strah 2009. godine u Londonu, kada je sve nas u kući čuvao Skotland Jard, zato što su albanske grupe prijetile Novaku, jer je dao podršku u akciji “Kosovo je Srbija”. Tada sam se plašila, jer ti si u kući, a oko tebe Skotland Jard i onda su se pitali zašto je izgubio od Marata Safina. Izgubio je jer je dečko bio pod pritiskom, ali to se nije pričalo. Mnogo stvari nije ispričano.
Na razne načine su pokušavali da naude Đokovićima:

Doživjela sam da mi je žena iz komšiluka rekla da su momci iz bloka, očigledno narkomani, htjeli da mi otmu kuče, da bi tražili otkup. Tada me je bilo strah dokle sve ovo ide.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.