Burna veza, bombe i smrt obilježile život srpske glumice

Pored pozorišta i filma, bavila se i pjevanjem. Igrala je u svim žanrovima, a odmah nakon zavrpenih studija postala je član Beogradskog dramskog pozorišta, u kome je ostala do 1965. godine, kada je prešla u Narodno, u kojem je igrala sve do 1991. godine.

Kada se 1957. godine pronio glas da će u crnom kombinezonu zaigrati na sceni BDP u "Mački" digla se velika prašina u društvu, a našla se na meti kritika, te je drama poslije prve probe jedva prikazana pred publikom.

Publika je pamti iz "Pigamaliona", ali i po ulozi Živke u Nušićevoj "Gospođi ministarki", a igrala je i "Koštanu". Kada je oživjela lik ledi Magbet u filmu "Sibirska ledi Magbet" privukla je pažnju ljudi iz Holivuda, te je dobila i ponudu da svoju karijeru nastavi da gradi preko okeana. Međutim, svjetska slava je nije naročito zanimala, imala je život i karijeru kojom je bila zadovoljna.

O njenoj posvećenosti i "životu u pozorištu i za pozorište" govori i priča da ju je čuveni reditelj Paolo Mađeli "zatvorio" u Narodnom pozorištu pola godine, dok su pripremali čuveni Goldonijev komad "Ribarske svađe".

Velika ljubav

Prvu veliku ljubav svog života Olivera Marković je kao tinejdžerka upoznala u ratom zahvaćenom Beogradu 1944. kada se na Kolarčevom univerzitetu okupila kreativna omladina sa željom da stvara pozorišne predstave. Jednog dana je na audiciju došao Rade Marković koji je, prema sopstevnom svjedočenju, loše odigrao dio iz Nušićevog "Sumnjivog lica", ali je ipak bio primljen.

Dok su se te godine sastajali u holu petosobnog stana na Terazijama broj 12, priključio im se i počeo da ih podučava jevrejski reditelj drame i opere, Erih Helc. Planirali su da spreme nekoliko predstava koje će odigrati nakon oslobođenja, ali kako je tada počelo američko bombardovanje Beograda, a Kolarac bio u centru dešavanja, dogovorili su se da probe nastave u vili Pere Radovanovića na Pašinom brdu i zakazali prvi termin narednog dana u 9 sati ujutru.

Tog kobnog dana su stigli na vrijeme svi osim već zaljubljenog para. Sudbina je odredila da se Rade i Olivera veče prije toga dogovore da se nađu na Južnom bulevaru rano ujutru, a potom zajedno upute na zakazano mjesto. Rade je stigao prvi u trenutku kada su se nad Beogradom oglasile sirene i počelo žestoko bombardovanje.

Dugo je čekao Oliveru koja se na sreću nije pojavila na tom susretu, a potom je tužan sam krenuo na probu. Stigavši do vile, zatekao je stravičan prizor. Mjesto gdje je trebalo da počne da se rađa pozorišna umjetnost bilo je sravljeno sa zemljom, a tog dana je poginulo svih 40 umjetnika koji su došli na vrijeme.

Mada se od ovog stravičnog događaja nikada nisu potpuno oporavili, apsolventkinja istorije umjetnosti Olivera Đorđević ubrzo je postala gospođa Marković. Udala se za nesuđenog studenta tehnike, Radeta Markovića i njen život je potpuno promenjen. 24. avgusta 1946. godine dobili su sina, Gorana Markovića, prenosi Kurir

Udruženim snagama podigli BDP

Nakon oslobođenja, preživio dio ove amaterske družine osnovao je Beogradsko dramsko pozorište, a Rade i Olivera su pedesetih godina prošlog vijeka ne samo važili za najljepši par teatra na Crvenom krstu u Beogradu, već se o njima govorilo i kao o umjetnicima koji su našoj publici donijeli jedan potpuno novi scenski izražaj koji je širom otvorio vrata našeg savremenog pozorišnog stvaralaštva.

Umjetnički par Marković kod nas je doživio slavu o kojoj malo ko može i da sanja, ali kako su bili nepripremljeni za novi talas novinarskog svjetskog trenda, čiju su trač rubriku naši novinari objeručke prihvatili, a oni bili u žiži javnosti, legendarni glumački par se tiho, bez očiju javnosti, nakon sedamnaest godina braka - rastao.

Razvod i novi brak

Nakon razvoda, glumica koja gotovo da nije imala vremena ni za šta osim posla, veoma brzo se upustila u vezu sa kolegom Dušanom Bulajićem, ne sanjajući da će se ova ljubav pretočiti u novi brak koji će protkan nježnim emocijama trajati više od trideset godina.

Dok je sa Radetom bila vječiti partner na sceni i vodila buran javni život, sa Dušanom, koji je takođe bio proslavljeni dramski umjetnik, postala je vječni partner van nje. Razmišljajući o svom emotivnom životu, Olivera je često u šali znala da kaže da joj se čini da se udala čim se rodila i da se zapravo ne sjeća perioda svog života u kome nije bila u braku.

Dušan je bio veliki umjetnik, ali nije volio slavu. Njih dvoje su decenije proveli zajedno kao članovi Narodnog pozorišta u Beogradu, a kako su svoj privatan život ona i Dušan držali daleko od trač rubrika, veliki dio javnosti ne samo da nije ni znao da je u novom braku, već su je do kraja života mnogi vezivali za barda našeg teatra, Radeta Markovića.

Tajna

Olivera je umrla u 86. godini života 2011. godine, da bi 1. oktobra iste godine bio održan održan program posvećen Oliveri Marković, a na samom kraju programa, njen sin Goran Marković, predao je kustosu Muzeja Narodnog pozorišta nekoliko ličnih stvari koje su pripadale pokojnoj Oliveri.

Među stvarima su bile naizgled obični predmeti – kutija za nakit, vizit-karta, vještačke trepavice… ipak, jedna je naročito privukla pažnju – umrlica Žanke Stokić.

Goran Marković je tom prilikom otkrio da je Olivera umrlicu "skinula sa jednog drveta" neposredno nakon sahrane starije koleginice 1947. godine. Riječ je bila očigledno o parčetu papira koji joj je mnogo značio jer je umrlicu čuvala više od šest decenija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.