Stanija: Rat mi je ukrao djetinjstvo

Nisu se Srbi podjelili oko predaje Kosova i Metohije, ni oko ulaska u EU, Vučića ili Dačića, jer jednostavno, nisu stigli od rijaliti programa, “Farme”. Podjelili se oko 27-godišnje Stanije Dobrojević iz Novog Sada.

Jedni su bili za nju, drugi protiv i tako tri i po mjeseca. Pomutila im je razum, sjećanja, osjećanja, a čak i čuvenog glumca Antonija Banderasa isprovocirala, pa se oglasio preko Fejsbuka i primjetio da je Stanija prava lepotica. “ "Mud bonita esta mujer! Se llama Stanija Dobrojevic”, doslovce piše na Fejsbuk stranici, koju navodno vodi slavni glumac. Da li je Stanija samo starleta ili samosvjesna mlada i uspješna žena, ona to ostavlja svakome da sam procijeni.

O životu Stanije Dobrojević se zna vrlo malo, da je rođena u Virovitici, da živi u Novom Sadu, da se slikala obnažena za “Plejboj”, učestvovala u rijaliti programima. Kao učesnica Farme zaljubila se u manekena Filipa Panajotovića i zbog njega ostavila momka, koji je čekao, a nacija 24 sata sjedela pred TV ekranom i živjela njihov život, opredeljujući se za ili protiv.

Spavanje u parku

- Rođena sam u Virovitici, a do šeste godine sam živjela u Voćinu, u očevoj porodičnoj kući. Sjećam se svega što mi se dešavalo od treće godine, kad se rodio moj brat Sani. Rođenje brata sam zapravo vrlo teško podnijela. Tri i po godine sam bila jedinica i centar svijeta oca Dragana i majke Slavice, ali i cijele familije. Dolaskom Sanija moj svijet se okreće naopačke. Svi pogledi i pažnja su usmjereni na njega, tako da sam tada osjetila prvo zrnce ljubomore. Toliko sam bila ljubomorna na Sanija da su me vratili u pelene, otimala sam mu cuclu, a od majke tražila i da me doji kao i brata. Ljubomore se nisam oslobodila ni naredne dvije i po godine, jer je moj Sani izrastao u slatkog dečkića sa zlatnim loknicama i umiljatim krupnim svijetlim očima.  

- Na ljubomoru sam zaboravila onog trenutka kad su pale prve granate oko naše porodične kuće u Voćinu 1991. godine. Imala sam šest godina. Sjećanja vezana na djetinjstvo i ratne dane, djelim na dva dijela, blaže ratno stanje do '95. godine i ono teško, mračno, koje nas je sa “Bljeskom” izguralo iz Okučana, odvelo u izbjeglištvo i otrglo nam oca Dragana. Prve granate su nas poterjale iz Voćina '91. godine i tako sam okusila koru izbjeglištva.

- Pobjegli smo u Novi Sad. Nekoliko noći smo spavali u parku, na klupama, a onda smo se uputili u Sarajevo, kod ujaka, gdje sam i krenula u prvi razred. Poslije šest mjeseci smo se preselili u Banjaluku, jer je i u Sarajevu počeo rat, a onda smo se vratili u Okučane. Tata nas je dočekao i naš porodični život se koliko je to bilo moguće u ratnim uslovima, normalizovao. Najbolja ilustracija, kako smo živjeli je podatak da sam za osam razreda, koliko traje osnovna škola, promjenila čak devet gradova.

Posljednji očev zagrljaj

- Najcrnja sjećanja me vraćaju i na pripremanje naše porodične slave Đurđevdan, te zlokobne 1995. Bio je 1. maj i sve je nekako ukazivalo da će naša slava te godine proteći kako treba, ali život je drugačije odlučio. Po nama su tog nesrećnog 1. maja, u neko doba dana iznenada počele da padaju granate. Mama i tata su se uzmuvali da pokupe mene i Sanija, jer smo se igrali u dvorištu, a ja sam krenula da trčim ka kućici u dvorištu, u kojoj su spavale moje omiljene lutke.  

- Kiša granata je padala oko nas, a otac je uspio samo da me zgrabi i odnese u kuću, tačnije u podrum, gdje su me čekali majka i Sani, a on se vratio po moje dvije lutke. Nije mi bilo jasno šta se dešava, ko koga ubija i zašto? “Šta je rat”, pitala sam se dok sam se pripijala uz majku i dozivala oca. Smirila sam se kad se otac vratio sa lutkama i ušuškao nas svo troje u svoj zagrljaj. On nas je grlio i hrabrio, a kad je granatiranje prošlo, obukao je uniformu i pozdravio se sa nama. Otišao je na prvu borbenu liniju da oružjem brani naš kućni prag, a zapravo otišao je u smrt...  

- Sjećam se da smo ga ispratili do kapije. Podigao me je u zagrljaj, čvrst, topao i siguran. Ljubeći me u kosu rekao mi je: “Ne brini i ne plači, dušo, tata će se vratiti i uvijek ću te čuvati. Zapamti, tata vas voli i uvijek je uz tebe”. Bio je to posljednji očev zagrljaj i poljubac. Više ga nikad nisam vidjela.
Dugo sam po njegovom odlasku, ma gdje i ma na kom kraju svijeta bila, očekivala da ga vidim. Lutala pogledom tražeći to drago očevo lice, ali nije ga bilo...

  Oteto djetinjstvo

- Rat mi je oteo oca, kuću, djetinjstvo, a kako stvari stoje i obilježio život nekim iščekivanjem. Moje djetinjstvo su obilježili izbjeglički dani, česta seljenja što je dovelo do toga da izgradim neki svoj svijet i postanem zatvorena, u neku ruku, individualista. Čini mi se da je baš to razlog što me okolina često ne shvata. I danas skoro 20 godina kasnije i dalje sanjam oca Dragana kako se vraća, a Sani i ja mu trčimo u zagrljaj, za nama sigurnim koracima ide naša majka Slavica, motreći da nam se nešto ne dogodi...

- Po očevom odlasku mama, Sani i ja smo pobjegli iz Okučana u Banjaluku, kod mamine sestre, Vesne, kod čije ćerke Dragane smo ovih dana Filip i ja išli na babine. Dvije godine nismo znali da li je otac uopšte živ, a za to vrijeme smo se naslušali raznih priča... Znali smo da je teča Anđelko zarobljen zajedno sa mojim ocem, da je teča odveden u Split, u logor Loru, ali o tati nisamo čuli ni slova. Dvaput smo preživjeli pravu agoniju tražeći ga, a onda su na našu opet novu adresu stigle fotografije mog ubijenog oca. U neku ruku agonija je prekinuta, ali i dalje ne znamo gdje je sahranjen moj tata Dragan. A, kad je teča pušten razmjenom iz Lore, od njega smo saznali da je tata na licu mjesta ubijen zbog bavljenja politikom i bliskih kontakata sa Slobodanom Miloševićem.

- Iz tog perioda pamtim i naš beg autobusom iz Okučana. Došli smo do mosta, koji je povezivao Hrvatsku sa Republikom Srpskom. Granate i meci su fijukali sa svih strana, a vozač se uplašio i pokušao da pobjegne. Međutim, za njim su istrčale bijesne majke plašeći se za živote svoje djece i na silu ga vratile u autobus. Sjećam se olakšanja kad smo prešli taj most i kad su nas srpski vojnici prihvatili i nahranili, a dobri ljudi nas dočekali onim što su imali. Naše seljakanje se nastavljalo sve dok se nismo konačno stacionirali u Rumi. Zato iz tog perioda imam tek nekoliko fotografija i mnogo, mnogo nepotkrepljenih sjećanja...

Ljubav u teretani

- Vrijeme je prolazilo i donosilo neke izazove. Jedan od izazova je bio i pubertet, koji sam teško prebrodila. Činilo mi se da sam neshvaćena, bila sam tužna i ljuta, ni na koga određeno, samo možda na život. Nisam imala najbolju drugaricu, ni najboljeg druga, već samo mamu i Sanija. Zahvaljujući tome naučila sam da o svemu otvoreno razgovaram sa mamom. Nedostatak novca je takođe obilježio moje odrastanje. Baka Radojka i deka Ljubiša, mamini roditelji su takođe u Hrvatskoj ostavili sve što su za života stekli i silom prilika tražili novi dom u Srbiji. Danas i oni žive u Rumi, ali trebalo je mnogo snage i ljubavi da bi se svi ponovo skućili.

- Poslije “Bljeska” smo ostali bez oca, kuću su nam zapalili, novca nismo imali. Sreća u nesreći je bila da je moj tata imao dobrostojeće sestre, starije od njega, koje su nam pomagale i više nego što su mogle. Tako je tatina sestra Živka Ojkić, koja živi u Njemačkoj, poslije izvjesnog vremena sakupila dovoljno novca i poslala mami da kupi stan u Rumi. Bilo je to 1998. godine. Druga tatina sestra Zorka Puzić, koja živi u Izoli, u Sloveniji, nam je takođe mnogo pomagala. Zahvaljujući tetka Zorki imali smo ljetovanja i džeparac. Ne znam kako i da li ću ikada moći da im pokažem svu zahvalnost i ljubav koju osjećam.

- Moja prva ljubav, moj prvi dečko bio je moj vršnjak Marko Popović, u drugom razredu srednje škole u Sremskim Karlovcima. Moja mama je u to vrijeme bila dosta stroga i neka pravila su morala da se poštuju. Nije dolazilo u obzir da imam seks prije 18. godine i to obećanje sam održala. Marko i ja smo imali dječju, lijepu romantičnu ljubav. Ali, naša ljubav je trajala pet godina i završila se...

- Kad sam bila na drugoj godini ekonomije u Novom Sadu, zaljubila sam se u drugog momka, koga sam upoznala u teretani. Kasnije sam saznala da je u njegovoj biografiji bilo nekih sitnih kriminalnih radnji, ali čak i tada da sam znala, to ne bi spriječilo moju ljubav prema njemu. Međutim, od njega me odvojila Amerika...

Posao u kazinu

- Zahvaljujući visokom prosjeku, otišla sam u Ameriku razmjenom studenata 2006. godine, što mi je promjenila život. Bila sam u Atlantik Sitiju i radila sam u elitnom kazinu, u prodavnici suvenira. Zahvaljujući tome sam zaradila dovoljno novca da majci vratim 3.000 evra, kojima je finansirala moj američki san, ali mi je ostalo para i da sebi platim slijedeće godine put u SAD, ali i za silikone. Slijedeće godine sam opet otišla u Ameriku, a menadžer kazina me je izabrao za krupijea blek džeka, jer se otvarao neki novi klub na istočnoj obali i trebale su im lijepe, mlade, obrazovane djevojke. To je značilo nove troškove, prije svega plaćanje kursa. Sve se isplatilo, jer sam zahvaljujući tom poslu zaradila dovoljno da u centru Novog Sadu kupim stan i opremim ga, ali i da kupim auto, ostalo je malo novca za egzotična putovanja, ali i za sprovođenje svojih poslovnih planova.

- U međuvremenu sam se slikala obnažena za američki “Plejboj”, što sam prihvatila bez mnogo razmišljanja. Zaradila sam odličan honorar, upoznala zanimljive ljude, a i napravila prvi medijski proboj. Mnogi me zbog tih fotografija prozivaju, ali nisam uradila ništa loše. Svi se rađamo goli, u krajnjem slučaju, imam lijepo tjelo i nemam problem sa fotografisanjem. Ipak sve to mi je pomoglo da još jasnije shvatim da želim da se bavim humanitarnim radom, ali tako se uobličavao i moj poslovni plan. Onda je došao Survajver, pa Farma.

- Nemam ništa protiv rijaliti programa i zato sam prihvatila učešće i u Farmi, ipak, bilo je teže preživjeti na Farmi, mada sam imala podršku Filipa, koji me je zaveo ne samo fizičkom ljepotom već i duhovnom. Filip i ja nastavljamo našim putem. Volimo se i srećni smo, a farmerski život je ostao iza nas. Imamo mnogo planova za budućnost, a jedan je i poslovni. Uskoro ćemo imati sopstveni brend, ali ne mogu više da otkrivam, kako nešto ne bi krenulo pogrešnim pravcem.

Silikoni u Americi

- Od 22. godine sam željela da ugradim silikone, kako bih podigla samopouzdanje. Tada nisam ni razmišljala o tome da ću jednog dana biti poznata. Ne kajem se što sam ih ugradila, jer se zahvaljujući njima osjećam mnogo ljepše i sigurnije. Neke moje drugarice su to već uradile prije mene i ispričale su mi da to nije mnogo bolno. Kad sam to kazala majci, ona je samo odmahnula glavom i pokušala da me odvrati od te ideje, ali nisam odustajala. Prvi novac koji sam zaradila u Americi, bio je za ugradnju silikona.

Zvijezda vodilja

Neizvesnost je obilježila moje detinjstvo i iščekivanje da čujemo kako je otac. Kad smo konačno saznali šta se dogodilo tati, Sani i ja smo odlučili da ćemo sve u životu raditi, kako bi tata bio ponosan na nas! Moj otac je moja zvijezda vodilja. Sve što sam radila i radim, jeste da bi moj otac bio zadovoljan sa mnom! Vjerujem u Boga, ali isto tako znam da je moj otac stalno negdje, pored mene. Zbog tate sam upisala ekonomiju i svaka moja petica, položeni ispit i prvi zarađeni novac, bio je za oca. Ispite na fakultetu sam polagala uvijek u predroku, jer sam se borila za visok prosjek ocijena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.