Šest decenija surf muzike i sastava “The Beach Boys”: Savršeni zvuk beskrajnog ljeta

Branislav Predojević
Šest decenija surf muzike i sastava “The Beach Boys”: Savršeni zvuk beskrajnog ljeta

Početkom šezdesetih godina Kalifornija je od svih saveznih država u SAD bila najbliža stvarnom ostvarenju tzv. američkog sna. Visok standard, mala stopa nezaposlenosti, filmska industrija na vrhuncu, plus idealna klima.

Progresivni idealizam bebi-bum generacije, odrasle poslije Drugog svjetskog rata, bio je  na vrhuncu svoje hedonističke “zaradi pa potroši” filozofije, pretvarajući cijelu Kaliforniju u modernu “Arkadiju” dvadesetog vijeka. Zabava, ljubav, plaže, automobili, rokenrol muzika i surfovanje po okeanu bile su stvari koje su interesovale omladinu Kalifornije. Stvarne brige njihovih roditelja bile su udaljene milionima svjetlosnih godina od njih, a savršeni zvuk za zemlju vječnog ljeta bila je surf muzika poznata i kao “California Sound”. Surf muzika je kao muzički žanr nastala na plažama Kalifornije ranih šezdesetih, kao kopile ranog rokenrola, ritam i bluza, te vokalnih soul grupa i originalnih gitarističkih uticaja tipova kao što su Dik Dejl, Djuan Edi, Link Rej, koji su pokušali da gitarističkim rifovima uhvate atmosferu jahanja talasa kroz kombinaciju orijentalnih melodija, upotrebe reverb efekata i zvonkih stakato rifova, stvarajući specifični instrumentalni izraz. Sama surf muzika dijeli se na instrumentalni rok zvuk i pop grupe sa naglašenim vokalnim harmonijama u pjevanju, ali dijeli zajedničku želju i motiv da kroz zvuk dočara adrenalinsko uzbuđenje koje stvara jahanje okeanskih talasa i dočara način života koji ne razmišlja o sutrašnjici.

Glas okeana i talasa

Pomenuti Dik Dejl i njegov prateći bend “Del-Tones” obezbijedili su jedan od prvih studijskih zapisa surf muzike, čuvenu himnu “Let's Go Trippin” iz 1961. godine. Dejl, i sam surfer, razvio je prepoznatljiv stil sviranja električne gitare da bi stvorio pulsirajući, kaskadni zvuk koji je bilježio iskustvo surfovanja, posebno na čuvenom hitu “Misirlou” (1962). Vodio je talas grupa sa zapadne obale koje su stekle lokalnu, a zatim nacionalnu popularnost instrumentalnim pjesmama vođenim gitarom, među kojima su “Chantais” (“Pipeline”), “Ventures” (Walk, Don'r Run) i “Surfaris” (čiji je singl “Wipe Out” dao jedan od najprepoznatljivijih bubnjarskih sola u istoriji roka).

Velika vjerovatnoća je da bi njihova muzika ostala lokalna kalifornijska stvar da 1961. godine nije osnovana grupa pod imenom “The Beach Boys” koja je, predvođena mladićem po imenu Brajan Vilson, odlučila da atmosferu sa plaža Kalifornije prenese u pop muziku i na vrhove top-lista.

Vatreni fan Čaka Berija, crnih vokalnih grupa poput “Four Freshman” i “The Coasters”, simfonijskog zvuka kompozitora poput Fila Spektora i Barta Bakaraka, te velikog poznavanja klasične i filmske muzike, Brajan je napisao muziku za tekst koji se, po nagovoru njegovog brata Denisa, bavio surfom i plažama, iako je u stvarnosti Denis bio jedini surfer u grupi. Stvar se zvala “Surfin” i postepeno je postala lokalni hit u južnoj Kaliforniji, što je bilo dovoljno da privuče pažnju velike diskografske kuće “Kapital”, koja je grupi ponudila ugovor za snimanje singla.

On je, kao producent, iskoristio rifove svog uzora Čaka Berija, složio savršene vokalne harmonije, te nakalemio zabavan tekst o surf ludilu sa kalifornijskih plaža koje osvaja Ameriku i tako napravio singl “Surfin USA”, objavljen 1963. godine. Ostalo je legenda, koja bez obzira na burnu karijeru dostojnu grčkih tragedija, traje i danas uz 110 miliona prodatih ploča, desetine hit numera i bezbrojne koncerte.

Era zlatnih snova

Vilson je, danas je to kristalno jasno, bio muzički genije i vizionar, kojem su kasnije ukrali viziju, a “Boys” su bili njegova braća Denis i Karl i školski drugovi Majk Lov i Al Žaradin, koji su muzički i vokalno ostvarivali Brajanove ideje, često ostajući nekoliko koraka iza njega. Muzički pokušaj hvatanja atmosfere kalifornijskih plaža, surfinga, brzih “nabudženih” automobila, bezbrižnog života plavokosih djevojaka i plavookih momaka, vječne zabave i vječnog ljeta, “The Beach Boys” su ozvučili mješavinom rok rifova, savršenim vokalnim harmonijama i zaraznim melodijama koje je mogao samo Brajan komponovati i producirati u studiju. Prva od njihovih surf himni, pomenuta “Surfin USA”, snimljena je za male pare i na brzinu, sa jednostavnom muzičkom podlogom i još jednostavnijim tekstom, ali i sa klicom genijalnosti koja će se rascvjetati u sljedećim pjesmama. Ostatak priče prelazi u područje mita, a mit je nastavila održavati živom gomila singlova: “Surfer Girl”, “Help Me Rhonda”, “Litle Deuce Coupe”, “Fun, Fun, Fun”, “California Girls”, koji su filozofiju surfa i plaža proširili na čitav svijet, omogućivši svakom klincu na planeti da osjeti ukus kalifornijske Arkadije, makar preko njihovih pjesama.

Nakon njihovog uspjeha na top-listama, pojavila se gomila bendova sličnog opredjeljenja i tematike, od kojih su se samo oni najbolji izdvojili svojim pjesmama. Najveći poslije “Boysa” su, svakako, bili duo “Jan and Dean”, koji su se uz pomoć  Vilsonove pjesme “Surf City” popeli na poziciju broj jedan američkih top-lista, odakle ih je, poslije još četiri singla i genijalnog “Jan  & Dean Meet Batman” albuma, skinula Janova saobraćajna nesreća, kada je svojom korvetom sletio na Bulevaru sumraka (da ironija bude veća, jedan od njihovih najvećih hitova zove se “Deadman's Curve”), što kao da je nagovijestila umiranje prvobitnog talasa surf roka.

Sredinom šezdesetih, na kalifornijske plaže počeo se nadnositi tamni oblak nadolazeće ideologije hipi pokreta i lažnih ideala djece cvijeća, kult droga i mračna sjenka Vijetnamskog rata, koji su najavljivali surovo buđenje iz sna vječnog ljeta. Istovremeno se Brajan, iscrpljen turnejama, stalnim sukobima sa despotski nastrojenim ocem i menadžerom Marijem Vilsonom, paklenim tempom u studiju (producirao je devet albuma grupe za četiri godine, a tokom samo 1963. preko 40 numera za druge izvođače), drogom, neurednim životom i uplašen kreativnom snagom “The Beatles” albuma “Rubber Soul”, povlači u studio, odvajajući se sve više od ostatka benda, da bi se posvetio komponovanju kako bi snimio bolji album od liverpulske četvorke. U bendu ga mijenjaju Brus Džonson i Dejvid Marks kao stalni muzičari za turneje, a on uz pomoć studijskih muzičara po svom ukusu i tekstopiscem Tonijem Ašerom i nošen svojim kreativnim ludilom stvara genijalno remek-djelo, konceptualni pop album “Pet Sounds”, koji parira sa lakoćom najvećim albumima tog doba. Pol Makartni je kasnije priznao da je ovaj album izvršio ogroman uticaj na njegov bend i njihovo remek-djelo “Sgt. Pepper's Lonley Hearts Band”, ali bez obzira na pohvale kolege i kritike, te uspjeh genijalnih singlova “Caroline, No”, “Sloop John B”, “Wouldn't Be Nice” i “God Only Knows”, album ne zadovoljava komercijalnu glad diskografske kuće i ostatka benda. Razočaran time, Brajan se sve više povlači u sebe, tonući u psihodelične droge i mentalne probleme, ali inspirisan željom da ponovo nadmaši sebe, počinje uz pomoć tekstopisca Djuka van Parksa snimati naredni album pod radnim imenom “Dumb Angel”, koji se mijenja u naziv “Smile”, neku vrstu američkog muzičkog odgovora dominaciji “britanske invazije”. U međuvremenu izlazi singl “Good Vibration”, izuzetna pjesma i po Brajanovim riječima “tinejdžerska simfonija posvećena Bogu”, koja je postala veliki hit, ali pored neospornog kvaliteta koji je nosila, označila je da je surf muzika izgubila svoju nevinost i uprljala se lažnim i tuđim snom hipi pokreta koji joj je bio dijametralno suprotan. Podstaknut uspjehom ove numere Vilson, okružen gomilom studijskih muzičara, dok je ostatak grupe bio na turneji, troši stotine sati u studiju, snimajući nove verzije već završenih pjesama i trošeći ogromne sume novca, uz gomilu incidenata poput paljenja studija tokom snimanja stvari “Fire”, donošenjem tona pijeska kako bi Brajan osjetio plažu pod nogama i sve većom paradom kalifornijskih hipi frikova kroz studio. Glavešine “Kapitola” u panici zovu ostatak benda na snimanje, a grupa se nakon slušanja snimljenih materijala dijeli na dvije polovine, jednu koja podržava Brajana (Karl i Denis) i drugu (Majk i Al), koja ne želi da pjeva na tako sulude melodije i nerazumljive tekstove.

Uz sufliranja “Kapitola” pokušavaju zajedno da “poprave” stvari, ali duboko razočarani Brajan sve više se gubi u lavirintu sopstvenih opsesija i teških narkotika, Parks se povlači iz projekta, dok “Kapitol” i pojedini članovi benda nemilosrdno kasape originalni materijal, uzalud pokušavajući da od njega naprave “klasični BB album” i komercijalni proizvod za top-liste. Originalni snimci završavaju u podrumima, a u međuvremenu na brzinu sklepani album “Smile, smile”, doživljava i komercijalni i kritičarski fijasko. Da bude teže, “The Beatles” objavljuju svoj pomenuti ““Sgt. Pepper's”, kupeći slavu i priznanja, a slomljeni Brajan, umjesto umjetničkog trijumfa, doživljava pad u tešku depresiju, psihičke probleme i zavisnost od raznih supstanci, iz čega će se iščupati tek nakon višedecenijske borbe.

Da bude gore, narušenom imidžu grupe nije pomoglo druženje sa Čarls Mensonom i njegovom “Porodicom”, budizam, porodične svađe, obilna upotreba narkotika i alkohola, stalne svađe, pomirenja i razlazi Brajana sa ostatkom grupe, iznošenje prljavog veša pred žutu štampu, beskonačna suđenja oko autorskih prava, borbe oko izgubljenih traka za “Smile” i sličnih nemuzičkih poteza.

Negdje iza priče o usponu i padu najveće surf grupe djelovao je čitav niz manjih garažnih surf grupa koje su, neopterećene uspjehom, stvarale gomilu besmrtnih rok klasika. Funkcionišući bez problema u zatvorenom svijetu: studio-singl-lokalne radio stanice-plaža, povremeno se pojavljujući na top-listama, one su održavale surf mit živim. Sastav iz Mineapolisa “The Trashman” snimio je ukletu anatemu surfa i jednu od najboljih surf pjesama svih vremena “Surf Bird”.  Sastavi”The Ventures”, “The Surfaris”, “The Pyramids”, “The Astronauts” samo su neki od tih danas kultnih bendova. No, za samu muziku je bilo već suviše kasno. Nakon nervnog sloma Vilsona, kako je to rekao Leonard Bernštajn, “jednog od najvećih kompozitora 20. vijeka”, surf muzika se povukla u ilegalu, prepuštajući plaže nekoj drugoj vrsti zabave.

Doba košmara

U deceniji koja je jela američki san, pretvarajući zlatnu djecu u zagrižene hipi ljevičare, pa u razočarane gubitnike, a kasnije u tvrde desničare koji su nekih dvadeset godina kasnije na vlast dovodili tipove kao što su Regan i Buš, surf muzika je otišla za svojim plavušanima u azijske džungle. Kako su prošli tamo, to je neka druga priča. (Možete je pogledati u filmovima kao što su “Lovac na jelene” i “Apokalipsa sada”.) Zlatno doba surf roka je prošlo, a u sedamdesetim taj zvuk je preživljavao zahvaljujući posvećenosti i entuzijazmu garažnih bendova i pank pionira kao što su “The Cramps”, “The Ramones”, “The Meteors”, “The Fuzztones” i gomile manjih bendova, koji su obrađivali zaboravljene surf klasike i pisali svoje pjesme, pokušavajući da udahnu život i energiju oslabljenom tijelu surf roka prenoseći njegov utopijski duh u budućnost. Početkom osamdesetih taj duh je ponovo izašao iz boce i počeo prosipati svoju magiju. Dijabolični uticaj “ludog” Brajana se počeo javljati kod generacije koja nije zapamtila originalno doba surfa, ali je pažljivo učila iz muzičkih lekcija koje su tad nastajale. Dospjevši u ruke škotskih buntovnika “Jesus and Mardž Chain”, surf se upustio u obračun sa svojim demonima. Snimivši manifestnu “Kill Surf City” i ugušivši njen prvobitni pop zvuk sa zidovima fidbeka, čisteći kroz katarzu buke nevino srce surf muzike za godine koje su dolazile, braća Rid su spasila njegovu dušu i tijelo. Heroji alternativnog roka “Pixies” i “Sonic Youth” spojili su melodičnost i idealistički polet sa gitarističkom bukom, udahnuvši surf roku energiju dovoljnu da raznese i očisti sve plaže svijeta, za neke nove momke sa daskama i talase koje će zajahati! Naravno, kao i uvijek, iza redova tih rok predvodnika krenula je ponovo čitava nezavisna scena garažnih surf-pank bendova, koji su na svoj divlji i žestok način tretirali surf nasljeđe, a nastajali su u geografskom rasponu od Švedske, preko Hrvatske i Srbije do Japana, održavajući zvuk u njegovoj embrionalnoj, dvoakordnoj formi, bez opterećivanja top-listama i uspjehom. Snimajući za male nezavisne disko-kuće, koje su albume prodavale poluilegalno, stvarajući na taj način zasebni svijet na relaciji umjetnici i publika, koji funkcioniše u oba smjera, a dovoljno je vidjeti imena bendova: “Bambi Molsters”, “Hula Monster”, “Monsters From Mars”, “Laika And Cosmonauts”, “The Insecto”, “The Penetrators”, da bude jasno kolika je naglašena posvećenost i nezainteresovanost za klasične obrasce šou-biznisa.

Tu je negdje u osamdesetim, duboko ogrezao u poroke nakon komercijalnog neuspjeha svog kritički hvaljenog remek-djela “Pacific Ocean Blue”, Denis Vilson posljednji put izašao na surfing, utopivši se pijan i drogiran nakon spleta tragičnih okolnosti 1983. godine, a matični bend se poslije njegove smrti pod vođstvom “biznismena” Lova srozao u sopstvenu karikaturu, živeći od rasprodaje stare slave tokom osamdesetih.

Buđenje u novom svijetu

Sredinom devedesetih, nakon talasa novog interesovanja za surf muziku (posebno rasplamsanog nakon uspjeha muzike za filmove Kventina Tarantina, koji su na listi imali nekoliko surf klasika), Brajan se uz pomoć nove supruge Melinde probudio iz svog dugog “košmara”, uspjevši da se oslobodi dugogodišnjeg nadzora sumnjivog psihologa i menadžera Judžina Landa, koji je godinama kontrolisao njegov život i rad uz obilnu finansijsku korist za sebe, našavši se u drugačijem svijetu od onog koji je ostavio prije sloma.

Brajan je polako vraćao konce uništene karijere u svoje ruke, prvo novom saradnjom sa Djukom Parksom na projektu “Orange Crate Art” (1995), potom je uradio solo album “Imagination” (1998), da bi uz pomoć brojnih poštovalaca i prijatelja nastavio izdavati solidne solo albume. Karl, koji se smatrao umjetničkim voditeljem i glasom razuma grupe tokom burnih sedamdesetih i osamdesetih, umro je od raka 1998. godine, a bend zajedničkim snagama u njegovu čast izdaje album “Endless Harmony”, zbirku rijetkih snimaka preuzetu iz hvaljenog televizijskog dokumentarca o grupi.

U međuvremenu, punih 37 godina nakon originalnog snimanja Brajan 2004. godine završava uz pomoć prijatelja album “Smile”, kao solo izdanje “Brian Wilson Presents  Smile” (2004), nakon skoro četiri decenije peglanja prvobitnih snimaka. Potom uz pomoć ostatka grupe 2011. godine izlazi luksuzni boks-set “Smile Session”, koji donosi originalne trake uz brojne alternativne verzije numera, otkrivajući u pravom svjetlu genijalnost prvobitne ideje. Tokom 2012. godine, preživjeli članovi grupe nakratko zakopavaju ratne sjekire i sviraju nekoliko koncerta u čast 50 godina rada, a tokom povratničke turneje izlazi i zajednički odličan album “That's Why God Made the Radio”. Ipak, Majk Lov uskoro nastavlja po starom i uz pomoć Džonstona pod imenom grupe kreće na turneju, dok razočarani, nakon truda uloženog u snimanje i pomirenje, Brajan, Al i Marks nastupaju kao druga frakcija. Uskoro izlazi biografski film “Love and Mercy”, koji se bavi mračnim stranama njegovog pada u prevarantske kandže Južina Landa i čupanje iz njih, a već 2016. godine izlazi odlična autobiografija “Ja, Brajan Vilson”, da bi fantastični dokumentarac “Brian Wilson: Long Promised Roa” iz ove godine otkrio publici njegov tragični život i muzičku genijalnost kroz brutalno iskrenu ispovijest čovjeka teško oštećenog mentalnog zdravlja (manična depresija i šizofrenija), ali i dalje neuništivog duha.

Čuveni publicista i teoretičar pop kulture Erik Dejvis napisao je povodom ovog filma da je Brajan napisao osnovu američke moderne pop muzike.

- On ne samo da je napisao pop muziku ranih šezdesetih, već je stvorio delikatan i radostan umjetnički zvuk, jedinstven u istoriji pop muzike i nagovijestio ranjivu melodičnost, koja je fundamentalna za kalifornijski pop. Muziku, istovremeno savršeno radosnu i tužnu, čiji duh ništa nije izgubio na snazi protokom vremena - rekao je Dejvis.

Slično mišljenje dijelila je gomila mladih rok autora, koji su njegove vizije oživljavali u svojim pjesmama, a povratak Brajana na scenu, te novi talas muzičara i sljedbenika njegovih vizija, ponovo vraćaju surf muziku na liste u 21. vijeku, a kompilacije i reizdanja otkrivaju ključne albume iz zlatne ere novim generacijama. Stare pjesme zvuče svježe kao da su juče snimljene i svakim slušanjem vraćaju magiju beskrajnog ljeta na svjetlost dana. Surf je i dalje najčešća muzička asocijacija kada se pomene muzika za ljeto, sa velikim šansama da ostane najbolji zvuk svake plaže na svijetu, ne dozvoljavajući da se beskrajno ljeto nastalo prije 60 godina na obalama Kalifornije završi.

Holivud

U prvobitnu komercijalnu eksploziju surf muzike brzo se uključio i Holivud, snimajući gomilu jeftinih omladinskih filmova sa surf tematikom, uključujući i dva naslova “The Monkey's Uncle” i “The Girls on the Beach”, sa članovima “The Beach Boys”. Većina ovih ostvarenja uglavnom su bile prosječene romantične komedije uz kliše zaplete oko ljubavi i surfa, ali su vremenom, prvenstveno zbog odlične muzike i vizuelne ikonografije, stekle kultni status kod publike. Među klasike podžanra treba svrstati filmove “Endless Summer” režisera Brusa Brauna sa muzikom sastava “The Sandals” (1965), te jednako slavni film Džona Milijusa “Big Wednesday” (1978).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana