Odlazak bubnjara kultnog sastava “Rolingstons” Čarlija Votsa: Da li je ovo kraj “Stonsa” i jedne epohe u muzici

I sve to u čast ovog majstora ritma, kao da je preminuo neko od bliskih članova porodice, a ne bubnjar benda u kojem on, uz Mika Džegera i Kita Ričardsa, svira posljednjih 58 godina. U neku ruku, to je prilično razumljiva činjenica, makar onima koji si svjesni značaja ove grupe u okviru rok muzike, pop kulture i društvenih tokova modernog doba, jer “Stonsi”, kako to Bob Dilan reče 2009. godine u jednom od rijetkih intervjua, “osim što su najveći, sigurno su i posljednji rokenrol bend”.

Ili kako je to nobelovac preciznije definisao: “Oni su zaista najveći rok bend na svijetu i uvijek će to biti. Najveći i posljednji. Sve što je došlo poslije njih - metal, pank, rep, novi talas, pop-rok, šta god - sve to ima korijene u 'Stonsima'. Oni su posljednji i najbolji.”

U kontekstu ovih riječi, jasno je zašto je Čarlijev odlazak toliko potresao sve ljubitelje muzike, pa čak i one kojima “Stonsi” nisu lični favorit. Ovaj vječno nasmijani, elegantni i smireni bubnjar, osim što je majstorski vladao svojim instrumentom, bio je, uz gitaristu Kita Ričardsa, srce i duša benda, koji je djelovao kao da će trajati vječno i da neće dozvoliti smrt rokenrola. Iako, naravno, činjenice, biologija i godine (a u ovom slučaju impozantna osamdeset jedna godina), govore nešto sasvim drugo. Pouzdan i siguran, Čarli je bio oslonac vječno “kotrljajućeg kamenja”, kako muzički, tako i kao ljudska spona između sudara buntovnih karaktera i velikih ego ličnosti na relaciji Džeger i Ričards, te ostalih članova grupe. I dovoljno je bilo pogledati neki koncert grupe ili poslušati neku njihovu pjesmu da shvatite kako Čarlijev neumorni ritam, u isto vrijeme snažan i lepršav, diktira sve što “Stonsi” rade na bini ili u studiju. I toga su svi, od Ričardsa preko Džegera do svakog obožavaoca grupe, bili svjesni, ali je basista Bili Vajmen, čovjek koji je sa Čarlijem svirao u paru duže od 40 godina, to najbolje objasnio.

- Svaki rokenrol bend prati bubnjara. Ako bubnjar uspori, i bend uspori, ako on ubrza, i bend ubrza. To ide tako, osim u našem bendu. Naš bubnjar prati našeg ritam-gitaristu Kita Ričardsa i to je tajna i oslonac zvuka “Stonsa” - rekao je Vajmen.

U sviračkom smislu, on nije bio sklon pirotehnici i solažama, jednostavnog i minimalističkog zvuka, uvijek je svirao bez pretjeranih ukrasa i uvijek u funkciji atmosfere pjesme. Sa korijenima u džezu i svingu, po sopstvenim riječima, nije pretjerano volio rok zvuk, ali je bio svjestan da je to zvuk vremena i savršeno se prilagodio zahtjevima grupe, što je Kit Ričards konstantno isticao.

- Čarli sve može da izvede na najobičnijem klasičnom kompletu. Ništa pretenciozno, ali kada ga čuješ, buke ti ne nedostaje. U njegovoj svirci ima mnogo humora. Obožavam da gledam kroz providnu membranu kako mu radi desna noga. Čak i ako ga ne čujem, mogu da pratim njegov ritam samo dok ga gledam. Drugo, kod Čarlija je trik koji je preuzeo, mislim, od Džima Keltnera ili Ala Džeksona. Na kontračineli većina bubnjara svira sva četiri udarca, međutim, na drugom i četvrtom, važnim akcentima rokenrol “bekbita”, Čarli samo podigne ruku. Krene kao da će odsvirati, ali se onda povuče. Možeš da dobiješ srčanu aritmiju gledajući ga. To kako on razvlači ritam i ono što mi radimo preko te praznine predstavlja tajnu zvuka grupe “Rolingstons” - napisao je Kit Ričards u svojoj autobiografiji “Život”.

Ali ako nekome nije jasno šta je gitaristi “Stonsa” značio njegov bubnjar, najbolje govore riječi koje je izrekao o njemu u jednom intervjuu od prije par godina.

- Čarli je nevjerovatno iskren, brutalno iskren. To je Čarli Vots. Odmah te poznaje. Ako mu se sviđate, on će vam reći neke stvari, a vi ćete imati osjećaj kao da ste razgovarali sa Isusom Hristom. Jedina riječ koju mogu da upotrijebim za Čarlija je dubina. Želim da budem sahranjen pored Čarlija Votsa - kazao je Ričards.

Sam bubnjar, vječno škrt na riječima, rijetko je davao intervju, još se rjeđe obraćao publici na koncertima, izbjegavao je bilo kakvu mistifikaciju ili vrednovanje svog sviranja, ali za posljednji oproštaj, najbolje je njegovim riječima opisati šta je i ko je bio Čarli Vots.

- Ne smatram se muzičarom, jer nikoga ne smatram muzičarom, ako me razumijete. Ja sam radnik, i tako pristupam svojim zadacima - kazao je Vots.

Da li njegov odlazak znači kraj “Stonsa” ili će bend nastaviti uz pomoć Stiva Džordana, čovjeka kojeg je on preporučio kao svoju zamjenu za planiranu predstojeću američku turneju grupe koju je propuštao zbog bolesti, teško je znati u ovom momentu. Iako je Ričards stalno isticao njegov značaj, šou-biznis je surova stvar, ali je teško povjerovati da “Stonsi” mogu biti ista grupa bez njega u bubnjarskoj stolici. Možda je putokaz Ričardsova objava na “Tviteru”, gdje je povodom Čarlijeve smrti okačio fotografiju praznog bubnjarskog seta na koji je okačen znak “Zatvoreno” (Ne radimo). Razumljivo. Najveći bend ostao je bez najvažnijeg radnika.

Faktografija

Čarli Vots je rođen u Londonu 2. juna 1941. godine. Odrastao je slušajući velikane džeza poput Čarlija Parkera i Dejva Evansa. U 14. godini je od roditelja dobio prvi komplet bubnjeva i počeo da vježba uz ploče. Završio je Umjetničku školu, a kada je postao član “Stonsa”, 1963. godine, još je radio kao grafički dizajner, a svoj poziv koristio je za dizajn bine i nekih omota grupe. Tokom karijere, u pauzama rada matične grupe, objavio je nekoliko vrlo cijenjenih džez i sving albuma. Vots je 2016. godine rangiran na 12. mjesto na listi 100 najvećih bubnjara svih vremena časopisa “Rolingston”. Iza sebe je ostavio suprugu Širli i kćerku Serafinu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.