Legendarni album “Metallice” slavi 30. rođendan: Veliko crno čudovište od ploče

Šta je to značilo u praksi za samu grupu? Imali su više od 30 miliona prodatih primjeraka, prvo mjesto na “Bilbord” top-listi, megahitove “Enter Sandman”, “Sad but True”, “The Unforgiven” i ”Nothing Else Metters”, dobili su nove obožavaoce i izgubili stare, te status dinosaurusa roka, trogodišnju svjetsku turneju, narušene odnose unutar benda, petogodišnju pauzu u radu i album karijere.

Najkomercijalnije izdanje benda donijelo je gomilu hitova, rušeći mnoge rekorde, kako u žanru, tako i izvan njega. Stvorivši od sastava megazvijezde, taj album je uspio nevjerovatnu stvar, da sačuva većinu starih i donese milione novih obožavalaca,  uvodeći bend, koji se do tada mogao čuti na desetak američkih radio-stanica i do tada imao jedan snimljen video-spot za singl “One”, u trku sa najkomercijalnijim pop izvođačima tog vremena, poput Madone i Majkla Džeksona.

Bez obzira na to da li je “Metallica” album zbog kojeg ste zavoljeli ovu grupu ili album zbog kojeg ste ih počeli nazivati “prodanim dušama”, on je postao i ostao važan dio muzičke istorije. U pitanju je izdanje koje je grupi pribavilo poštovanje kritike izvan okvira samog žanra metala i koje je inspirisalo mnoge generacije bendova i muzičara u godinama nakon objavljivanja, dok činjenica da se radi o najprodavanijem rok albumu u posljednjih 30 godina dovoljno govori kakav je njegov status kod publike.

Idealno vrijeme za promjene

Četvorka u sastavu Džejms Hetfild, Lars Ulrih, Kirk Hemet i Džejson Njusted početkom devedesetih izronila je iz voda hevi metal andergraunda, sa četiri besprijekorna albuma i statusom živih metal heroja iza sebe. Preživjeli su dječije bolesti rok sastava i prešli na vrhunski profesionalni nivo, izdržali su gubitak basiste Klifa Bartona, personalne promjene i prosto su bili grupa spremna za korak dalje. Ove činjenice bili su svjesni oni i njihova menadžerska agencija “K-prajm” i samo je trebalo naći način i prave ljude za taj zadatak.

Ono što su sigurno znali da žele, jeste jednostavniji zvuk i novi producent, koji bi mogao izaći na kraj sa idejama vodećeg autorskog tandema Hetfild - Ulrih. Iz današnje pozicije jasno je da je album definitivno bio reakcija na složenost materijala koju su prethodni albumi ispoljavali, sa posebnim naglaskom na “… And Justice For All”, koji je dostigao vrhunac u tom pogledu.

- Meni se prije svega nije dopao pravac u kojem smo išli na prethodna dva albuma, gomila brzih  i dugačkih pjesama koje postaju sve brže i sve duže, sa puno sviračkih ukrasa. To nisam želio, jer sam u to vrijeme htio jednostavan i postojan ritam bubnjeva, bez puno ukrasa i prelaza, onako kako su svirali Fil Rud iz “AC/DC” i Čarli Vots iz “The Rolling Stones”, što se čini jednostavno, ali vjerujete nije - rekao je Lars. Sa njim je bio saglasan i gitarista Hemet, koji je takođe bio spreman na rizik.

- Željeli smo da stvorimo drugačiju ploču i ponudimo nešto novo našoj publici. Mrzim kad bendovi prestanu da rizikuju. Mnogi bendovi su izdali istu ploču tri ili četiri puta, a mi nismo željeli da upadnemo u taj kolosijek - rekao je Hemet kasnije za magazin “Rolingston”.

Ubijedili su inače nepovjerljivog i promjenama nesklonog Hetfilda da se oprobaju sa producentom Bobom Rokom, koji je u to vrijeme polako postajao tražen umjetnik u vodama teškog roka. Poznat po svom doprinosu albumima koji su donijeli velike uspjehe grupama poput ploča “Dr. Feelgood” glam-rok benda “Motley Crue” i “Permanent vaction” hard rok veterana “Aerosmith”, po Larsovom mišljenju, bio je idealan tip da grupu povede korak dalje.

- Smatrali smo da je vrijeme da napravimo ploču sa ogromnim, velikim, debelim hit zvukom, a najzvučnija ploča poput te u posljednjih nekoliko godina bio je “Dr. Feelgood”. Tako smo rekli našem menadžeru. Pozovite ovog tipa i pogledajte da li želi da miksa ploču - rekao je Lars piscu Miku Volu.

Problem je bio što se Rok dvoumio oko te ponude. Iako je cijenio grupu, znao je za  zloglasnu reputaciju članova “Metallice” u studiju,  a imao je u isto vrijeme poziv od benda “Bpn Jovi”. On je bio na odmoru sa porodicom u pustinji, gdje je otišao da razmišlja o odluci i pored puta je prošao pored indijanskog dječaka u majici “Metallica”.

- Znao sam da su teški u studiju i na lošem glasu zbog odbijanja kompromisa, pa sam krenuo u pustinju sa porodicom da razmislim, i pored puta je stajao indijanski dječak u “Metallica” majici. To je bio znak koji nisam mogao da ignorišem - rekao je Bob.

Prilikom dogovora, on je imao samo  dva uslova: da producira album, a ne da ga samo miksa i da želi jednostavniji zvuk koji će uhvati energiju grupe sa živih nastupa. Srećom, ispostavilo se da je bend u to vrijeme imao iste ideje.

Uspjeh koji je pregazio bend

Snimanje nije bilo lako i potrajalo je sa prekidima gotovo godinu dana, uz milion potrošenih dolara. Rok je bio tvrdoglav kao članovi grupe i nije odustajao dok nije izvukao iz benda ono što je on smatrao najboljim u njihovom zvuku. Iako je to nekad značilo ponavljanje snimljenih dionica, rat oko uvođenja gudača u nekoliko numera i brojne sukobe na granici incidenta, vrijedilo je, jer je rezultat bila ploča koja je dala introspektivnije tekstove,  jednostavniji zvuk naglašenog ritma, zaraznih gitarističkih rifova i upečatljivih refrena, idealna za novi kurs benda. 

Očekivano, zvuk je bio više ispoliran, ali i moćniji, pjesme su zvučale življe, ali bile su kraće i raznovrsnije. Produkcijski gledano, pristup je bio dinamičniji, instrumenti su dobili dovoljno prostora da se čuju, posebno bas i bubanj, a do tada su često bili žrtve brzine.

Nova ploča samo je trebalo da dobije veliki singl, koji će napraviti proboj na top-liste, a on se zvao “Enter Sandman” i oko njegovog izbora nije bilo dileme kod članova grupe, producenta i diskografske kuće. Naslov pjesme bio je zapisan neko vrijeme i godinama se ponovo pojavljivao u studijskim sesijama grupe, ali je Lars priznao da nije imao pojma šta to znači.

- Odrastao sam u Danskoj i nisam znao za mnoge mitove američkog folklora, nisam to shvatio, kakav pješčani čovjek, o čemu oni pričaju. Tada me je Džejms nagovorio. Očigledno je Sendmen poput zlikovca kod djece. On dolazi i utrlja vam pijesak u oči ako noću ne idete na spavanje. Dakle, to je bajka. Džejms je to lijepo okrenuo - izjavio je bubnjar.

Kada je snimljena, svi su znali da čuju veliku pjesmu. Zarazni rif poput rifova najvećih pjesma u rok istoriji, snažan ritam koji u refrenima dodaje dramatičnost, Hetfildov vokal, koji ubjedljivo i snažno pjeva, a ne urla kao ranije, bili su formula za uspjeh, ali niko nije predviđao koliko velik.

Pjesma je izašla sredinom jula 1991. godine kao najava za album i doslovno je uletjela na vrh top-liste, ne skidajući se s MTV-a i vrhova top-lista širom planete, što je za bend koji je stigao iz voda treš i spid metala bilo ravno čudu. Pjevali su je čak i oni koji do tada nisu znali šta je to “Metallica” i šta oni sviraju, postala je dio svake žurke i svake džuboks liste, na raznim stranama svijeta. A da bude bolje, i ostatak albuma napakovan je klasikom za klasikom, bez slabog mjesta.

- Popeli smo se na vrh i zato što smo znali da smo na tragu nečemu. Odnekud, kada smo Džejms i ja napisali pjesme, znali smo da imamo pjesme koje zaslužuju taj stepen rada i obraćanja pažnje na pojedinosti... i da se za njih vrijedi boriti - rekao je Lars Ulrih autoru njihove biografije Miku Volu.

Oboji u crno

Bez obzira na produkcijski zaokret u zvuku i širenje komercijalnog uticaja, bend na albumu, shodno njegovom imenu, nije tekstualno skrenuo sa kursa mračnih i teških tema, već se Hetfild kao glavni tekstopisac okrenuo ličnijim stvarima i stihove namjerno učinio introspektivnijim.

Većina numera koje su nastajale prije toga inspirisana je događajima u svijetu oko Hetfilda, a ne onim što se dešavalo u njegovom ličnom svijetu. Znao je da bi pjesme bile prihvatljivije za univerzalniju publiku da su tekstovi introspektivni, jer se publika lakše prepoznaje u njima, što su mu preporučili producent i ostatak benda.

- Postalo je previše lako pisati tekstove o pravdi, ratovima i nasilju. Previše je lako gledati vijesti i pisati melodiju o onome što ste vidjeli. Pisanje iznutra je teže od pisanja političkih osvrta, ali kad se ispostavi, mnogo je lakše odložiti težinu, posebno uživo - rekao je gitarista i pjevač o svom okretanju boljim temama, poput smrti majke, porodičnog nasilja i ljubavi prema supruzi, koje su dominirale u stihovima.

Veliku ulogu odigrao je i prepoznatljivi, minimalistički crni omot albuma, koji nije teško zapamtiti ili prepoznati među drugim pločama.

- Htjeli smo da pobjegnemo od hevi metal klišea sa čudovištima, iznutricama i krvlju, koji su dominirali većinom tih ploča i časopisa tog vremena i crni omot bez puno boje bilo je najdalje što smo mogli učiniti u vizuelnom pogledu - naveo je Lars o izboru grupe.

U stvarnosti, naslovnica “Crnog” albuma nije uvijek bila potpuno crna: reljefni naziv benda u gornjem lijevom dijelu i namotana zmija u donjem desnom dijelu naglašeni su u kasnijim printovima tamnosive boje. Zamotana zvečarka prikazana na naslovnici albuma, kao i naslov pjesme “Don't Tread on Me”, potiču sa američke zastave iz građanskog rata (dobrovoljačka jedinica iz Virdžinije) i savršeno su se uklopile u poetiku grupe i uhvatile duh vremena. Sastav je definitivno bio svjestan da se lični interes poklopio sa opštim ukusom publike.

- Bili smo činilac vremena, činilac scene, činilac temperature u muzici u to vrijeme. Bio je početak devedesetih i sav onaj pop, sve frizurice i čitava Los Anđeles priča, to se bližilo kraju. Na pomolu je bila smjena straže. U Sijetlu se nešto spremalo. Dešavalo se nešto potpuno novo, čitava mejnstrim publika polako, ali sigurno pomjerala se ulijevo i bila je spremna na nešto drugačije. Ne može se zanemariti analogija o poravnanju planeta, a planete su se poravnale 91/92, kada je ploča izašla, i sve se poklopilo, s pravim pjesmama, pravim producentom, stavom i odgovarajućim stanjem na sceni da bi nastalo to čudovište, u koje se ploča pretvorila, bilo to dobro ili rđavo - rekao je Ulrih mnogo godina kasnije o najpoznatijem ostvarenju grupe.

Svirajući nekih 15 godina kasnije prvi put u Srbiji povodom promocije albuma “St. Anger”, Hetfild je tada definisao u čemu se krije tajna njihovog uspjeha, posredno objasnivši i tajnu “Crnog” albuma.

- Zaboravite sve te priče oko nas, da li smo bogovi za neke ljude ili ne, da li ne znamo šta se dešava oko nas zbog slave i para, muzika je jedino što je važno - rekao je gitarista. I to je definitivno tako. Zaboravite cifre prodaje, zaboravite rekorde i mitologiju obožavalaca stvorenu prethodne tri decenije oko ovog albuma. Muzika je,  koliko god to zvučalo kao kliše, jedina važna i svih 12 pjesama na albumu zvuče jednako snažno kao što su zvučale u ljeto 1991. godine.

Specijalna izdanja

Sastav će 30. godišnjicu albuma proslaviti  sa dva specijalna izdanja, koja izlaze 10. septembra. Tu je novo izdanje samog albuma, prošireno bonus materijalima i novi tribjut album “The Metallica Blacklist”, na kojem brojni gosti obrađuje pjesme sa pomenute ploče. Remasters izdanje, uz vrhunski kvalitet zvuka, nudi specijalno boks set izdanje koje sadrži sam album na dva LP-a, CD disk, tri LP-a uživo, 14 CD-a (koji sadrže grube mikseve, intervjue, emisije uživo), šest DVD-a (koji sadrže scene iza kulisa, zvanične video-zapise, emisije uživo), knjigu u tvrdom povezu od 120 stranica, tri trzalice za gitaru, fasciklu sa tekstovima i karticu za preuzimanje digitalnih izdanja. Za tu priliku, 50 umjetnika koji obuhvataju nevjerovatno širok spektar žanrova, generacija, kultura, kontinenata, snimili su 53 obrade numera sa “Crnog albuma”. Među njima se nalaze autori poput Džejsona Izabela, Krisa Stejpltona, Majli Sajrus, Eltona Džona, Dejva Gana i sastavi kao što su “St. Vincent”, “Royal Blood”, “Portugal The Man” i drugi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.