Najpoznatije svjetske ljubavnice

Prva konkubina o kojoj je ostao pisani trag u istoriji bila je tamnoputa egipatska robinja Agara, sluškinja Sare, žene vladara Avrama. On je bio imućan čovjek koji je imao sve, osim potomstva. Rješenje je bila plodna konkubina, koja je osvojila krevet, ali i srce svog gospodara.

Bogati Atinjani, zabave radi, često su pozivali vrhunske kurtizane zvane hetere. One su na vazama prikazane kao vitke, raskošno odjevene žene sa malim grudima, čime su se dosta razlikovale od punačkih, jednostavno obučenih grčkih žena. Osim toga, za razliku od prostitutki i većine supruga, hetere su bile školovane i otmene. Jedna od njih, Aspasija iz Mileta, nije bila samo lijepa već i inteligentna, a za razliku od većine Atinjanki stekla je i zavidno obrazovanje. Počela je da predaje retoriku i filozofiju, i ubrzo stekla veliki ugled.

Međutim, tadašnji zakon je strankinjama zabranjivao brak sa Atinjanima, a nisu mogle ni da uživaju prava koja su imale njihove sunarodnice. Svoj nezavidni položaj, dvadesetpetogodišnja Aspasija koja je u Atinu stigla iz Mileta, pokušala je da prevaziđe vezom sa čuvenim starogrčkim državnikom Periklom. Prema Plutarhu, istaknuti političar ju je toliko volio, da mu je ubrzo postala i životna saputnica.

I veliki rimski pjesnik Ovidije, bogati aristokrata bio je zaslepljen ljubavlju prema svojoj tajanstvenoj mladoj ljubavnici Korini, koju je proslavio svojom zbirkom elegija “ljubavi”, mada nikad nije objelodanio njen identitet. Međutim, njegova opčinjenost lijepom Korinom na neki način došla mu je i glave. Car Avgust se okomio na njega zbog raspusnog ponašanja i proterao ga u udaljeni lučki grad u današnjoj Rumuniji. Ovidije je preostalih deset godina života proveo moleći da se vrati, ali car je bio neumoljiv pa je nesrećni poeta umro u izgnanstvu.

Jedna od najprivlačnijih i najpoznatijih žena svih vremena, egipatska kraljica Kleopatra, bila je veoma upućena u tajne ljubavnih vještina. Pričalo se da je sa mladim robovima uvježbavala erotske tajne koje je naučila od prostitutki u Aleksandriji. Koristeći svoje zavodničke i diplomatske sposobnosti uspjela je da, u dinastičkom sukobu, privuče na svoju stranu Gaja Julija Cezara i tako sebi osigura vlast nad Egiptom. Legenda kaže da se u palatu vratila umotana u persijski tepih, kako je straža ne bi primetila, a zatim se odmotavala pred očaranim Cezarom kojem je kasnije rodila i sina Cezariona.

Poslije Cezarove smrti, zavela je njegovog pristalicu generala Marka Antonija, sa kojim se vjenčala po egipatskim zakonima i dobila djecu, iako je Marko Antonije u Rimu već imao ženu. Sva Kleopatrina djeca postavljena su na tronove raznih novoosnovanih kraljevstva koje je osvojio Marko Antonije, a ona je sebe počela da naziva “kraljicom kraljeva”.

Na njegovoj strani borila se kasnije i u ratu protiv prvog rimskog cara Oktavijana Avgusta koji je na kraju uspio da osvoji Egipat. Pošto nije mogla da podnese pomisao na poniženja izvršila je samoubistvo ujedom kobre, jer je vjerovala da će joj to donijeti besmrtnost.

Još jedna žena izuzetne ljepote, intelekta i volje, vizantijska carica Teodora, supruga vizantijskog cara Justinijana i njegov najbliži savjetnik i saradnik, ostaće upamćena kao kurtizana, prostitutka visokog ranga koja se uzdigla do carskog trona. Još u djetinjstvu proslavila se kao pantomimičarka, a kada je odrasla nastupala je gotovo naga u skarednoj predstavi inspirisanoj starogrčkim mitom o “Ledi i labudu”. Ipak, mlada glumica željela je da se spase pozorišta i domogne Carigrada. Prvo je otišla u Aleksandriju gdje je radila kao prostitutka, ali je upoznala Makedoniju, plesačicu koja je radila za carsku tajnu policiju i koja ju je u Carigradu upoznala sa tadašnjim senatorom, budućim carom Justinijanom, koji se ludo zaljubio u nju. Zbog nje je čak promijenjen i stari rimski zakon koji je senatorima zabranjivao brak sa glumicama i robinjama, koje su zakonski bile definisane kao “žene bez časti”. Teodorina moć počivala je na vlasti i popustljivosti njenog 15 godina starijeg supruga koji je pod njenim uticajem donio i nekoliko zakona koji su štitili žene.

Glumice koje su napustile scenu nisu više mogle biti silom zadržavane, žene su dobile pravo da posjeduju i naslijeđuju imovinu, a budući muževi morali su da obezbjede svojim nevjestama dar u visini vrednosti njihovog miraza.

Zabranio je prostituciju i trgovinu ženama u Carigradu, protjerao podvodače iz grada i naložio zatvaranje javnih kuća. Teodora je otkupila sve žene od trgovaca robljem i podelila im sitne darove u odeći i novcu. Na azijskoj obali Bosfora podigla je manastir “Pokajanje” u kojem su bivše prostitutke živjele kao monahinje.

Ni mnogo vjekova kasnije, u Japanu, mnogi muževi zarobljeni u sterilnim ugovorenim brakovima, nisu bili spremni da prihvate stalnu odgovornost nametnutu držanjem konkubine, a htjeli su nešto više od kratkotrajne pažnje prostitutki. Prve gejše, što u prevodu znači “ljudi koji zabavljaju” bili su muškarci, ali su do 1800. godine to postale žene. Tipična gejša razlikovala se od drugih žena, prije svega, po izgledu. Na kao kreč bijelom licu isticale su se crno uokvirene oči i usne boje trešnje, a izbijeljeni vrat naprezao se pod teretom teške, krute crne perike.

U basnoslovno skupom kimonu sa pojasom oko tananog struka, gejša je posjedovala izuzetnu erotsku privlačnost. Postati gejša bio je ubijedljivo najbolji način da siromašna djevojka unaprijedi svoj društveni status. Stekla bi obrazovanje i istovremeno bi pomagala roditeljima koji su primali određenu svotu novca kad bi potpisali ugovor kojim ona, često već kao desetogodišnja djevojčica, stupa u službu. Obuka je bila stroga i duga, uključivala je pjevanje i sviranje, poznavanje izuzetno složene ceremonije služenja čaja i aranžiranje cvijeća. Elegantni ritualni ples bio je najviši nivo umijeća i od suštinske važnosti za pridobijanje bogatog pokrovitelja, “dana-sana”. Najviše vremena provodile su u šminkanju i oblačenju. Učene su da se moraju držati najstrože diskrecije i njihovi klijenti mogli su da budu apsolutno sigurni kako će gejša, šta god slučajno ili namerno bude čula, radije iseći jezik nego odati tajnu. U 19. vijeku samuraji su po čajdžinicama kovali zavjeru da zbace šogunsku vladu, a gejše ništa nisu odale. Japanski političari držali su najpovjerljivije sastanke u sobama čajdžinica, gdje su služile njihove omiljene, diskretne gejše.

Jedna od njih bila je i Leong Maijing, čija tužna ispovjest nije izgubljena, zahvaljujući njenoj unuci Deniz Čong, autorki dirljivih memoara “Konkubinina djeca: priča o kineskoj porodici koja je živjela na dvije strane svijeta”.

Početkom dvadesetog vijeka zatvoreni su posljednji haremi u Osmanlijskom carstvu. Tokom vjekova, u njima je bilo zatočeno nekoliko desetina hiljada konkubina, a najčuvenija među njima bila je Aleksandra Lisovska, Rokselana, pametna i ambiciozna ljepotica prodornih plavih očiju. Za razliku od mnogih drugih konkubina, ona nije klonula pred svojom sudbinom. Čim je stigla u harem, lijepa Rokselana očarala je mladog Sulejmana koji joj je, kada je primila islam, zbog njene vesele prirode dao ime Hurem, žena koja se smije.

Sulejman je imao 30 godina, a Rokselana mnogo manje kad je uspjela da postane njegova prva žena i navede ga da istjera iz harema njenu prethodnicu Gulbahar, majku prestolonaslednika princa Mustafe. Vladar je Rokselanu oslobodio ropstva posvetivši se isključivo njoj, što je za ono vrijeme bila nečuvena odluka za čovjeka koji je na raspolaganju imao više stotina žena. Kako bi ublažio Rokselaninu ljubomoru, ugovarao je brakove za najljepše žene u haremu.

Jedan strani posmatrač bio je zapanjen njegovom odanošću “Ruskinji”, dok su svi njegovi podanici govorili da ga je “vještica” Hurem začarala. Njegova vjernost jednoj ženi bila je jedinstvena među osmanskim carevima, a da bi mogao da je oženi, promjenio je čak i zakon.

Irkinja Elizabet Rozan Gilbert, grofica Landsfelda, poznatija po svom umjetničkom imenu Lola Montez, bila je igračica i kurtizana na dvoru Ludviga Prvog, ostarijelog bavarskog kralja koji je zapanjio narod kada je plesačicu proglasio groficom. Sagradio joj je palatu, obezbjedio veliki godišnji prihod i odlagao političke odluke zbog nje, što ga je kasnije koštalo krune.

Henrijeta Rozin Bernar, božanstvena Sara Bernar, kako ju je prozvao Oskar Vajld, francuska glumica zlatnog glasa, krajem 19. vijeka blistala je na svjetskim pozorišnim daskama, a kritičari su pisali da njen glas uzbuđuje i zaluđuje. Na putovanja je nosila i kofer prepun ljubavnih pisama koje je dobijala od muškaraca “smrtno” zaljubljenih u nju. Ponekad bi prosula pisma na krevet i legla da spava preko njih.

Sarini ljubavnici bili su brojni, između ostalih, to je bio i čuveni francuski grafičar i slikar Gistav Dore. Ipak, odlučila je da se uda za jedanaest godina mlađeg glumca Aristidesa Damalu. Ispostavilo se da je mladi muž bio zavisnik od morfijuma i umro je u 34. godini. Dopisivala se i sa italijanskim književnikom Gabrijelom d’Anuncijem, a Marsel Prust joj se divio. Nadahnula ga je za lik Berme iz romana “U potrazi za izgubljenim vremenom”.

Muškarci su se u dvobojima borili braneći njenu čast, a ona za to kao da nije marila. Jedan od onih koji su izgarali za božanstvenom Sarom bio je i princ od Velsa, budući kralj Edvard Sedmi. Kada je posjetila Njujork, upoznala je Tomasa Edisona koji je snimio njeno tumačenje Rasinove “Fedre”. Međutim, Edison nije bio naučnik koji je najviše zanimao slavnu glumicu. Njena pažnja bila je usredsređena na ličnost i djelo Nikole Tesle. Naviknuta da niko ne odbija njene pozive i priliku da je vidi, bila je iznenađena kada je Tesla rekao da ga glumičino prisustvo uznemirava i odvaja od rada, pa da je mnogo bolje da se ne viđaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.