Niko kao Šumaher
Prošlo je već 20 godina otkako se Mihael Šumaher pojavio u svijetu "formule 1". Od tada je osvojio sedam titula svjetskog šampiona, pet u Ferariju i dva u Benetonu.
Šumaher je karijeru započeo na čudan način, pod okriljem Edija Džordana, postavši zatim sedmorostruki svjetski šampion. Prvi put u trci "formule 1" Šumaher je nastupio u Belgiji 23. avgusta 1991. na stazi "Spa Franoršamp". U svoju ekipu pozvao ga je Džordan da bi zamijenio Bertrana Gašoa koji je bio uhapšen uoči trke zbog sumnjive bočice spreja koju je imao uz sebe. Dan kasnije Šumaher je šokirao sve prisutne zauzevši sedmu startnu poziciju, ali na žalost, njegova trka u nedjelju trajala je svega 500 metara zbog kvara mjenjača. Najbrži tog vikenda ipak je bio Flavio Brijatore koji je "preoteo" mladog vozača Džordanu i već u Monci "ubacio u vatru". U toj trci Šumaher je osvojio svoje prve bodove stigavši peti. Nijemac je već tada počeo da piše istoriju jer je već tada bilo jasno da je rođena zvijezda koja još i dan-danas krasi zvjezdano nebo "formule 1".
Opet na stazi "Spa" Šumaher je već 1992. godine u Benetonu osvojio prvi put Veliku nagradu Belgije, a 1994. i 1995. trofeje prvaka. Najveći izazov za vozača ipak ostaje osvajanje titule u Ferariju. Italijanska ekipa čekala ju je od 1979. a upravo je na talenat Šumahera odlučila da se osloni da bi ponovo zasjela na vrh najelitnijeg automobilističkog takmičenja.
Mihael Šumaher u Ferari je stigao 1996. ali sa "propetim konjićem" nije odmah bila ljubav. Bolid nije mogao parirati ostalima, a Šumaher se mučio protiv Žaka Vilneva. Upravo je protiv njega napravio najnesportskiji potez svoje karijere, pokušavši da Kanađanina izgura sa staze u Herezu 1997. godine. Šumaher u crvenom bolidu nikako nije mogao da osvoji prvenstvo sve do 2000. godine, od kada je nanizao još pet titula šampiona.
Ali Šumaher je postao Šumaher i zahvaljujući ekipi koja je stajala iza njega, prije svega trolist Braun-Bajrn-Tot, koji su u njegove ruke uvijek stavljali vrhunske bolide. U Ferariju je tih nekoliko sezona Šumaher osvojio apsolutno sve. Svojim rivalima nije ostavljao ni mrvice, a mnogo nije ostavljao ni svojim timskim kolegama. Šumaheru se na stazi, kada je bio u svom bolidu, uvijek najbrži, čak i na kiši, nije moglo ništa zamjeriti, ali daleko od trkališta kada nije jurio stazom Nijemac nije briljirao i nije izazivao previše simpatija. U međusobnim okršajima patio je pred Montojinom žestinom, smirenošću Hakinena ili karakternosti Alonsa. Često je zbog toga griješio ili se pokazivao nekorektnim. Na stazi se Šumaher jednostavno voli, bez zamjerki, ali daleko od nje on nije nikad bio omiljen. Nisu ga voljeli ni mediji, previše uzdržanog, hladnog i nepristupačnog. Italijanska štampa mu je zamjerala njemački jezik, to što se nikada nije potrudio da nauči italijanski kojim je progovorio tek kada je napustio Maranelo. Zvali su ga "tiraninom", "despotom formule 1", ali uzdizali su ga u nebesa zbog onog što je činio na stazi, načina na koji je vozio i pobjeđivao. Zamjerali su mu karakter, ali ne i titule. Mahnitost i predanost kojom se pripremao uoči trka bile su tajna njegovog uspjeha, ali i njegova velika mana, koje su ga činile hladnim i nepristupačnim. Njegovo povlačenje iz svijeta je trka 2006. godine umjesto "zbogom" postalo "vidimo se" i Šumaher se ubrzo vratio i to u ekipu Mercedesa uz čovjeka sa kojim je osvajao naslove u Ferariju, Rosa Brauna.
Prošlo je dvadeset godina i Šumaher je i dalje na istom mjestu, u svom bolidu, na stazi na kojoj se juri gotovo 300 kilometara na čas. Šteta je vidjeti kako se sedmorostruki svjetski šampion bori negdje tamo, sa nekim "klincima" za osmo mjesto, za pokoji bod, ali to je i dalje onaj isti Šumaher koji je godinama bio na vrhu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
