Sreća je pitanje prave frekvencije

U svojoj svakodnevici Andreas Šoljan se prvenstveno bavi temom gubitka: prekidom partnerstva, razvodom braka, smrću... Međutim, njegovu pomoć često traže i oni kojima se sopstveni život čini „previše dobrim, previše pozitivnim", navodi ovaj psihoterapeut iz Diseldorfa.

„I čista sreća nas može učiniti nesrećnim. Pogotovo ukoliko se odjednom dogodi previše lijepih događaja, ako dobijemo zanimljiv posao, novog partnera u kojeg smo zaista vrlo zaljubljeni, … vjenčanje ili povoljna prilika za kupovinu nekretnine. Sve to nam može jednostavno biti previše i tako možemo postati tužni", objašnjava Šoljan.

Sreća je individualan osjećaj

U razgovoru za Dojče vele, ovaj psiholog navodi primjer dvojice muškaraca, njegovih pacijenata. Jedan od njih je tuđom krivicom doživio saobraćajnu nesreću i od tada je paralizovan. U Šoljanovu ordinaciju je ušao s osmijehom na licu, a na zahtjev da svoj osjećaj sreće odredi na skali od jedan do šest, mladić je odgovorio - 4,1. Drugi pacijent je potražio Šoljanovu pomoć jer je na lutriji dobio pola miliona evra. Međutim, ovaj dobitak je očigledno bio prevelik događaj. Na skali od jedan do šest, on je svoj osećaj sreće takođe označio brojem 4. „To su jasni primjeri da je sreća zapravo vrlo individualan osjećaj i da je vrlo različito doživljavamo", navodi Šoljan.

Tuga je najčešće zdrava reakcija

Prema mišljenju psihijatra Rolanda Urbana, svi osjećaji nesreće imaju nešto zajedničko, a to je da uzroci uvijek leže u događajima na koje ne možemo da utičemo, bilo da je riječ o bolestima, o smrti bliske osobe ili nekom drugom gubitku.

„I taj osjećaj počinje da se smanjuje u trenutku kada osoba postane sposobna ili dobije mogućnost da nešto promijeni, bilo kod sebe ili kod drugih", kaže Urban. On kao primjer navodi slučaj jedne žene koja žali za preminulim suprugom. Međutim, u trenutku kada je počela da se brine o nemoćnoj komšinici, njen osjećaj lične nesreće se smanjio. Osim toga, uz ovaj socijalni angažman, uz novi zadatak, postala je življa i misli joj se nisu stalno vrtele oko sopstvenog gubitka.

Ovaj psihijatar upozorava i na činjenicu da treba razlikovati osjećaj nesreće i tugu kao simptom bolesti. „Kada se osjećamo nesrećnim, proživljavamo jedno zaista bolno iskustvo, ali ovaj osjećaj nema ništa zajedničko s psihičkim poremećajima ili pravim bolestima. Ljudi često kažu da su nesrećni i da pate od depresije. Ali u pitanju može biti nešto sasvim drugo", navodi Urban.

On dodaje da pacijenti koji boluju od Alchajmerove bolesti pate od zaboravnosti i činjenice da se sve manje snalaze u svijetu u kojem žive. „Ovaj gubitak raznih sposobnosti ove pacijente čini nesrećnim. Uzrok tuge je demencija i sasvim je normalno da zbog toga pate. Isto tako je normalno tugovati nakon gubitka bliske osobe, to su sasvim normalne reakcije", objašnjava on. Urban dodaje da se ne slaže s dijagnostičkim katalogom Američkog društva psihijatara, prema kojem je svako ko je duže od četiri nedjelje tužan – zapravo depresivan. „Na ovaj način od zdravih ljudi pravimo bolesnike", kaže ovaj psihijatar.

I sreća se može naučiti

Teškoće s kojima se suočavamo u životu često su zasnovane na ponašanja koje smo naučili još u detinjstvu. „Riječ je o nesvesnim programima: na primjer, često se žalimo i kažemo da nešto ne možemo učiniti, dok drugi to mogu. U takvim slučajevima psihoterapija može pomoći. Poslije nekog vremena se može uvidjeti da je riječ samo o programu koji nas sputava da nešto uradimo", navodi psihoterapeut Stefan Lermer.

Isto tako, mnogi tek u dubokim životnim krizama shvate da su uvijek živjeli drugačije nego što su to zapravo željeli. „Osim toga, mnogi su sami doveli do krize u kojoj se nalaze", tvrdi Lermer. On navodi primer jednog muškarca koji tuguje jer ga je napustila supruga. „Decenijama su živjeli zajedno i s problemom da ona u seksualnom odnosu s njim ne može da doživi orgazam. Jednoga dana, ona upoznaje učitelja tenisa i zaključuje da bi s njim konačno mogla da doživi željeni vrhunac. Njen suprug reaguje vrlo razumno i kaže joj da pokuša. Eksperiment joj pruži ono što je priželjkivala i poslije dvije nedjelje, ona ga je napustila", priča Stefan Lermer.

Prema njegovom mišljenju, tuga i nesreća su sastavni dio života, baš kao što je tama dio fenomena svijetlosti. „Traganje za više sreće u životu može početi tek kada počinjemo da pronalazimo sebe. Moramo poznavati svoje potrebe i želje. Moramo se pitati šta zapravo želimo i šta nam je važno", kaže ovaj psihoterapeut.

Naučna istraživanja sreće pokazuju da konzumiranje, samo po sebi, ne donosi sreću. „Moglo bi se reći da je siguran put u nesreću ukoliko se upoređujemo s drugima, dok je najveći izvor sreće pomaganje drugima i pokušaj da usrećimo druge", kaže Lermer.

Nekada su mnogi sreću tražili u veri, ili u romantičnoj čežnji. „Danas kažemo da se sreća ne nalazi negdje daleko, na nekom drugom kraju svijeta, već s druge strane duše. Mi je samo moramo otkriti. Zapravo se može reći da je sreća kao radio talasi. Oni su uvijek tu, samo moramo biti podešeni na pravu frekvenciju da bismo je osjetili", zaključuje Lermer.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.