Nikola Tesla - posljednji dani

Svoje posljednje godine Nikola Tesla je proveo kao i većinu svog života – radeći. Međutim, i dalje je stanovao u hotelu a od porodice najbliži mu je bio sestrić Sava Kosanović. Čovjek bi pomislio da bi neko kao što je Tesla, koji je toliko učinio za čovečjanstvo, bio dovoljno razuman da se obezbjedi za starost. Taj koji tako misli ne zna kakav je Tesla čovjek bio. Njemu je sve drugo bilo preče od novca. On je bio taj koji se odrekao nadoknada na koje je po ugovoru sa Vestinghausom imao prava. Te nadoknade nisu bile nimalo naivne svote. Danas bi procenat tih nadoknada, koje je trebao da dobija na osnovu prava na patente, mogao da izgradi ogromnu finansijsku imperiju. Međutim, čak i kada je u poznim godinama svog života ostao bez sredstava za život teško su ga ubijedili da prima skromnu penziju od jugoslovenske vlade. Bio je isuviše ponosan za tako nešto.

Ipak, Tesla nije klonuo duhom i nije se isključivao iz javnog života. Koristio je pojedine prilike u kojima se obraćao javnosti, prije svega jugoslovenskoj. Iskreno i javno se zalagao se za zajedništvo Srba, Hrvata i Slovenaca kako u domovini tako i u Americi.

Drugi Svjetski rat je počeo kada je Tesla imao osamdeset i tri godine. Naučnik je tada svoju intelektualnu snagu usmjerivao ka angažovanosti oko međunarodnih političkih problema. Aprila 1942. se preko Save Kosanovića obratio javnosti pismom "Mojoj braći u Americi". U pismu je pozvao sve jugoslovenski orjentisane narode u Sjedinjenim državama da se odazovu pozivu predsjednika Ruzvelta da bi se ispunio ratni plan proizvodnje. Apel je naišao na odziv i podrsku svih ljudi kojima je bio upućen.

Te iste 1942. godine Tesla se posljednji put pojavio u javnosti.

Naime jugoslovenski kralj Petar II Karađorđević je juna te godine bio u Vašingtonu u posjeti američkom predsjedniku, tražeći pomoć za borbu protiv okupatora. Kako je želio da se sretne sa Teslom otputovao je u Njujork gdje je Društvo američkih prijatelja Jugoslavije kralju priredilo prijem. Tesla je bio pozvan, ali nije mogao da dođe zbog bolesti. Zato je kralj došao u njegov apartman u hotel Njujorker. Nakon posjete mladi kralj je u svom dnevniku da su tesline riječi bile dirljive i da su obojica plakali. Nakon toga Tesla je ostao potpuno sam sa svojim spisima. Umro je sedmog januara 1943. godine u osamdeset šestoj godini života, od posljedica srčanog tromba. Par dana po Teslinoj smrti, Informacioni centar Jugoslovenske kraljevske vlade izdao je saopštenja o smrti dajući sažet prikaz Teslinih dostignuća i protokol službe i sahrane. Govor, koji je napisao Luj Adamič, gradonačelnik Njujorka je pročitao u direktnom prijenosu Radio Njujorka 10. januara 1943. godine.

Svjedočanstva

Posmrtni ostaci Nikole Tesle prenijeti su na groblje Kempbel. Protokol je predvideo da se opelo održi 12. januara u katedrali Sv. Jovana Bogoslova. Biskup Mening je održao uvodnu i posljednju molitvu na engleskom jeziku. Opelo je u ime Srpske pravoslavne crkve i odsutnog vladike Dionisija, poglavara SPC u SAD, nastavio na srpskom jeziku prota Dušan Šukletović, starješina hrama Sv. Save u njujorškoj parohiji. Ožalošćeni članovi porodice, prisutni na sahrani, bili su Sava Kosanović i Nikola Trbojević.

"Izumitelji, Nobelovci, vodeći ljudi u oblasti elektrotehnike, visoki zvaničnici jugoslovenske Vlade i Njujorka i muškarci i žene koji su se istakli u mnogim drugim poljima odali su počast Nikoli Tesli ocu radija, modernog načina proizvodnje i prijenosa električne energije", The New York Times 13. januar 1943. godine.

Nekoliko dana kasnije Teslini posmrtni ostaci su kremirani. Urna sa pepelom ovog velikog naučnika je 1957. godine prenesena u Beograd nakon čega je, po želji Tesline familije i konsultacija sa profesorom Veljkom Koraćem, smještena u muzej Nikole Tesle gdje se i danas nalazi.

Šarlota Mužar

…Te jeseni, dok je Sava N. Kosanović bio u bolnici zbog hitne operacije slijepog crijeva, Tesla je pozvao njegovu kancelariju. Kasnije sam saznala za Teslin običaj da se javlja telefonom nećaku na njegov stan u hotelu „Navaro" u svako doba noći. Tesli je hitno bio potreban novac. Njegov glas zvučao je starački, iscrpljeno, drhtavo i kao iz daljine. Rekao je da će mu biti dovoljno 50 dolara. Sutradan, kada sam stigla u hol hotela Njujorker, pozvala sam Teslu.

Poslije dužeg vremena i mnogo zvonjenja telefonista mi je rekao: „Molim vas, budite strpljivi. Ponekad je dr Tesli potrebno dosta vremena da odgovori". Konačno sam čula njegov glas, istovjetan kao prethodnog dana, koji je rekao „zdravo" i pozvao me da se popnem u njegovu sobu, pošto sam objasnila svoje prisustvo.

Na neki način, to me je iznenadilo. Očekivala sam da će zatražiti da ostavim novac na recepciji ili da ga pošaljem po portiru, jer sam čula da je živio usamljenički.

Njegov apartman se nalazio na kraju hola na 33. spratu. Zakucala sam i pozvao me je da uđem. Preda mnom je sjedeo na krevetu Nikola Tesla. Izgledao je mnogo slabiji nego na fotografijama snimljenim prilikom posjete kralja Petra nekoliko mjeseci ranije. Bio je u pižami. Imao je rijetku, potpuno bijelu kosu s razdeljkom na sredini.

Njegovo lice je bilo ispijeno, djelovao je sasvim izmršavjelo. Oči su mu bile prodorno oštre. Njegov krevet je bio staromodan, čini mi se od mesinga. Između nas je stajao staromodni, okrugli trepezarijski sto, prekriven papirima i zabilješkama. Predstavila sam se i ponovo objasnila svoj dolazak. Rekao je „dobro", i pokretom ruke pokazao da ostavim koverat na sto, što sam i učinila. Zastala sam za momenat i upitala da li mu bilo šta treba i da li bih ja mogla nešto da učinim za njega. Rekao je: „Ne, veliko vam hvala, gospođice". Nerado sam ga napustila…

Ilija Obradović

…Ali dvije sačuvane stvarčice koje smo u kasi pronašli ostavile su na nas dubok utisak. Pronašli smo ih na kraju pregleda kase. Po spoljnem izgledu nisu bile privlačne i gubile su se među raskošnim ordenjem i velikim diplomama na pergamentu. To su bila dva mala paketića. Jedan od masne hartije vezan starim, više puta nastavljenim kanapom. Otvarali smo ga više reda radi nego što smo očekivali da nađemo neki važan predmet.

Pri otvaranju prvo su se pojavili krajevi bakarnih žica, a potom jedan cio gvozdeni prsten oko koga je pravilno bilo namotano šest kalema od bakarne žice izolisane pamučnom izolacijom koja je već dobila crnu boju od starosti. To je bio stator prvog indukcionog motora na svijetu. Prvi Teslin revolucionarni izum, simbol početka elektrifikacije — početka Teslinog plodonosnog rada za dobro čovječanstva. Sačuvao ga je za uspomenu.

Vidi se da ga je mnogo puta otvarao, mnogo puta gledao. Drugi paketić bio je svežanj hartije sa grbom hotela u kome je stanovao. Ali hartija nije stara. Bjela je i sva je ispisana Teslinom sigurnom rukom. Vide se gotovo isključivo brojevi, i to petocifreni, desetocifreni pa i petnaestocifreni. Ne možemo da nađemo ni početak ni kraj.

Listovi su ispreturani i vidimo samo da se radi o računu električnog punjenja elektrona sa velikim brojem decimala. Najzad, nalazimo i naslovnu stranu na kojoj piše: „Posljednja izračunavanja". Saznali smo da se sa ovim bilješkama u ruci ugasio Teslin život. Radio je do posljednjeg dana, do posljednjeg daha. Tako smo našli gotovo u isto vrijeme simbole početka i završetka Teslinog velikog dijela…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.