Kapija ka svemiru u bodljikavoj žici

Za vrijeme nacističke Njemačke se lako mogla izgubiti glava. Čak i samo ako se spomene Peneminde, mjestašce na ostrvu Usedomu na Baltičkom moru. Tamo je još od kraja tridesetih godina prošlog vijeka, nicala super-tajna istraživačka stanica za razvoj raketa. Na njenom čelu je bio Verner fon Braun, tada još mladi naučnik kojem je bilo jasno da samo Hitler i nacisti imaju dovoljno novca da finansiraju njegovu strast: raketom krenuti u svemir.

Trećeg oktobra 1942. je na lansirnu rampu postavljena raketa tehničkog naziva „Agregat 4". Mnogo prethodnih eksperimenata završilo je neuspjehom, tako da su i nacisti već postali sumnjičavi – ima li taj projekat uopšte smisla? Jer u to doba su sa frontova za njih već počele da stižu loše vijesti, a Hitler je u Berlinu maštao o „Čarobnom oružju - Vundervafe" kojim bi mogao da bombarduje i istočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država.

Ljudsko djelo – ili djelo neljudi i logoraša

Konačno, start te rakete je uspio. Ona je, nedugo nakon lansiranja, postigla brzinu četiri puta veću od brzine zvuka i po prvi puta u istoriji, djelo ljudskih ruku otelo se sili Zemljine gravitacije i bar na kratko „zavirilo" u svemir. To znači da se raketa popela na više od 100 kilometara visine.

Ali to nije bilo djelo samo inženjera i fizičara, već i dejlo na hiljade logoraša i prisilnih radnika koji su radili u Penemindeu. Veliko je pitanje, da li bi nacisti uopšte uspjeli da stvore to „čarobno oružje" bez njih.

Tamo je u pojedinim periodima radilo 15.000 ljudi od kojih su samo malobrojni bili nacističke glavešine i inženjeri. Uslovi života i rada za te nesrećnike bili su stravični. Nacističku trku u svemir životom je platilo više od 20.000 prisilnih radnika. Njima treba dodati još hiljade žrtava tog nacističkog „osvetničkog" oružja, „Fergeltungsvafe"– odnosno „Fau 2" (V-2). Jer, umjesto istraživanja svemira, te rakete služile su samo za to da se nastavi bombardovanje Velike Britanije.

Misterija Penemindea i dalje uzbuđuje maštu

Ipak, nacistička tajna je otkrivena i Peneminde su 1943. saveznički bombarderi praktično sravnili sa zemljom. Tek nedavno je svih 25 kvadratnih kilometara eksperimentalne stanice otvoreno za javnost. Nakon rata, to je bila zabranjena zona vojske Istočne Njemačke i poligon za bojevo gađanje, tako da je potrajalo dok je sve očišćeno od neeksplodiranih naprava. S druge strane, misterija Penemindea još uvijek uzbuđuje maštu tako da tamošnji muzej i Hitlerovu „Kapiju u svemir" godišnje obiđe oko oko 200.000 posjetilaca.

Kustos muzeja Kristijan Mildorfer-Fogt se i koncepcijom izložbe trudi da pokaže, kako on kaže „Janusova dva lica tehničkog napretka". S jedne strane je lice do tada neviđenih otkrića u raketnoj tehnologiji, ali s druge – svjedočanstva iz tamošnjeg koncentracionog logora Karlshagena 1 i smrt i patnje koje je doneo taj ispitni centar i oružje koje se tamo stvaralo.

Počasni Hitlerov profesor

Nakon rata, među saveznicima je vladala prava jagma za svaki šraf i svaki komadić papira koji je ostao od istraživanja u Penemindeu. Konačno, jedan od najbolje očuvanih primjeraka tog slavnog „Agregata 4" nalazi se u muzeju – u Vašingtonu. Lov je vladao i na njemačke naučnike koji su učestvovali u istraživanju. I Verner fon Braun postao je američki državljanin i u velikoj mjeri doprineo američkom raketnom programu NASA kojim je čovjek stigao na Mjesec.

Ipak, kustos muzeja u Penemindeu ni danas nema baš naročito mišljenje o „profesoru" Fon Braunu – kako se predstavljao i u Americi. „On bi zapravo trebalo da bude 'profesor h.c.' – ali ne honoris caus (počasni profesor), nego Hitler causa: profesuru je dobio od Hitlera za zasluge za razvoj tajnog oružja", konstatuje Mildorfer-Fogt. Jer uprkos njegovim zaslugama za razvoj raketne tehnologije - i iako praktično ne postoji fotografija fon Brauna u uniformi, on je bio Šturmbanfirer SS-a koji je morao da zna koliko žrtava među prisilnim radnicima je koštao njegov tehnički uspjeh.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.