Da li biljke misle?

Neki kažu da biljke čak imaju i pamćenje. Da li to znači da biljka i misli, kao i da li može da se govori o „neurologiji" biljaka? Naučnik Danijel Čamovic otkriva iznenađujući svijet u kome biljke vide, osećaju, pamte... Poznato je decenijama da biljke koriste svjetlost, ne samo zbog fotosinteze, već i kao signal koji menja način na koji biljka raste. Čamovic kaže da je u istraživanju otkrio jedinstvenu grupu gena neophodnu da bi biljka znala da li se nalazi na svijetlu ili u mraku.

Mislilo se da su ovi geni jedinstveni za svijet biljaka, što se idealno uklopilo sa njegovom željom da izbjegne bilo šta što ima veze sa ljudskom biologijom. Ali na njegovo veliko iznenađenje i protivno svim planovima, kasnije je otkrio da je ova ista grupa gena takođe dio ljudske DNK. Ovo je dovelo do očiglednog pitanja − šta ovi „za biljke specifični" geni rade u ljudima? Mnogo godina kasnije saznali su da su ovi geni važni i za životinje, kao tajmer za podelu ćelija, rast neurona i funkcionisanje imunog sistema. Ono što je, prema njegovim riječima, najviše zadivljujuće, jeste to što ovi geni takođe regulišu i životinjske reakcije na svjetlost.

On kaže da dok ne promjenimo način reagovanja na svjetlost, kao što to čine biljke, na nas utiče naš unutrašnji sat, koji nas drži na dvadesetčetvoročasovnom ritmu, i zbog toga kad putujemo preko pola svijeta imamo problem s vremenskom razlikom. Ali, kako on kaže, ovaj sat može da bude resetovan od strane svetlosti. „Pre nekoliko godina sam pokazao, u saradnji sa Džastinom Blauom sa Njujorškog univerziteta, da mutantske voćne mušice kojima fale neki od ovih gena gube sposobnost da reaguju na svjetlost.

Onda sam shvatio da genetske razlike između biljaka i životinja i nisu toliko značajne koliko sam nekad mislio. Počeo sam da ispitujem paralele između biljne i ljudske biologije, iako je moje istraživanje evoluiralo iz proučavanja biljnih reakcija na svjetlost pri proučavanju leukemije kod
voćnih mušica", kaže Čamovic.

Kompleksni organizmi Čamovic kaže da mnogi ljudi nisu svjesni da su biljke kompleksni organizmi koji žive bogate i senzualne živote. Mnogi ih gledaju kao nežive objekte, koji se ne razlikuju mnogo od stijena. Činjenica da ljudi lako pobrkaju svileno cvijeće s pravim, ili vještačku božićnu jelku sa živom, primjer je kako se odnose prema biljkama.

„Ako postanemo svjesni ukorjenjenosti biljaka koja ih čini imobilnim, onda možemo da počnemo da cijenimo njihovu sofisticiranu biologiju koja se dešava u lišću i cvijeću. Ako razmislite o tome, ukorijenjenost je veliko evoluciono ograničenje. To znači da biljke ne mogu da pobjegnu od loše okoline, ne mogu da migriraju u potrazi za hranom ili svojim parom, kao što to čine životinje. Zato biljke moraju da razviju nevjerovatno osjetljive i kompleksne senzorne mehanizme koji će im dozvoliti da prežive u vječno promenljivim okolinama", kaže Čamovic. On poredi biljke sa ljudima.

„Ako ste gladni ili žedni, možete da odete do najbližeg izvora vode. Ako vam je vruće, možete da se preselite na sjever, ako tražite para, možete da odete na žurku, ali biljke su nepokretne i one moraju da vide gdje im je hrana. Moraju da osijete vrijeme i da namirišu opasnost. Samo zato što ne vidimo da se biljke kreću ne znači da se u njima ne odigravaju bogati i dinamični procesi", tvrdi ovaj naučnik.

Postavlja se i pitanje da li biljke osjećaju mirise? Čamovic smatra da prvo mora da se definiše šta je miris kako bi se odgovorilo na ovo pitanje. „Kad omirišemo nešto, osjetimo isparljivu hemikaliju koja se širi vazduhom i onda na neki način reagujemo na miris. Najjasniji primer kod biljaka je ono što se dešava tokom voćnog sazrijevanja. Možda ste čuli da ako zrelo i nezrelo voće stavite u istu činiju, nezrela voćka sazrijeva brže.

To se dešava zato što zrele vočke puštaju feromone u vazduh, a zelenije voće osjeća to, pa i samo počinje da zri. To se ne dešava samo u našim kuhinjama već i u prirodi. Kad jedna voćka počne da zri, ispušta hormon etilen, koji osjećaju susjedne voćke, sve dok cijelo drvo ne sazri manje ili više sinhronizovano", objašnjava Čamovic. Parazitska biljka vilina kosa ne umije da koristi fotosintezu i mora da živi na drugim biljkama. Domaćina nalazi zahvaljujući mirisu. Ona može da osjeti hemikalije koje ispuštaju biljke u blizini i pokupiće onu koja joj je najprivlačnija. U jednom eksperimentu naučnici su pokazali da ova biljka preferira paradajz u odnosu na pšenicu jer joj se više sviđa taj miris.

Međusobna komunikacija

Dok gomile istraživanja podržavaju ideju da biljke vide, mirišu, osjećaju, neke podržavaju i mogućnost da biljke čuju. Mnogi su čuli priče kako biljke cvijetaju u prostorijama gdje se sluša klasična muzika, ali sa evolutivne perspektive je moguće da biljkama nije ni potrebno da čuju. „Naši rani preci su mogli da čuju opasnog predatora koji ih progoni iz šume, dok danas čujemo motor kola koja se približavaju. Iako biljke mogu da se okreću ka suncu, da se savijaju pod gravitacijom, ne mogu da pobjegnu. Ne migriraju na kraju sezone. Kao takvima, zvučni signali, koje mi koristimo u našem svijetu, biljkama su irelevantni. Uprkos tome, neka najnovija istraživanja daju naznake da biljke reaguju na zvuk, u stvari, više na vibracije", kaže Čamovic.

Pitanje međusobne komunikacije biljaka intrigira mnoge naučnike. Čamovic kaže da to zavisi od toga kako se definiše komunikacija. „Nema sumnje da biljke reaguju na znakove drugih biljaka. Na primjer, ako javorovo drvo napadnu bube, ono ispušta feromone u vazduh koje pokupi okolno drveće, što im daje znak da počnu da luče hemikalije koje će im pomoći da se izbore sa predstojećim napadom buba. Prema tome to je definitivno vid komunikacije", rekao je. Čamovic kaže da je neophodno postaviti i pitanje namjere. Da li drveće komunicira, odnosno da li napadnuto drvo pokušava da upozori okolno drveće? „Možda ima više smisla da napadnuta grana komunicira sa drugim granama istog drveta u pokušaju za opstanak, dok okolno drveće, samo prisluškuje i ima korist od tih signala", tvrdi on.

Pamćenje i mišljenje

Biljke imaju nekoliko različitih formi memorije, kao i ljudi. Imaju kratkotrajno pamćenje, imunu memoriju i čak transgeneracijsku memoriju. „Znam da je nekim ljudima teško da shvate ovaj koncept, ali ako pamćenje podrazumjeva formiranje memorije (kodiranje informacija), zadržavanje memorije (čuvanje informacija) i prizivanje memorije (preuzimanje informacija), onda biljke defi− nitivno pamte", kaže Čamovic. On to objašnjava na primjeru venerine muholovke kojoj moraju da budu dodirnute dvije dlake kako bi se zatvorila, pa prema tome ona pamti da je bila dodirnuta prvom dlakom, ali to traje samo 20 sekundi, i onda zaboravlja. Dok je kratkotrajna memorija kod venerine muholovke bazirana na elektricitetu, poput neurološke aktivnosti, dugotrajna memorija se bazira na epigenetici − promjeni u aktivnosti gena koje ne zahtevaju alternacije u DNK kodu, kao što to čine mutacije, koje se prenose s roditelja na potomstvo. Čamovic kaže da biljke nemaju neurone kao što ni ljudi nemaju cvijeće, ali da im nisu potrebni neuroni kako bi imale međućelijsku komunikaciju i skladište informacija i mogućnost njihovog procesiranja. Čak ni kod životinja, nisu sve informacije procesirane i čuvane samo u mozgu. Različiti djelovi biljaka komuniciraju međusobno, razmjenjujući informacije na ćelijskom i ekološkom nivou. „Rast korjenja je nezavisan od hormonskih signala koji se generišu na vrhovima izdanaka i transportuju do korenja koje raste, dok razvoj izdanka delimično zavisi od signala koji se generiše u korenju. Lišće šalje signale do vrhova izdanka i govori im da počnu da prave cvjetove", rekao je. „Na neki način jedna cela biljka predstavlja analogiju ljudskom mozgu. Iako nemaju neurone, biljke proizvode, i na njih utiču neuroaktivne hemikalije", zaključio je Čamovic.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.