CERN: Kada viljuške polete u vazduh

Atmosfera je opuštena, hodnici su prepuni naučnika koji bučno raspravljaju na nekom od 50 jezika koliko se može čuti u CERN-u.

Obezbjeđenje je neprimjetno, a ulaz u CERN kroz recepciju upravne zgrade djeluje kao da ulazite u neki manji hotel. Posjetioci na ulazu dobijaju kartice sa ličnim podacima na kojima je ispisana i dužina trajanja posjete CERN-u, a uz pomoć kojih se kreću kroz lavirint hodnika.

Čitav naučni kompleks se sastoji od velikog broja zgrada, razbacanih u krug, koje iznad zemlje prate prečnik Velikog sudarača hadrona (LHC) od 27 kilometara, koji se nalazi 100 metara pod zemljom, obuhvatajući teritoriju Švajcarske i Francuske. Granica je neprimjetna, a tek bi na sugestiju nekog od domaćina postali svijesni da, na primjer, bijela linija koja razdvaja lijevu i desnu traku puta zapravo predstavlja granicu između dvije zemlje.

Pošto su objekti u kojima se obavljaju eksperimenti udaljeni, a do nekih smo putovali i po dvadesetak minuta kolima, žila kucavica čitavog kompleksa jeste restoran sa kafeterijom. Podsjeća na studentsku menzu. Tacne i pribor se uzimaju na početku reda. Gužva je i kada se prođe kasa prava je umjetnost pronaći slobodnu stolicu. Ovdje jedan do drugog mogu da sjede i studenti i nobelovci.

Nije nemoguće ni da tokom razgovora dva naučnika, u vazduh poleti pribor, kako nam je ispričao Nebojša Smiljković, jer se u kuhinji CERN-a kašike, viljuške i noževi skupljaju magnetima, pa su namagnetisani.

Kao i u bilo kojem drugom studentskom gradu, ovdje postoje spavaonice koje koriste naučnici, kupatila sa tuševima koje su i novinari iz Srbije imali prilike da „isprobaju" poslije puta od 1.500 kilometara kombijem. Tu je i vrtić za djecu zaposlenih, a naučnici imaju na raspolaganju i veliki broj klubova, kako nam je ispričala Danica Stojiljković, jedna od mladih istraživača beogradskog Instituta za fiziku, koja je imala tu privilegiju da u CERN-u bude dvije godine.

Ovdje se, kako priča, mnogo vodi računa o sportu, jer je život naučnika pretežno sjedeći, pa mnogi voze bicikl po krugu CERN-a, odlaze na skijanje, igraju tenis, ragbi, plove kajakom ili jedrilicom, treniraju boks, idu na jogu...

Ovdje godišnje dođe oko 30.000 posjetilaca iz čitavog svijeta, organizuju se posjete škola i fakulteta. Iako na prvi pogled djeluje da kretanje posjetilaca nije ničim ograničeno, tek kada siđete pod zemlju postajete svjesni da ograničenja i te kako postoje. Novinari su imali prilike da četiri puta siđu pod zemlju i obiđu eksperimente u kojima učestvuju naši naučnici, a kako smo čuli od domaćina, u sam tunel se rijetko ulazi, pa mnogi naučnici iz CERN-a nikada nisu vidjeli sve ono što je omogućeno novinarima tokom ove posjete.

Do lifta, kojim se spušta 100 metara ispod zemlje, stiže se kroz nekoliko sigurnosnih vrata i sa obaveznim šljemom na glavi. Zabranjene su i štikle i otvorena obuća.

Prva vrata su dupla, otvaraju se specijalnim ključem, a kada se zakorači u prostor između dvoja vrata, neophodno je i skeniranje zenice. Uz opšti smijeh, potpisnica ovih redova je uspjela da prođe kroz prva vrata tek iz petog puta, dok nismo otkrili u čemu je problem: kada se zakorači u prostor između dvoja vrata, širine tridesetak centimetara otprilike, osoba mora da stane u tačno predviđenu kocku i pri tom miruje nekoliko sekundi. Vrata se otvaraju ako je procedura sprovedena kako treba, a ostaju zatvorena uz alarm ukoliko ste smjestili stopalo nekoliko centimetara van predviđenog mjesta ili ako vam se klati mašna na torbi, pa senzor detektuje dvije osobe, umesto jedne.

O potencijalnoj opasnosti ili radijaciji niko od nas nije razmišljao sve do trenutka kada smo na pola puta ka CMS eksperimentu zamoljeni da se vratimo u kontrolnu sobu, jer se oglasio alarm. Naš vodič Dragoslav Lazić Laza, koji je od srpskih naučnika najduže u CERN-u i za kojeg smo stekli utisak da zna svaki centimetar tunela, svaku pukotinu i krivinu u ovoj najvećoj svjetskoj laboratoriji, prekinuo je obilazak riječima da nema silaska pod zemlju dok se ne utvrdi šta se dogodilo. Akcident, kako su ga nazvali i kako smo saznali sat vremena kasnije, bila su – zaglavljena vrata.

Dok smo obilazili kontrolnu sobu, krcatu kompjuterima, nismo mogli a da ne primjetimo dvadesetak praznih flaša šampanjca standarde veličine i jednu koja je odskakala od „okruženja". Laza i Predrag Milenović su nam objasnili da svaka flaša predstavlja jedno naučno otkriće, a da je najveća otvorena kada je otkriven Higsov bozon. Predrag je bio prisutan kada se to dogodilo i o tome istog trenutka obavjestio javnost u Srbiji.

Prilikom izlaska iz zgrade u kojoj se odvija eksperiment, postoji i uređaj koji mjeri radijaciju tako što se ispruže ruke ili stane stopalima na aparat. Novinarima je pokazano da imaju 0,0 radijacije na kraju posjete, a morali smo da potpišemo i izjavu da smo vidjeli da nismo ozračeni.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.