VREMEPLOV: Preživjeliosudu na smrt

"Komitet za socijalno staranje, Beograd, pokrenuo je akciju na području čitave FNRJ za sakupljanje biografija sa slikama onih ljudi koji su za vrijeme okupacije bili izvedeni na strijeljanje, a danas se ipak nalaze u životu. Potrebno je potanko opisati način na koji su se ti ljudi spasili od smrti".

U raspisu nije navedena svrha pomenute akcije. Kako god, raspis je proslijeđen nižim organima. Banjalučki SNO je 13. avgusta 1946. o tome obavijestio mjesne narodne odbore, ostavivši im rok od svega 10 dana za dostavljanje izvještaja. Vjerovatno sve nije teklo po planu, pa je sumarni izvještaj tek 11. novembra upućen Okružnom narodnom odboru.

Novak Graorac je iskaz dao službeniku MNO u Dragočaju. Novaka su uhapsile ustaše 1941. i držale ga zatočenog četiri dana. U kasnu noć, zajedno sa još 14 ljudi iz obližnjih sela, ustaše su ih povele u šumu zv. Durele. Povezanim ljudima naređeno je da sjednu, a potom su ustaše zapucale.

Kako je bio posljednji u redu, a likvidacija je počela sa suprotnog kraja, Novak je uspio da oslobodi ruke i da u mračnoj noći nasumično bježi. Za njim su potrčala dvojica ustaša, ali je uspio da im umakne. Preostali zarobljenici su zvjerski pretučeni, a potom strijeljani i, kako navodi Novak, "svi skupa zakopani u jednoj rupači".

Na području MNO u Drakuliću egzekuciju su izbjegla dva lica. Jovu (Ilijinog) Mitrovića iz Drakulića zarobili su Nijemci i četnici na Motajici 7. juna 1942, zajedno sa 17 članova Štaba Krajiškog proleterskog bataljona, sa komandantom Zdravkom Čelarom na čelu. Svi su osuđeni na smrt strijeljanjem. Jovi je pošlo za rukom da iskida veze i dadne se u bjekstvo. Pri tom je ranjen, ali je uspio da pobjegne i preživi rat.

Ivo (Markov) Baruša sa Petrićevca je imao više sreće. Koncem 1943. iz kuće su ga izveli ustaški agenti i zatvorili. Bio je određen za strijeljanje, a onda je sudbina uzela stvar u svoje ruke. Kćerka Ivinog advokata poznavala je jednog od njemačkih oficira, te ga je nekako umolila da Ivu puste iz zatvora.

MNO u Vilusima je pribavio izjave Đorđa Kovačevića iz Hazića i Dušana (Stevanovog) Sekulića iz Vilusa. Njihova je sudbina slična. Obojicu su zarobili četnici i osudili na smrt. Potporučnik Branko Trebovac iz Radmanića, pripadnik Zmijanjskog odreda, poslao je pismo četnicima i zaprijetio im da će sve spaliti ukoliko ne puste Đorđa. Dušana je spasio poručnik Nikola Petrić, komandir u 15. krajiškoj brigadi. On je iz komande u Vilusima sa vojnicima došao u Staniće i naredio civilima da, kako znaju, spase Dušana. I zaista, oni su u četničkoj komandi izmolili milost za Dušana.

Strijeljanje su izbjegli i Đuro Čubrilović, Dmitar (Mijailov) Vidović i Luka (Stankov) Čelić, sva trojica iz Krupe na Vrbasu.

Čubrilovića su jedne septembarske noći ustaše čak triput izvodile na strijeljanje, nastojeći da iznude od njega informacije o vezama saradnika NOP-a. Teža od toga bila su mučenja kojima je bio izložen. Veze nije odao pa je pušten na slobodu.

Sa još nekolicinom drugova Luku Čelića su zarobile ustaše. Kad je već sve bilo spremno za egzekuciju, Luka je dograbio oveći kamen i njime po glavi udario ustaškog mitraljesca. Dohvatio je mitraljez i dao se u bijeg. Ustaše su za njim otvorile vatru, ali se, zazirući od mitraljeza, nisu dale u potjeru.

Zajedno sa još 14 drugova Dmitar Vidović se u septembru 1941. godine našao u stroju određenom za strijeljanje. Na njih je s leđa osuta vatra iz mitraljeza. Svi su pokošeni pali. Dmitar je nakon izvjesnog vremena, kad su se ustaški egzekutori odmakli, došao svijesti i vidio da nije čak ni ranjen. Uspio je da se oslobodi žice kojom je bio vezan i da stigne svojoj kući.

Strijeljanje je preživio i Cvijo (Aleksin) Donjak iz Ramića. Ustaše su ga uhvatile 18. maja 1941. i otjerale u logor u Dragočaju. Oko 11 naveče ustaše su ga potjerale do Vrbasa, u blizini željezničke stanice u Zalužanima. Tu mu je rečeno da je osuđen na smrt. Ustaše su ga gurnule u rijeku i još zapucale za njim.

Nakon četvorosatne borbe u vodi, sa rukama vezanim na leđima, uspio je da se zubima uhvati za granje na obali i da se izvuče. Stigao je do Budžaka, gdje mu je živjela sestra. Kod nje se u podrumu krio puna tri mjeseca.

Najteža je bila sudbina Stojana (Siminog) Štrkića iz Rekavica. Trojica ustaša su ga 6. decembra 1941. izvela iz kuće. Nakon kilometar hoda naredili su mu da stane i okrene se prema njima. Zapucali su u njega. Pao je pokošen. Dok su mu crijeva izlazila iz otvorenih rana, komandir trojke je naredio ustaši da zakolje Stojana, ali je ovaj zaključio da je on već mrtav.

Naišli su neki civili i Stojana odnijeli kući, a potom ga smjestili u banjalučku bolnicu, gdje se oporavljao četiri i po mjeseca. Ustaše su mu u bolnici počupale brkove, ne odustajući od namjere da ga zakolju. Stojana su spasili dr Dadić, dr Ihsan Zukanović (zarobljen na Kozari i strijeljan u Banjaluci juna 1942) i dr Asim Kulenović, zaključavajući ga noću kako bi ga odbranili od krvožednika. Njih trojica su ga, po ozdravljenju, preko svojih veza poslali u Rekavice.

Ovo je jedna strana priče o ljudima koji su bili miljenici sreće. Da li je bilo preživjelih među onima koje su na smrt osudili partizani, vjerovatno nikada nećemo saznati.

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.