Vojadžer: Oda međuzvjezdanom ambasadoru
Prohladno martovsko jutro dočekalo je Stiva Hauarda na radnom mjestu u Pasadeni.
U uglu njegovog radnog stola nagurana su dva računarska monitora i gomila porodičnih fotografija, kutija s maramicama i pakovanje bombonica.
Ono što ovaj 65-godišnji čovjek radi u sasvim običnoj kancelariji je sasvim neobičan posao.
Hauard je kontorlor misije NASA. On šalje instrukcije sondama u međuzvjezdanom prostoru milijardama kilometara od Zemlje koje se od naše planete udaljavaju i više od milion kilometara dnevno.
On, dakle, "komunicira" sa Vojadžerom 1, jednom od dvije identične mašine koje su najudaljeniji ljudskom rukom napravljeni predmeti u svemiru.
Da bi Hauardov kompjuterski kod došao do Vojadžera 1, treba mu 17 sati. Vojadžer 2, koji se kreće u drugom pravcu je oko 4,8 milijardi kilometara bliže.
Impulsi sondi koje kao odgovor šalju njihovi transmiteri od svega 23W energije, milijardama puta su slabiji od jednog vata dok dođu do Zemlje.
"Evo, imam status i informaciju od Vojadžera 1, koji su bili aktuelni prije 17 sati", objašnjava Hauard.
"Sada sam povezan sa našom stanicom u Kanberi i ovih sedam komandi podešene su da počnu sa emitovanjem za 30 minuta, u razmaku od pet minuta. One treba da potvrde da letjelica može da primi signal i resetuje svoj tajmer. Udaljena je toliko, da potvrdu nećemo dobiti do sutra uveče".
Bez preterivanja se može reći da je ovaj čovjek ključna figura najvećeg dometa istraživanja svemira.
Prije Vojadžera 1 i 2 koji su lansirani 1977. nije postojala ni slična sonda, a iako su u daleke krajeve našeg sistema poslane još tri sonde u protekloj deceniji, pioniri ipak ostaju posebni.
Istraživanje kosmičkih prostranstava danas se istini za volju više odvija na Zemlji, nego što je to bio slučaj tokom takozvanog Zlatnog doba istraživanja svemira.
Čuveni rover Kjuriositi naravno i dalje pravi čuda na Marsu, ali će gotovo sve američke letjelice koje će biti lansirane u narednih nekoliko godina, biti namijenjene proučavanju naše planete, sa posebnim naglaskom na klimatske promjene.
Vojadžer i ljudi kao što je Hauard su iz druge ere, kada je američki budžet za nauku bio gotovo neograničen, kada se o dostignućima govorilo "na sva usta", a klimatske promene bila tema samo za hipike.
Koliko se toga promenilo od kako su Vojadžeri napustili zemlju, možda najbolje govori činjenica da su računari koje nose sa sobom oko 200.000 puta sporiji i imaju oko 250.000 puta manju memoriju od "Ajfona".
Vojadžer misija trebalo je da traje svega četiri godine. Letjelica je trebalo da obiđe Jupiter, zatim Saturn, a ako stvari budu tekle po planu i Uran i Neptun.
Međutim, mimo svih očekivanja ova drevna elektronika je i danas, na temperaturi od -253 stepena Celzijusa i dalje "živa".
Štaviše, njihovi senzori palju podatke svakodnevno i tako će vjerovatno nastaviti do 2036. Ipak, 2025. će gotovo svi instrumenti biti isključeni radi štednje sićušnog plutonijumskog "rezervoara".
Kamera na svakom Vojadžeru, na primjer, deaktivirana je radi štednje energije prije 25 godina. Tada je Vojadžer 1 napravio čuveni "porodični portret" Sunčevog sistema sa udaljenosti od preko šest milijardi kilometara.
Zabilježio je Neptun, Uran, Saturn, Jupiter, Veneru, Zemlju (kao "blijedo plavu tačkicu") i Sunce.
Do 2036. letjelica će biti gotovo potpuno izvan Sunčevog sistema i ostaće "mrtva", iako savršeno očuvana, vjerovatno vječno.
Dugovječnost Vojadžera, uprkos malobrojnim problemima koji su se javili u posljednjih nekoliko godina zaslužna je što Hauard radi u potpuno izdvojenoj kancelariji. Naime, samo misija Kjuriositi zauzela je gotovo sav raspoloživi prostor u CalTech kampusu.
Letjelica više ne pravi fotografije iz prostog razloga što se gotovo ništa vrijedno pažnje ne može ni vidjeti u narednih 40.000 godina njenog putovanja.
Inženjeri se ne prepuštaju emocijama prema svom poslu olako, ali je romantika ovog nevjerovatnog puta i držala tim vremešne misije na okupu.
Čak su i pridošlice, oni koji su još bili u osnovnoj školi kada je Vojadžer lansiran, uspjeli da steknu 30 godina staža.
"U pedesetim sam godinama života i tretiram Vojadžere kao moje stare roditelje", kaže Suzi Dod, koja je imala 16 godina kada je letjelica lansirana, a timu se pridružila još kao student.
"Prema njima osjećate određeno poštovanje; znate da su kao zaslužni seniori i želite da učinite sve što je u vašoj moći da bi u zdravlju proveli ostatak života", kaže ona.
"Morate im malo pomoći, jer su neke stvari već otkazale i vi želite da osigurate da ne otkažu i ostale. Većina inženjera ovde je posvetila svoju karijeru ovom projektu. Odbili su mogućnost unapređenja zbog Vojadžera".
Iz razgovora s osobljem Vojadžera vidi se da istinski vole ovu letjelicu, iako je većina bila premlada da upamti njeno poletanje, a još je vjerovatnije da će oni stariji napustiti ovaj svijet mnogo prije nego što sonde pošalju svoj posljednji znak "života".
Ipak, kao inženjeri, imaju pomješana osjećanja kada je riječ o najčuvenijem "teretu" Vojadžera – zlatnim pločama ugrađenim u obije letjelice.
Riječ je o pozlaćenim bakarnim pločama upakovanim sa iglom i uputstvom za upotrebu, na kojoj se nalazi 115 fotografija sa Zemlje, selekcija prirodnih zvukova, muzika iz različitih kultura i era (moderni Zapad predstavlja "Johny B. Goode" Čaka Berija) i izgovor 55 jezika – od akadskog jezika iz drevne Mesopotamije do velškog.
Karl Sagan, koji je prvi dobio ideju da se ploča pošalje u svemir, napisao je sedamdesetih: "Ploča će biti puštena, samo ako ima napredne vanzemaljske civilizacije u međuzvezdanom prostoru. Ali slanje ove boce u kosmički okean govori nešto što uliva nadu u budućnost ove planete".
Saganov sin Nik, tada dijete, a sada pisac naučno fantastičnih romana i scenarista (pisao je i neke epizode "Zvjezdanih staza"), snimio je poruku na engleskom jeziku: "Pozdravljaju vas djeca sa planete Zemlje".
Ipak, ona zbog koje je mnogima zasuzilo oko je poruka na mandarinskom: "Nadamo se da ste svi dobro. Mislimo na vas. Molimo vas, posetite nas kad budete imali vremena". (Poruke s Vojadžera možete naći na sajtu voyager.jpl.nasa.gov).
Za letjelicu udaljenu 19 milijardi kilometara od kuće, Vojadžer je mirna mašina, ali joj je ipak potreban nadzor.
Stiv Hauard i njegov tim unose kod u primordijalnom programskom jeziku na osnovu kog glavna kontrola misije Enrike Medina (65) prati nizove podataka koje dobijaju od letjelice.
"Neko od nas je uvijek na zadatku", kaže on. "Nekad ljudi odu na odmor, ali toliko volimo Vojadžer da gotovo niko brigu o njemu ne smatra obavezom. Radim na misiji još od Vojadžerovog susreta s Uranom 1986. i penzionisaću se kada i on – 2025. Mojoj supruzi se ne dopada ta ideja, jer smo već napravili kuću u Meksiku u koju planiramo da se preselimo kad se penzionišemo".
Da li bi Hauard i Medina ikada poželjeli da prate Kjuriositi?
"Da, možda", kaže Medina, "ali poslije toliko godina, već ste zauzeti. To je kao kad ste u braku. Bilo bi zanimljivo izaći na večeru s Anđelinom Džoli, ali da li bih napustio svoju suprugu s kojom sam u braku 44 godine i moje unučiće? Naravno da ne bih. Ne bih se odrekao ovoga za nešto interesantnije ili novije".
Vojadžer je na neki način prava slika svemira – spor, strpljiv, možda pomalo dosadan – ali stvaran.
On je jedina međuzvjezdana misija za koju će bilo ko od naših savremenika znati u životu, a svakako je jedan od najnevjerovatnijih poduhvata u ljudskoj istoriji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
