Da li smo pod kontrolom Velikog brata?
Koliko puta ste samo u toku današnjeg dana bili fotografisani? Kamere su svuda, a aktivisti za zaštitu ljudskih prava već gube bitku pokušavajući da osiguraju privatnost pojedinca. U razmjere te kontrole teško je povjerovati.
Jedva da je još uopšte moguće u nekom gradu proći neopaženo. Saobraćajnice, banke, trgovinski centri ili javni skupovi; sve su to mjesta gdje ste sigurno bili snimljeni.
Jedino pitanje je - šta je bio motiv onoga ko vas je snimio? Hoće li upotrebiti računarski program koji će automatski s vašim licem povezati i vaše ime i adresu? Možda ga zanima i vaše porodično i imovinsko stanje?
U današnje vrijeme gotovo ništa nije nemoguće.
U Londonu već godinama kamere, postavljene na svim važnijim ulicama, snimaju baš sve i svakoga. Iz obavještajnih krugova je "procurilo" kako je namhera bila da se snimci "proguraju" kroz računare u kojim bi posebni programi "prepoznali" svaku osobu i povezali je s konkretnim imenom i prezimenom - i mogućim dosijeom u policiji.
Ipak, čulo se i da ima ozbiljnih problema s tim sistemom za prepoznavanje lica i da računar tek donekle uspijeva da prepozna neku osobu onako kako bi ga prepoznao neki drugi čovjek.
O pouzdanosti se – ćuti
Joakim Koler sa uglednog njemačkog instituta Frojenhofer tvrdi da računar ima sve više problema, što je više lica u njegovoj bazi podataka. Drugim riječima, između dvije osobe računar će gotovo sigurno pronaći razliku. Kod 50 osoba će biti tačan u 90 odsto slučajeva, ali već kod 500 osoba u bazi podataka, tvrdi Koler, tačnost će biti još jedva pedesetak odsto.
Utoliko bi nadzor milionske metropole poput Londona još uvijek bio nemoguć.
Ipak, teško je reći, da li je sistem još uvijek tako nepouzdan i da li je ovaj (civilni) naučnik u pravu, budući da se milijarde evra u tu svrhu troše s obe strane Atlantika.
Konačno, grad Roterdam je još 2010. objavio da će uvesti ovaj postupak u određene linije gradskog prevoza kako bi smanjio broj razbojništava i vandalizama, pa je pitanje - da li bi to uveo sa sistemom koji - ne funkcioniše barem donekle pouzdano.
Za najpoznatiji primjer "apsolutne kontrole" građana su zapravo krivi - i sami građani.
Društvena mreža Facebook je pozvala svoje korisnike da sami "poprave" svoj profil kako bi ga računar mogao prepoznati na bilo kojoj fotografiji.
Tek na veliku buku koju su izazvali zaštitnici ljudskih prava u Evropi Facebook je obustavio tu praksu – ipak, samo na „Starom kontinentu".
Povjerenik za zaštitu ličnih podataka Hamburga, Johanes Kaspar naročito ističe ovu mrežu kao predvodnika u potpunom nadzoru svih građana.
„Veliki brat" Facebook
Kaspar ukazuje da je Facebook obećao da će obrisati podatke koje je sakupio u Evropi - ali ko može vjerovati na riječ američkoj kompaniji?
Upravo ta društvena mreža je idealna platforma da poveže fotografiju sa ličnim podacima koje su mnogi (lakovjerno) poverili Facebook-u - i onda ih proda prvom ko je zainteresovan: od obavještajnih službi, do marketinških agencija.
Zaštitnik privatnosti svih nas je svijestan da već odavno nije dovoljno tek nešto zabraniti ili prisiliti neku firmu da pazi na podatke koje sakuplja, nego je posljednji trenutak za javnu raspravu o načelnom pitanju nadzora građana uz pomoć (sve moćnijih) računara.
Niko nema ništa protiv (uspješnijeg) prepoznavanja i hvatanja kriminalaca prije nego što počine novo nedjelo, ali i u tom području se otvara čitav niz problema.
Neke robne kuće takođe koriste računare za "prepoznavanje" mušterija kako bi među njima prepoznali one koji su već zatečeni u krađi.
Po pravilu su tada bili prisiljeni da pristanu da ih uvrste u sistem, pa se odmah na ulazu zaustavljaju i ne dopušta im se ulaz. Sve to bez ikakve sudske odluke - i sve to do „sudnjeg dana" jer ne postoje nikakvi rokovi koliko će se dugo čuvati njihovi podaci.
Javna rasprava je preko potrebna i upravo zbog najstrože tajnosti o pouzdanosti tih sistema za prepoznavanje. Jer neko ko (u određenom broju "tačaka za prepoznavanje lica") liči na nekog teroristu ili kriminalca, može imati velikih problema, a da mu niko ne prizna da takav sistem uopšte postoji i da u njegovom slučaju greši.
Odjednom se, kao u nekom romanu Franca Kafke, susreće sa problemima i na aerodromu, stanicama, graničnim prelazima, a da ne zna ni kome da se požali.
S druge strane, ima i slučajeva osoba koje žele da budu uvrštene u bazu podataka "nepoželjnih": poznat je slučaj jednog zavisnika od igara na sreću koji je tražio da ga uvrste u bazu koju imaju mnoge kockarnice.
Čuvari kazina su jedni od glavnih i starih mušterija takvih sistema za prepoznavanje kako bi sprečili ulazak poznatih varalica i profesionalnih igrača koji redovno "opustoše" banku.
On se, međutim, nada da će mu upis u tu listu pomoći da okonča svoju zavisnost od kocke.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
