Sjećam se ja tebe, ali ne i tvog lica

Oni ne razlikuju lica koja ih okružuju. Samo što su se okrenuli, pamćenje u kojem je memorisan podatak o izgledu osobe sa kojom su upravo razgovarali, iznenada nestaje. Stručnjaci godinama istražuju ovaj fenomen, jer reč je o poremećaju koji prijatelje uvijek iznova pretvara u strance. „Jednom prilikom sam na ulici srela djevojku, dok sam vezivala svoj bicikl. Prijateljski me je pozdravila, iako mi nije bilo poznato odakle se znamo. Bio je to ekstreman slučaj, jer smo se zapravo već tri puta srele i razgovarale", priča Silvija Tipman.

Situacija poput ove nije nezamisliva za većinu ljudi. Jer svima se ponekad desi da zaborave da su nekoga već imali priliku da upoznaju. Međutim, Silviji (29) iz Kemnica se to često dešava. Ovoj informatičarki ne polazi za rukom da razazna lica ljudi koje uvijek sreće. Psiholozi ovaj poremećaj nazivaju prosopagnozijom odnosno poremećajem percepcije ljudskog lica. „Jedna prilično teška riječ", kaže Janek Lobmajer. On je profesor biologije i kognitivne psihologije na Univerzitetu u Bernu. „Riječ je o djelimičnom poremećaju percepcije. Jer svi ti ljudi uglavnom su zdravi, nemaju tegobe, sem konfuzije do koje dolazi zbog neprepoznavanja lica", piše Dojče vele.

Problem je ipak kompleksniji od definicije ovog poremećaja. Jer Silvija ne može normalno da obavlja svakodnevne aktivnosti. Primjer za to jeste praćenje televizijskog programa. Ukoliko je riječ o igranom filmu, postoji velika vjerovatnoća da će Silvija zaboraviti lice glavnog glumca, pa neće biti u mogućnosti da prati radnju filma. „Neprijatno je, jer neki ljudi mogu da reaguju ljutito. Djevojka koju sam već pomenula bila je ubijeđena da ja to namjerno radim. Drugim riječima, ostavljam utisak da sam arogantna", priča Silvija, koja teško izlazi na kraj sa prosopagnozijom.

Mozak ne šalje signale

Neurološki gledano, do problema dolazi uslijed neadekvatne reakcije u mozgu. Informacija koju registruje ljudsko oko ne dospijeva do dijela mozga koji proslijeđene podatke obrađuje i centar koji ih analizira ne šalje odgovarajući impuls. Janik Lobmajer pojašnjava da u mozgu postoji područje koje sakuplja informacije o izrazu lica koje posmatramo, uključujući i mimiku, dakle većinu pokreta. Mozak pri ponovnom susretu šalje signale, kojima se na osnovu prikupljenih podataka utvrđuje da li tu osobu znamo ili ne znamo. „Ilustracije radi, to vam je kao sinhronizovano izvođenje orkestra. Instrumenti moraju da reaguju sinhronizovano. I u ovom slučaju, samo adekvatna reakcija dovodi do pravilne identifikacije", kaže Lobmajer.

Prilikom povreda i oštećenja mozga, centri koji ljudsku percepciju ove vrste čine uspešnom, ne reaguju pravovremeno i prepoznavanje lica postaje nemoguće. U većini slučajeva, nije riječ o teškim oštećenjima, pa tako ni o teškom poremećaju percepcije. Ali izuzetaka ima. Psiholog Lobmajer procijenjuje da se od sto ljudi, u prosjeku najmanje dvije do tri osobe suočavaju sa izvjesnom formom prosopagnozije. Doduše, ne isključuje da bi taj broj mogao biti i veći.

„Problem je u tome što ljudi ovoj pojavi ne pridaju značaj. Obično misle da je riječ o narušenoj koncentraciji. Neki to jednostavno povezuju sa lošim pamćenjem. Istovremeno, kada se konačno suoče sa dijagnozom, osjećaju olakšanje. Jer konačno su dobili neko konkretno objašnjenje", kaže ovaj stručnjak.

Na sreću, većina ljudi sa ovim poremećajem može bez većih problema da nastavi sa svojim životom i svakodnevicom. Ljekari im skreću pažnju na par trikova. „Postoje druge karakteristike na koje se može obratiti pažnja. Umjesto crta lica, registruju se podaci o glasu, garderobi, načinu hoda", pojašnjava Janek Lobmajer. Kada ni to ne upali, postoji samo jedno rješenje, kaže Silvija. „Najbolje je da osobi koju niste prepoznali poklonite iskren osmijeh i sve će biti u redu!"

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.