Kako se Ličanin Nikola Lulić spasio sa Titanika
Praunuk Nikole Lulića, jednog od rijetkih putnika treće klase čuvenog “Titanika” koji je preživeo brodolom 14. aprila 1912. priča za “Blic” kako je njegov pradeda došao do karte, kako se spasao i zašto ga je poslije brodoloma do kraja života mučila savjest.
Paunuk Nikole Lulića ispričao je do detalja biografiju i sudbinski tok koji je njegovog pradedu odveo do Titanika, kao i način na koji je preživio jednu od najvećih pomorskih tragedija u istoriji.
Nikola je rođen 24. februara 1883. godine u Konjskom Brdu nadomak Perušića u Lici. Živeo je u radničkoj familiji i kao mladić pomagao je ocu Mileti i majci Bari oko stoke i imanja, dok ga kao devetnaestogodišnjaka nisu regrutovali u austrougarsku vojsku. Međutim, poslije samo nekoliko dana pobjegao je i pošao put Amerike.
- Niko nije znao da mi ispriča kako je pobjegao iz vojske, ali su u porodici uvijek pričali da nije htio da služi vojsci koja nije srpska. Pošto nije mogao da se vrati kući, povučen avanturističkim duhom, negdje 1902. odlučio je da krene u Ameriku gdje je moglo dobro da se zaradi. Četiri godine radio je u rudniku u Minesoti, nakon čega se vratio kući kako bi obišao porodicu. Pošto ga je nakon dezertiranja prva žena Manda ostavila, oženio se Martom, osnovao porodicu, ali se zbog posla 1907. ponovo vratio u Ameriku - priča Marko Lulić (50).
Nakon još tri godine rada u rudniku, Nikola se u jesen 1911. ponovo vraća u rodno mjesto. Pošto nikako nije mogao da nađe posao koji bi obezbjedio egzistenciju njegovoj porodici, jedina mogućnost bila mu je povratak u američki rudnik.
- Bilo je dosta problema oko karata, nije se znalo koji brod kad polazi, ali je on preko nekih svojih veza čuo za “Titanik”. Pošto su mještani Perušića od Nikole saznali da u Americi može dobro da se zaradi, okupi se njih 16 i odluče da krenu sa njim. Odlaze u Švajcarsku, a zatim u Sautempton u Engleskoj, odakle je “Titanik” isplovljavao - nastavlja Marko priču o svom pradedi.
Pošto se Nikola odlično služio engleskim jezikom i imao je puno iskustva sa putovanjima, Ličani odluče da im on bude vodič, a da mu zauzvrat kupe kartu za “Titanik”.
- Kupuju kartu za treću klasu i plaćaju je 170 franaka. Pričao je da je brod bio toliko veliki da ne osjećate da plovite, već da ste u nekom malom gradu. Pošto je bio putnik treće klase, pristup mu je bio ograničen, pa je mogao samo u spavaonicu, menzu i u prostoriju za razonodu, koja se nalazila u zadnjem dijelu broda - priča potomak Nikole Lulića.
Kasnije je pričao da su putnici prve klase nakon svake večere pravili gala zabave, koje je on nekad i čuo, ali da je o prisustvu na njima mogao samo da sanja.
- Tog kobnog 14. aprila Nikola se kao i obično spremao za spavanje, ali se oko ponoći čuo potres. Pričao je da je osetio samo malo podrhtavanje, ali je to možda bilo zbog pozicije njegove kabine koja se nalazila tačno na sredini broda. Posada je uvjeravala putnike da se ništa ozbiljno nije dogodilo. Putnici treće klase za katastrofalni sudar “Titanika” sa ledenim bregom saznali su tek kad su vidjeli da voda nadire u hodnike - prisjeća se porodične priče Marko Lulić.
Na “Titaniku” je bilo 16 čamaca za spasavanje putnika i četiri koja su bila namjenjena za posadu, što je znatno manje od potrebnog za više od 2.000 putnika. Lajt Loter, treći oficir “Titanika”, naredio je da u čamce za spasavanje mogu ući samo žene i djeca. Najveći bijes kod putnika izazvalo je to što su svi čamci koji su spuštani u vodu bili polupopunjeni.
Nikolu spasla oficirska kapa?
- Nikola je ispričao da se u toj gunguli i haosu našao u vodi. Postoje dve verzije kako se on ukrcao u čamac i spasao. Jedna je da je na glavi imao oficirsku kapu i da su ga zbog toga izvukli iz vode. Druga, u koju više verujem, jeste da je iz jednog od čamaca u vodu palo dete, a da ga je Nikola vratio. Majka djeteta, Norvežanka, pružila mu je ruku i on se popeo u čamac - priča Marko.
Ubrzo pošto je ušao u čamac za spasavanje broj 15, po Nikolu i druge preživjele došao je brod “Karpatija”, koji ih je prevezao do Njujorka. Potom odlazi kod rođaka Rajka Rosenića u Čikago, a nakon sedam dana nastavlja putovanje prema rudniku u Minesoti. Tu radi do kraja Prvog svjetskog rata, a zatim se zauvjek vraća u Liku.
Proganjale su ga slike davljenika
- Nikad nije želio puno da priča o “Titaniku”. Dosta ga je mučila i savjest jer se izvukao, a slike davljenika su mu stalno prolazile kroz glavu. Od svih koji su pošli sa njim on je jedini preživio i to mu je u starosti teško padalo. Pričali su mi da se posljednjih godina života osamio i da nije htio ni sa kim da priča. Preminuo je 1962. godine u kući najstarije ćerke Marije - priča Marko Lulić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
