Volio Borac više od porodice

- Ma, ja zbog Borca ne govorim sa pola Banjaluke. Zbog kluba sam se svađao, a i danas se svađam sa prijateljima, kumovima, porodicom, sa mnogima i danas ne govorim. Nije mi žao. Borac, to je institucija, Borac, to je svetinja. U to se ne dira, to se poštuje. A pojedinci otimaju od Borca. Znate li po čemu je Banjaluka poznata: po Vrbasu, Kastelu, zemljotresu, Marijanu Benešu i Rukometnom klubu Borac. Da, da, po Borcu i rukometu, a ne po tamo nekim bezveznjakovićima – govorio je svojevremeno Bjelić, kad bi ga malo potkačili.

Novinar Željko Tica je dugo godina sarađivao s Bjelićem, a nakon odlaska u penziju često su zajedno sjedili i pričali o banjalučkom sportu.

-Miro je bio najveći Borčevac kojeg sam poznavao. Jednom je sekretarica Josipa Popović rekla da Borac voli više od porodice i tako je zaista i bilo. Mogao je da priča o rukometnom klubu čitav dana. Ono što sam uvijek cijenio kod njega je bilo to što je sve govorio direktno u lice. Kod njega nije bilo okolišanja, često je znao da kritikuje ali uvijek otvoreno i nikad nije  pričao iza leđa. Za njega nije bilo zabranjene teme. Bio je zaista pravičan, sve bi dao za klub, posebno rukometni. Uvijek se borio za njega i nastojao da okupi bivše igrače – prisjetio se Tica za "Glas Srpske".

Rade Radinković decenijama je bio Bjelićeva desna ruka. Iskusni vuk namirisao je da bi tada mladi komercijalista "Gorenja" mogao biti od pomoći Borcu. 

- Zajedno radili od 1970. godine. Tada me je pozvao u upravu kluba, čiji sam najmlađi član bio. Bio je, da se razumijemo, jako težak za saradnju, mnogi ga nisu razumjeli, njih je "otkačio". Imao je njuh za procijeniti, ali i znanje kako privući ljude. Godinama sam bio sam konekcija klubu za Sloveniju, ali i Hrvatsku. Brzo sam stekao njegovo povjerenje, zajedno sa Raletom Dejanovićem i Vladom Kresojevićem. Znao je da ćemo mi odraditi sve ono što on zamisli. Moj zadatak je bio dovesti Istoka Puca, što sam svojom dovitljivošću i vezama uspio – rekao je Radinković za "Glas" i dodao:

- Miro je bio je kreator, projektant svih Borčevih uspjeha. Pet godina unapred znao je koga treba dovesti kao zamjenu za igrača koji će "sutra" napustiti klub. Jako bitno je istaći da nikad nije dovodio više od dva, tri igrača. Sve je radio u interesu Borca, pa njemu je porodica bila "druga liga" u odnosu na klub. Svima nam je klub bio na prvom mjestu, iako se ni meni nekad neke njegove ideje nisu sviđale. Najduže sam bio u dobrim odnosima s njim, od svih njegovih najbližih saradnika. Krivo mi je što smo prestali pričati prije tri godine. Tada sam mu samo rekao: "Dobro je Miro, imam i ja dušu, stani malo ne može tako više..." U duši nemam ništa protiv njega – poručio je Radinković. 

Alfa i omega Zagreba i hrvatskog rukometa Zoran Gobac, učio je od Mire Bjelića. Upravo u taj klub iz Borca je prešao Božidar Jović, koji je i porodično bio vezan za Miru Bjelića. 

- Moja mama, sa kojom se družio od djetinjstva, i njegva pokojna sestra zajedno su 30 godina radile u školi. Poznavao ga je i moj pokojni otac. Što se rukometa tiče, od njega su mnogi učili, jugoslovenski i evropski klubovi su učili od Borca. Miro je bio ispred vremena. Sjećam se da sam kao klinac poslije jedne utakmice dobio premiju, u visini dvije moje plate. Kada sam ga upitao: "Zašto?" On je rekao: "Dobro si igrao". Prošlo je od toga jedno mjesec dana, ja dobijem kaznu. Kakva sad kazna, pitao sam ga šta je razlog. Imao je spreman odgovor: "Nosio si visoke čarape, to se ne smije". Nije mi bilo jasno kako, rekao sam da to ne piše u pravilniku. A on mi reče: "Piše, piše, evo novi pravilnik, na zadnjem Upravnom odboru, prije sedam dana je usvojen." I stvarno je pisalo, ko nosi čarape preko gležnja – deset odsto od plate. Uvijek je imao te cake – istakao je Jović za "Glas". 

Proslavljeni trener Velimir Petković, koji je Borcu donio Kup IHF, naglasio je da ga je vijest o Bjelićevoj smrti duboko potresla, iako je znao da je bio bolestan. 

- Dugo me nešto tako nešto nije potreslo. Početkom septembra sam bio u Banjaluci, svaki dan smo sjedili...Pričali smo o svmu, prepričavali brojne anegdote, dogodovštine...Bio je interesantan sagovornik, pomalo napadan, nekad neugodan, kritičan, ali uvijek drag i iskren. Uvijek je pričao ono što misli. On je bio istinska rukometna legenda, možda ne igrački, iako jeste bio veliki igrač, ali to što je on za Borac uradio...On je sazidao temelj velikog kluba, koji ni dan danas niko ne može srušiti, iako mnogi pokušavaju...Njegov "rukopis" u organizaciji kluba i danas se vidi. Pa, ja kada sam 1991. godine došao Njemačku, čudio sam se kako su tamo klubovi neorganizovani, a došao sam iz tadašnje Jugoslavije, odnosno Borca u kojem je sve štimalo. To je bio jedan jako moderan klub u to vrijeme...To je Mirina najveća zasluga, ali i njegovih saradnika. Bio je igrač, sekretar, menadžer...Velikim slovima će biti upisan u istoriju kluba – u dahu je ispričao Petković i otkrio:

- U jednom momentu me je htio smijeniti. Onda sam otišao kod njega u kafić i rekao: "Nemoj da me smjenjuješ, znaš kakav sam ja, a ako ne budem imao uspjeha, sam ću otići." Nisam mu to nikad zamjerio. Tad smo sklopili primirje i prijateljstvo – dodao je Petković. 

Veliki mag, velikog Borca, imao je jednu, veliku neostvarenu, želju. Da u "Gospodsku" dovede Veselina Vujovića iz Metaloplastike. Nije uspio, iako je popularni Vuja kasnije kao trener, kratko, vodio "crveno-plave".

- Bio je u velikan koji je uz svoje savremenike, Peru Seratlića iz Niša, Acu Trifunovića iz Metaloplasitke, kasnije Voju Rađu iz Doboja, vodio jugoslovenski rukomet u to doba. Mogu reći da smo bili prijatelji, često mi je slao poruke, ponekad sam se savjetovao sa njim, bila mi je čast što sam ga poznavao. U nekoliko navrata me je pokušao dovesti u Banjaluku, na svaki mogući način, da postanem igrač Borca. Imao je jake argumente, ali u tom trenutku Metaloplastika je bila na vrhuncu moći. Odgovarao mi je taj ambijent u Šapcu, iako mi je Banjaluka uvijek bila draga. Na kraju sam ispunio tu želju, pa sam došao i kratko bio trener Borca – naglasio je

Vujović i ispričao jednu anegdotu: 

- Bili smo na nekom turniru u Strugi, gdje su, između ostalih, igrali i Borac i Metaloplastika. Sekretarica Josipa Popović je imala sa mnom kontakt, ona je na svoj specifičan šarm i ljepotu, koju i dan danas ima, pokušavala da me ubijedi...Kada su i ti argumenti pali u vodu, onda se preko noći pojavio Miro, jer mu je preneseno da bez njega nema rješenja. On je stvarno ponudio uslove koje je bilo gotovo nemoguće odbiti, ali sam ipak ostao u Šapcu. Tada su, tamo, i predsjednik Trifunović i ostali čuli za tu ponudu, pa su mi poboljšali uslove. Žao mi je što nisam došao u Borac kao igrač, ali valjda će biti drugih Vujovića, koji će Borcu donijeti to što zaslužuje – zaključio je Vujović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.