Legendarni Sergej Rutenka “Glas”: Gvardiola mi je rekao da su me masno platili
Ime Sergeja Rutenke sa velikim poštovanjem izgovara se u rukometnom svijetu, a takođe je zapisano u mnogim almanasima koji svjedoče o titulama i postignutim golovima. Bjeloruski div danas je na novom zadatku, na čelu je teniske federacije svoje zemlje, ali priznaje da je rukomet i dalje tema broj jedan u svim razgovorima.
U najveći grad Srpske stigao je zbog aktuelne profesije kako bi uveličao večerašnju akademiju povodom 30 godina postojanja Teniskog saveza Republike Srpske, ali je iskoristio priliku i da posjeti trenera rukometaša Borca. U razgovoru za “Glas Srpske” priznao je da je oduševljen olimpijskim slavolukom kojim dominiraju nekadašnji rukometni asovi, čija imena su mu i te kako poznata. Iako u bogatoj karijeri nikada nije imao priliku da igra protiv Banjalučana, zna za sve uspjehe “crveno-plavih” kroz istoriju i ističe da je upravo to ono što razdvaja ovakve klubove od ovih “instant” koji nastaju preko noći.
- Dosta toga sam čuo o Banjaluci i gostoprimstvu, a to sada doživljavam. Znam naravno i za Borac i malo mi je krivo što nam se putevi nikako nisu ukrstili dok sam igrao. Zato sam uplanirao posjetu “Boriku” čim sam saznao da ću doći. Dvorana je sjajna, mogu da zamislim kakva atmosfera bude kada se igraju veliki mečevi. Kada vidim momke kako trče i skaču podsjetim se da sam i ja nekada tako mogao (smijeh). Sada bi im možda mogao poslužiti na poziciji pivota pošto više ne mogu da trčim kao nekada - kroz osmijeh priča četrdesetjednogodišnji lijevi bek razornog udarca.
GLAS: Legenda ste rukometa, a sada ste u tenisu. Kako?
RUTENKA: Radio sam kao potpredsjednik Rukometnog saveza Bjelorusije i ispekao zanat iz ovih organizacionih stvari. Ujedno sam i član Olimpijskog komiteta Bjelorusije, bili su zadovoljni mojim radom i zamolili da pomognem u teniskoj federaciji. Nisam mogao da im kažem ne i nisam se pokajao. Imam mnogo iskustva kada je u pitanju sport, pohvatao sam sve što je potrebno za ove poslove van terena, a na moju sreću stekao sam dosta prijatelja i poznanstava kroz karijeru. Dobar dio moje generacije sada je na funkcijama u olimpijskim komitetima i raznim međunarodnim tijelima, tako da mi nije bilo teško da se uklopim, uz naravno veliku pomoć mojih saradnika.
GLAS: Da li sada više pričate o rukometu ili tenisu?
RUTENKA: Zavisi s kim pričam (smijeh). Ako je riječ o poslu, tenis je naravno na prvom mjestu, a kada sam u društvu - rukomet, zna se. Sada kada sam dolazio u dvoranu golmani Borca su trenirali sa teniskim lopticama, pa se ponekad našalim da sam uvijek bio blizu tenisa.
GLAS: U karijeri ste šest puta osvojili pehar Lige šampiona, jednom sa Celjem, dva puta sa Sijudad Realom i tri puta u dresu Barselone. Koji vam je posebno drag?
RUTENKA: Svi su mi i te kako dragi, ali je prvi bio najromantičniji. Stigao sam u Celje kao vrlo mlad, ekipa je bila nova, otišli su igrači poput Pepija Manaskova, Dragana Škrbića, Rastka Stefanovića koji su nekoliko puta stizali do polufinala. Od nas niko nije očekivao da osvojimo, ali nam se sve poklopilo. Što je najvažnije, nismo je osvojili na sreću nego smo zaista bili najbolji. Nadoknadili smo 13 golova protiv Ademar Leona, dobili Sijudad Real, Flenzburg...
GLAS: Žetvu ste nastavili u Madridu na radost vašeg velikog prijatelja Mirze Džombe?
RUTENKA: Uh, to je dobra priča. On je do tada izgubio pet ili šest finala, a već u prvoj godini kada sam došao otišli smo do kraja. Svi su mi govorili, a posebno on da sam taličan i da su sa mnom trofeji zagarantovani. Tako se pogodilo kroz karijeru, jer se nastavilo i u Barseloni.
GLAS: Iz Madrida u Kataloniju preselili ste kao najskuplji rukometaš u istoriji. Pominju se sume od 700.000 evra do 1,2 miliona, šta je tačno?
RUTENKA: Sada mogu da kažem da je transfer iznosio 1,2 miliona evra. Kada sam došao na potpis ugovora svi su željeli da pričam o tome. Ispalo je kao da ništa nisam uradio na terenu do tada, već da je samo novac važan. Sjećam se, isti dan sam sa menadžerom sjeo u restoran u kojem je bio Pep Gvardiola. Razmišljao sam da li da priđem i javim se, a on me je preduhitrio. Ustao je, poželio mi dobrodošlicu i rekao da su me masno platili. Nasmijao sam se i rekao da se nadam da će nešto ostati i za fudbalere. Obojica smo se smijali, kasnije postali dobri prijatelji, a Barselona je na sreću na terenu dominirala osvojivši tri Lige šampiona.
GLAS: Pored pasoša Bjelorusije imate i pasoše Slovenije i Španije, pa ste jedan od rijetkih sa tri državljanstva. Kako je došlo do toga?
RUTENKA: I tu se priča o novcu, ali on nije bio u mom fokusu. Slovenački sam dobio kada sam nakon nekoliko godina u Celju odlučio da igram za njihovu reprezentaciju, jer u tom trenutku nisam bi u planovima bjeloruskog saveza. Nisam dobio nikakav novac, a na neki način sam želio da se odužim Sloveniji, jer je veliko pitanje da li bih postao ono što jesam da nisam stigao u Celje na poziv legendarnog Mire Požuna. Uslov je bio da se ne odreknem pasoša Bjelorusije, baš kao i kasnije u Španiji. Njima sam otvoreno rekao da nikada neću igrati za reprezentaciju, a pasoš sam dobio isključivo kako bi Barselona oslobodila mjesto za jednog stranca.
GLAS: Prethodni mjeseci prilično su mučni za tenisere i uopšte sportiste iz Vaše zemlje. Kako gledate na odluke o zabrani nastupa na Vimbldonu, kao i u ostalim reprezentativnim takmičenjima?
RUTENKA: Nije dobro za sport generalno. Pitao sam delegate koji odlučuju zašto nikada nisu odstranili SAD, Njemačku, Francusku... a imali su mnogo razloga. Nisu znali da mi odgovore. Dosta sportista se javilo, recimo Samjuel Eto je rekao zašto se samo priča o Ukrajini, a niko ne priča o Africi u kojoj bukte ratovi. To je izgleda trend Zapada. Svojim odlukama guraju nas da se još više spojimo sa Rusijom, Kinom, istočnim svijetom... Zahvaljujem i narodu u Republici Srpskoj i Srbiji. Uvijek smo bili bratski narodi, a sada se pokazalo da smo veliki prijatelji.
GLAS: Postoje li ikakve mogućnosti da se vratite u takmičenje?
RUTENKA: Vodimo spor sa Međunarodnom teniskom asocijacijom (ITF) na Sudu za sportsku arbitražu u Lozani gdje želimo da dokažemo da su nas bez ikakvog osnova eliminisali iz Dejvis kupa i Bili Džin King kupa. Svjesni smo da su nam šanse male, ali nećemo se predati tako lako. I kada sve prestane, smatram da će biti potrebno mnogo vremena da bi se stvari vratile u normalu.
Igra bez pravila oko Đokovića
GLAS: Jedan od najboljih tenisera svih vremena Novak Đoković prolazi torturu od početka ove godine. Kako kao bivši sportista i današnji funkcioner gledate na to?
RUTENKA: Tužno je. Besmisleno je da tako veliki šampion ne može da dođe u Melburn ili Njujork i to u demokratskom društvu koje propagira da čovjek sam odlučuje šta želi, a šta ne. Najviše gube tenis i ti turniri. Ranije si znao da postoje pravila i da ćeš snositi posljedice ako ih prekršiš, a ovo je igra bez pravila. Bio sam sportista i mogu da kažem da medalja koja je osvojena kada konkurencija nije najbolja moguća ne vrijedi mnogo. Sigurno su toga svjesni i Đokovićevi rivali.
Balkanac
GLAS: Igrali ste sa mnogim rukometašima sa ovih prostora, sa kim ste danas u kontaktu?
RUTENKA: Ne samo da sam u kontaktu sa mnogim nego sam se i okumio sa Arpadom Šterbikom. Odličan sam sa Mirzom Džombom, Brankom Tamšeom koji radi sjajan posao kao trener, Ivanom Balićem, Lukom Žvižejom... I kada sam igrao u Barseloni zvali su me Balkanac.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
