Kik-bokser Nikola Drobnjak okončao karijeru: Profi titula za sva vremena

Iskusni 37-godišnji borac nema više motiva da se takmičarski bavi ovim sportom kojeg je sasvim slučajno počeo trenirati i to vrlo kasno. U ispovijesti za “Glas Srpske” otkrio je razloge odlaska u “penziju”, ali i samih početaka bavljenja kik-boksom tokom kojih je skupio mnoštvo medalja mada je sve počelo u jednom sasvim drugačijem okruženju.

- Došle su neke sportske godine za koje mislim da su samo broj, jer nikada nisam bio jači i iskusniji, ali sa 37 više nemam motiva da nastavim i to je presudilo da objavim kraj. Ostvario sam mnogo uspjeha do sada uz sve probleme, ali uz sve obaveze ne mogu da se posvetim treninzima. Fizički sam odlično, povreda nemam mada je teško očekivati da sa ovim godinama mogu ponoviti uspjehe. Svjestan sam da su mi sada potrebna dva treninga da odradim ono za šta mi je nekada bio potreban jedan. Nekada mi je bilo potrebno pet dana da se odmorim od meča sada je to deset pa se kvalitet ostalog života dosta smanjuje. Možda bi me novac motivisao da nastavim, ali njega nema dok se od obećanja ne živi. Često prijateljima kroz šalu kažem da sam postao niži za deset centimetara od silnog tapšanja po leđima i obećavanja da će biti bolje - izjavio je Drobnjak.

Za kik-boks se odlučio dosta kasno, a prije toga bavio se sportom koji je suprotnost borilačkim vještinama.

- Zanimljivo je da sam prije kik-boksa 11 godina trenirao odbojku. Bio sam drugi tehničar ekipe iza Željka Čorića koji briljira u Francuskoj. Jasno mi je bilo da nisam udarna igla ekipe pa sam tokom studiranja u Beogradu tražio nekog druga da sa mnom krene na treninge. Kako nisam nikoga našao sam sam krenuo na treninge i prvi trening odradio sa 24 godine. Htio sam da malo dotjeram kilažu, a nema tog muškarca koji ne želi imati dobre trbušnjake kao i vještinu u rukama da se može odbraniti od drugih. Moj prvi klub bio je 011 Beograd gdje me trenirao Srđan Bugarčić i tu sam ostao četiri godine bio prvak Beograda i Srbije pa se vratio u Zvornik i osnovao svoj klub - rekao je Drobnjak.

Bavio se lou-kikom i tokom aktivne karijere odradio je 130 mečeva i za 14 godina skupio popriličan broj medalja.

- Bio sam prvak Republike Srpske, BiH i Balkana... a do prije tri godine mislio sam da ću ostati prosječan kik-bokser. Te 2021. sve je krenulo boljim putem. Postao sam vicešampion svijeta u italijanskom Lido de Jesolu, profesionalni prvak Evrope u Zvorniku, bio treći prvenstvu Evrope u Antaliji, kao i drugi na Svjetskim borilačkim igrama u Rijadu. Sve su medalje drage, ali najdraža mi je titula profesionalnog prvaka Evrope jer sam do nje stigao pred punim tribinama u svom Zvorniku protiv rivala od kojeg sam izgubio na Svjetskom prvenstvu pa sam na taj način prebolio taj poraz i revanširao mu se - naglasio je Drobnjak.

Na kraju karijere nema za čime da žali.

- Ne želim ni za čime, ni u sportu ni u životu. Možda sam mogao ovo ili ono, ali kada razmislim o svemu vidim da sam uvijek išao naprijed. Po struci sam pedagog pa stalno nešto analiziram i znam da sam ispunio sve stvari koje su zavisile od mene. Možda žalim za nekim stvarima na koje nisam mogao uticati. Neki ljudi su napredovali samo zato što su se bavili politikom iako to nisu zaslužili, a ja nisam to uspio iako sam kao sportista predstavljao grad i državu - dodao je Drobnjak.

Kada se počeo baviti kik-boksom nije imao idola jer nije bio iz tog svijeta. Sportski uzor bio mu je proslavljeni as iz sporta kojim se ranije bavio.

- Odbojku obožavam i idol mi je bio Nikola Grbić dok u kik-boksu nisam imao uzor jer sam taj sport počeo aktivno da pratim kada sam počeo da ga treniram. Uvijek mi je bio interesantan Draženko Ninić kao legenda Republike Srpske mada sam od više njih “uzimao ponešto” i gradio svoj stil. Deset godina nisam imao trenera koji je stalno uz mene i tu sam dosta lutao pa sam uzimao trenere koji mi mogu pomoći u tom trenutku. Mnogo mi je pomogao Zoran Bačulov sa kojim sam radio posljednjih godina. Kod njega u klubu sam se spremao i imao vidljiv napredak - istakao je Drobnjak.

Svi oni koji su pratili Nikoline mečeve znaju da on u ring izlazi u dresu Igora Rakočevića. Sa bivšim proslavljenim srpskim košarkašem veže ga veliko prijateljstvo. Iako je u košarkaškoj penziji Rakočević se bavi borilačkim vještinama pa ponekad sparinguje sa Nikolom.

- Igor je moj drug koji mi je kao brat. Pomogao mi je dosta tokom karijere, kupovao opremu, bio u mom uglu na mečevima, bodrio me, trenirao sa mnom... što je meni velika satisfakcija jer je on veliko ime srpske i evropske košarke kojem sam se nekada divio dok je igrao za Zvezdu i reprezentaciju, a sada je tu uz mene. Kada u njegovom dresu uđem u ring on živi svoj sportski san. Igor se dobro razumije u kik-boks mada se više bavi džijudžicom. Sparingovali smo nekoliko puta, malo sam bolji u kik-boksu dok je on malo spremniji u džijudžicuu. Pričao mi je da se pet puta više povrijedio u borilačkom sportu, nego kada se bavio košarkom što svjedoči koliko je ovo težak sport - zaključio je Drobnjak. 

Porodica na prvom mjestu

Naveo je da mu je porodica na prvom mjestu.

- Porodica je prva preokupacija. Imam blizance od šest godina Nikšu i Ninu, ali srećom tokom godina nisam izgubio mnogo vremena sa njima. Desetak dana godišnje budem odvojen od kuće što nije strašno. Zvornik je mali grad i sve može da se stigne pa nađem vremena za sve. Isto tako želim sada da se posvetim poslu. Diplomirao sam defektologiju, radim u Centru za socijalni rad i sada sam upisao sistemsku porodičnu psihoterapiju. Nije lako i traje četiri godine - naglasio je Drobnjak.

Klub

Osnivač je kluba Zvornik 056.

- Držim klub deset godina. Krenuo sam od nule. Prvu vreću kupio sam svojim novcem i sve sam sam platio. Glavni sam trener i imam četiri momka koji se takmiče, kao i 60 članova među kojima su prvaci Republike Srpske i BiH. Redovno vodim evidenciju o momcima koji su dolazili i tokom ovih godina imao sam oko 900 članova što je veliki uspjeh za mjesto poput Zvornika - naveo je Drobnjak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.