Karijera Mladena Bojinovića prožeta brojnim uspjesima: "Netalentovani" postao najtrofejniji rukometaš

Jedini žal ima za nastupima u matičnom banjalučkom Borcu, gdje je igrao dva puta, dok je u Francuskoj postao rukometna legenda, jer je tokom karijere bio najtrofejniji sportista, a u jednom momentu i najbolji strijelac lige svih vremena (1.216 golova, kasnije je pao na peto mjesto). Ipak za prijatelje i poznanike i dalje je onaj isti dječak koji je počeo da gradi karijeru iz Đure Đakovića i koji je sa ponosom nosio majicu "Hiseta ponjer".

GLAS: Iza Vas je izuzetno uspješna rukometna karijera, ali malo je nedostajalo da se uopšte ne bavite ovim sportom?

BOJINOVIĆ: Slučajno sam završio u rukometu. Kao klinac najviše sam trenirao fudbal. Oko 13. godine naglo sam izrastao i onda sam izgubio na brzini. Pomislio sam da pređem na košarku, jer sam bio dobar u većini sportova, ali je organizovano rukometno takmičenje na starom vojnom igralištu. Nastupali smo tu kao naselje i primijetio me Zoran Trninić i pitao da li bih trenirao rukomet. Treninzi su bili u devet uveče, što mi je potpuno odgovaralo i tako sam počeo da se bavim ovim sportom i ne sluteći dokle ću dogurati.

GLAS: Boravak u Borcu završio je neslavno. Rekli su da ste netalentovani, a to kao da je probudilo inat da uspijete?

BOJINOVIĆ: Istina je da sam proglašen za netalentovanog rukometaša. Uslijedilo je naravno veliko razočarenje. Ali kad gledam iz ovog ugla, oni su mi napravili veliku uslugu. Probudili su mi inat. Uslijedio je odlazak u Jagodinu, koji će mi biti veoma važna stanica u karijeri. Naime, Jagodina je ispala iz Prve savezne lige Jugoslavije i trebalo je da igra niži rang. Zbog toga su se odlučili da naprave mladu ekipu koju je vodio Zoran Bogdanović, otac poznatog novinara Žike Bogdanovića. Sastavio je sjajnu ekipu od veoma talentovanih mladića sa željom da igramo Drugu ligu. Ali uslijedila je reorganizacija i proširenje pa smo ipak ostali u Prvoj ligi. Takmičenje u najvišem rangu nam je donijelo neophodno iskustvo. Svako je dobio veliku minutažu i šansu da se dokaže. Nije išlo u seniorskoj konkurenciji, jer smo bili premladi, ali smo u omladinskoj bili šampioni Srbije i Jugoslavije. Proglašen sam za najboljeg igrača u prvenstvu Srbije, dok sam u prvenstvu Jugoslavije bio najbolji strijelac.

GLAS: Sezona u Jagodini bila je odskočna daska i donijela je prelazak u beogradski Partizan i neke legendarne mečeve.

BOJINOVIĆ: Upravo tako potpisao sam za Partizan. Tada je trener u klubu bio Mile Isaković, koji je, mogu slobodno reći, jedan od najzaslužnijih za moju karijeru. On je vidio nešto u meni, prepoznao je talenat i za ta tri mjeseca koliko je proveo u klub baš sam puno napredovao. Ipak Mile je brzo otišao. Došao je iz sređene zemlje Francuske, gdje je postojao sistem, u tadašnju Jugoslaviju i nenaviknut na neke stvari otišao je iz kluba.

GLAS: Rukomet je te godine bio u ekspanziji. Timovi su igrali značajne uloge u Evropi.

BOJINOVIĆ: U tom periodu sam postao reprezentativac, a Partizan je napravio iskorak. Osvojili smo Kup, godinu dana kasnije bili i šampioni, a svi se sjećaju sjajnih partija u Evropi. Došli smo do polufinala Kupa kupova, gdje smo zaustavljeni od španske Kahe Kantabrije. Prije toga smo odigrali zaista legendarne mečeve protiv Nidervircbaha, kada smo u revanšu nadoknadili šest golova. Savladali smo tada ekipu sastavljenu od svjetskih asova. Puna dvorana, navijanje na tim mečevima su uspomena za čitav život. Te godine sam bio najbolji igrač lige, a mi smo osvojili titulu šampiona Jugoslavije.

GLAS: Iz Srbije put Vas odveo u Španiju. Kako se tada bilo prilagoditi na novu zemlju i način igre?

BOJINOVIĆ: Tu sam imao sreću da me dočekao legendarni trener Manolo Kadenas, koji mi je donio drugi pogled na rukomet. Zatražio je da više igram, da spuštam loptu i prilazim što bliže golu. Kod nas u Jugoslaviji bekovi su se oslanjali većinom na šut, dok se u Španiji igralo drugačije. Bila je to turbulentna godina.

GLAS: U Španiji ste igrali za još dva velikana Bidasou i Barselonu. Zanimljivo u svakom klubu ste ostali samo po sezonu.

BOJINOVIĆ: Bidasoa je imala ambiciozne planove. Željeli su da se vrate u vrh. Ostvarili smo odlične rezultate, a zaustavljeni smo u polufinalu Kupa pobjednika kupova od Magdeburga. Za mene je to bila sjajna sezone u kojoj sam bio najbolji strijelac lige. To mi je donijelo ponudu Barselone. Svojeglav kakav sam bio često sam mijenjao klubove. U Ademaru sam imao ugovor na dvije, u Bidasoi potpisao na tri godine, ali me tad Barselona zvala i to se ne odbija. Potpisao sam na četiri godine, uzeo Kup, igrao finale Kupa EHF, ali smo se na kraju sezone rastali.

GLAS: Otišli ste u Francusku. Da li ste tada očekivali da ćete se toliko dugo zadržati i postati rukometna legenda?

BOJINOVIĆ: Iskreno nisam očekivao. Dobro se sjećam da je na predstavljanju tadašnji, a i sadašnji trener Patris Kanaje, na pitanje šta očekuje od mene rekao da je cilj da me zadrži duže od jedne sezone. Nisam ni slutio da ću u Monpeljeu ostati toliko dugo. Cilj je bio da bude napravljena ekipa koja će napraviti iskorak u Evropi, prvo proći grupe pa da za dvije-tri sezone osvojimo evropski trofej. Kakva smo ekipa bili i kakva je atmosfera vladala, mi smo u prvoj godini postali šampioni Evrope i to na zaista sjajan način.

GLAS: U Monpeljeu ste stekli status legende. Upravo Vašim dolaskom počela je dominacija ovog kluba, a uz to i stasavanje tada mladog Karabatića te još nekoliko igrača koji će postati evropske zvijezde.

BOJINOVIĆ: Napravili smo brend od Monpeljea. Za tih 10 godina, koliko sam proveo tamo, osvojili smo 27 trofeja, devet puta smo bili šampioni Francuske. Nakon svih uspjeha Monpelje je postao rukometni velikan. Prijao mi je Monpelje u svakom slučaju. Klimom, načinom života, odnosom ljudi. Stekao sam drugu kuću. Smatram da sam bio u drugoj zemlji, sigurno ne bih igrao do 39. godine. Da sam ostao u Španiji, to sigurno ne bih mogao.

GLAS: Vaš dolazak u Monpelje donio je dominaciju ovom klubu, a prelazak u PSŽ stvorio je novu rukometnu imperiju.

BOJINOVIĆ: Praktično u prvoj sezoni smo osvojili titulu i prekinuli dominaciju mog bivšeg kluba. U PSŽ-u sam osvojio dvije titule i učestvovao u stvaranju kluba koji će postati dominantan. Inače jedna zanimljivost iz PSŽ-a je da smo osvojili prvi trofej nakon što je klub preuzeo Naser Al Kelaifi. U klupskim prostorijama je dugo stajala slika naše ekipe sa prvim osvojenim trofejom. U jednom momentu ta slika je bila sklonjena, a predsjednik Al Kelaifi je naredio da bude vraćena i rekao da će stajati na tom mjestu dok klub ne osvoji Ligu šampiona. I danas je u klupskim prostorijama kao podsjećanje na te sjajne dane. Napravili smo iskorak koji se tražio i PSŽ je nakon toga počeo dominaciju u francuskom rukometu.

GLAS: Nakon toga uslijedio je kratkotrajan povratak u Borac. Čini se da je uprava željela ekspresan rezultat. Banjaluka je bila domaćin kvalifikacionog turnira za Ligu šampiona, a uprava je dovela velika pojačanja Srđana Trivundžu i Vas. Niste imali ni vremena da se uigrate i željeni rezultat je izostao.

BOJINOVIĆ: Iskreno malo je nedostajalo i sreće, ali jasno je da se ona mora zaslužiti. Klub je želio instant rezultat. Ta sreća se mora zaslužiti dobrim radom, a Borac već godinama ne funkcioniše kako treba. Ali treba napomenuti da smo svi mi tada zaista željeli da slavimo. Da smo uspjeli u tome, sigurno je da bismo bili autsajderi u Ligi šampiona, ali željeli smo da Banjaluci podarimo rukometne spektakle i zbog toga mi je baš žao, jer je to bila velika šansa. To mi je bio jedan od najtežih poraza, jer igraš pred prijateljima, poznanicima. Nismo uspjeli, a iskreno ni ja tada nisam bio u željenoj formi koja nam je trebala.

GLAS: Rastanak sa Borcem donio je povratak u Francusku u ekipu Tremble.

BOJINOVIĆ: Nakon dva mjeseca u Borcu odlučio sam da se vratim u Francusku. Otišao sam u Tremble, koji tada nije imao nijedan bod. Pokušali smo, igrali puno bolje, ali na kraju nismo uspjeli da izborimo opstanak. Naredne sezone smo osvojili prvo mjesto i u tom šampionatu sam dao više od 200 golova. Bilo je razgovora da ostanem, ali sam odlučio da se ipak povučem i odem kao šampion.

GLAS: Odlazak u rukometnu penziju je prošao veoma tiho. Kada ste odlazili iz Monpeljea priređen je sjajan ispraćaj, međutim kraj karijere je prošao bez oproštajne utakmice.

BOJINOVIĆ: Tiho sam došao, a isto tako i otišao iz rukometa. Nisam želio da sam pravim oproštaj, jer bi to bila samopromocija. Nisam takav i nisam želio da se namećem. Međutim iza mene su ostali sjajni rezultati na koje mogu da budem ponosan. Kada se zna kako je dječak iz Đure Đakovića krenuo u sport i kako ga je završio mogu da hodam uzdignuta čela.

GLAS: Čudno je da ste više cijenjeni u drugim zemljama nego u svom gradu i državi. Druge zemlje bi se ponosile Vašim uspjesima?

BOJINOVIĆ: To već nije pitanje za mene. Sigurno da je to čudno, ali ja sam uvijek bio isti otvoren prema svima. Zašto je to tako, ne znam, mislim da nisam dao povoda. Sigurno je da ti silni rekordi i trofeji nisu došli slučajno. Bilo je tu mnogo kvalitetnog rada, mog inata da uspijem. Ne može niko da obriše 37 trofeja koje sam osvojio, bronzu sa reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu. Ne znam da li to neki naš sportista ima u svojoj karijeri. I dalje sam onakav kakav sam bio, iskren i pošten od starta. Ono na šta sam ponosan je da su me navijači svuda obožavali, i u klubovima i u reprezentaciji. Prepoznali su da se nikad ne štedim, nisam dobio zvižduke nikad.

GLAS: Tokom duge i uspješne karijere sarađivali ste sa brojnim asovima. Sa kojim saigračima ste najviše voljeli da igrate i ima li neko protiv koga je baš bilo teško?

BOJINOVIĆ: Uh, bilo je zaista toliko kvalitetnih saigrača. U Partizanu Vladan Matić, Branko Kokir, činili smo paklen tandem. Kasnije u Barseloni Laslo Nađi, zatim u Monpeljeu Nikola Karabatić. Kad sam prešao na srednjeg beka, gledao sam da više asistiram, da otvorim poziciju. Uvijek sam se davao za tim, tražio šta je najbolje za ekipu i tu moju energiju su voljeli. A nisam volio na početku karijere da igram protiv Šveđana. Njihova 6-0 odbrana, agresivnost. To mi je na početku baš smetalo, ali sam, kako su godine prolazile, našao rješenje i za njih.

GLAS: Nakon igračke karijere odlučili ste se za rad sa mladima. Kamp u Trebinju je svake godine sve bolji, a da li će neko od djece krenuti očevim stopama?

BOJINOVIĆ: Djecu na kampu učim pravim vrijednostima, prije svega da budu dobri ljudi, da poštuju rivala, sportske legende. Jer samo ako cijeniš uspjehe drugih, onda imaš preduslov da i ti budeš dobar. Nastojim da im u Trebinju obezbijedimo sve uslove. Da se osjećaju kao u najboljim klubovima svijeta. Što se tiče moje djece, njima sam u potpunosti posvećen. Uživam u svakom momentu, a da li će mojim stopama, vidjećemo. Šta god odluče da žele raditi u životu imaće punu podršku i prave savjete.

Svi trofeji

Bojinović je tokom bogate igračke karijere osvojio sljedeće trofeje: šampion Evrope (1), šampion Jugoslavije (1), Kup Jugoslavije (1), Kup Španije (1), šampion Francuske (11), Kup Francuske (9), Liga kup Francuske (8), Trofej šampiona (Superkup Francuske) (3), šampion Pro (druge) lige Francuske. Sa Jagodinom je bio šampion Srbije i Jugoslavije u omladinskoj konkurenciji.

Žal zbog Olimpijskih igara

GLAS: Ima li nešto za čim žalite u karijeri?

BOJINOVIĆ: Ne bih mijenjao ništa. To kroz karijeru sam bio ja - iskren, emotivan i uvijek za ekipu. Ostaje jedino žal za Olimpijskim igrama. Imam bronzu sa Svjetskog prvenstva sa reprezentacijom, ali želio sam sa svojom reprezentacijom da odem i na najveće takmičenje. I to mi je oduzeto, svi znamo na kakav način. Ali opet ko zna, možda ne bih tada napravio ovakvu karijeru.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.