Kako su se banjalučki olimpijci prisjetili osvajanja medalje u Los Anđelesu

Dva rukometaša Borca su bili članovi reprezentacije Jugoslavije koja se okitila zlatnom medaljom i iskoristila je izostanak Sovjetskog saveza pa je i ženska selekcija došla do zlata što je jedinstven slučaj da su obje selekcije u jednom sportu bile najsjajnije.

Zlatan Arnautović je tih godina uz Mirka Bašića bio na vrhuncu karijere. Sjajne odbrane su dale značajan učinak. Jugoslavija je nakon olimpijskog zlata dvije godine kasnije postala i svjetski šampion.

Zanimljivo je da je golman propustio otvaranje Olimpijskih medalja.

- Imao sam pred turnir problem sa kičmom i tražio sam od stručnog štaba da budem pošteđen. Sama ceremonija sa pripremama za izlazak na stadion traje šest-sedam sati i samo bi pogoršala povredu. Zato sam tražio da me oslobode te obaveze. Umjesto na ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara, otišao sam u bazen gdje sam sa pokojnim Draženom Petrovićem gledao otvaranje, a Amerikanci su nas samo služili. Bilo je to najljepše otvaranje za mene jer sam zaista uživao, iako nisam bio na stadionu. Gledao sam ga iz bazena i bilo je super. Taman sam se spremio za mečeve na pravi način - uz osmijeh se sjeća Arnautović.

Turnir nije počeo dobro po nacionalni tim, Jugoslavija je remizirala protiv Islanda 22:22, ali to nije obeshrabrilo ekipu. Uslijedile su pobjede i posebno značajna nad Rumunijom za prvo mjesto u grupi. Finale je odigrano u dvorani gdje svoje mečeve igraju Los Anđeles Lejkersi.

- Nije nas obeshrabrio taj remi. Vjerovali smo u uspjeh i tako se ponašali. Bili smo sjajna ekipa u naponu snage. Iznenadili smo rivale našom odbranom 3-2-1. Na nju rivali nisu bili spremni. Moram priznati da mi je utakmica protiv Rumunije bila teža od finala jer su predvođeni Vasileom Stingom bili veoma jaka selekcija. Kad smo njih pobijedili onda smo znali da ćemo osvojiti zlato. Jednostavno kvalitetan rad tokom svih tih godina morao je da dođe na naplatu - istakao je Arnautović.

U to vrijeme konkurencija u reprezentaciji je bila  baš velika. Sam ulazak u nacionalni tim bio je veliki uspjeh i donosio je ogroman pritisak jer se od reprezentacije uvijek očekivalo da donese medalju sa takmičenja. 

- Zaista je bila nestvarna konkurencija i veoma je teško bilo doći do reprezentacije. Nekad smo u šali govorili da je teže postati reprezentativac, nego osvojiti medalju na takmičenju. Imali smo zaista kvalitetne timove i pojedince. Nama je sreća, meni i Belom (Zdravku Rađenoviću), bila to što smo prošli Borčevu rukometnu školu, a i životnu pa smo uspijevali da se nosimo sa svim tim izazovima. Navikneš na kvalitetan rad i treninge i onda ništa ti nije teško i možeš da odgovoriš svim zahtjevima u reprezentaciji, a mi smo dodatno imali taj vic u igri, kreaciju i sposobnost da izvučemo najbolje u datom trenutku - istakao je Arnautović.

Proslavljeni golman ističe da u Los Anđelesu nisu ni bili svjesni šta su napravili i da će to ostati uspomena za cijeli život.

- Iskreno kad smo osvojili zlato u prvi mah nismo bili svjesni uspjeha. Tek poslije shvatite šta ste napravili. Kada smo shvatili da smo olimpijski šampioni, uslijedili su brojni dočeci, fotografisanja i postaneš svjestan koliko je to veliki rezultat i nešto čega će se svi sjećati u budućnosti - prisjeća se Arnautović.

Međutim, Banjaluka je imala i svog rukometnog Mocarta. Bio je to Zdravko Rađenović, koji je svojim fintama izluđivao rivale. Lagano ih je prolazio. Graciozna tehnika, sjajan šut i kreativnost krasili su igru rukometaša koji je osvajao srca u svim klubovima gdje je nastupao. Dva puta je bio proglašavan za najboljeg sportistu u izboru “Glasa Srpske”.

- Svaka utakmica je bila teška na svoj način, ali taj duel sa Rumunijom za finale je bio posebno psihički težak. Znaš da pobjeda donosi sigurnu medalju. Ipak, imali smo tu prednost jer smo Rumune redovno pobjeđivali pa smo imali vjeru da tako možemo i u tom duelu. Kad smo otišli u finale bilo je lakše jer smo već osigurali medalju i onda smo željeli zlato. Odigrali smo zaista dobro finale i slavili. Na tim igrama je bila jedinstvena situacija da su obje selekcije muška i ženska osvojile zlato za Jugoslaviju i na to smo ponosni. To je nešto što nije bilo zabilježeno u istoriji našeg sporta i najveći uspjeh nacionalnog tima Jugoslavije - ističe Rađenović.

Finale je za njega bilo emotivno jer je rival na drugoj strani terena bio njegov timski kolega iz Švabinga Ulrih Rot.

- Bila je to jedna zaista lijepa priča. Dva kapitena iz istog kluba u finalu Olimpijskih igara u Los Anđelesu. U Njemačkoj su o tome ispričali baš lijepu priču, mediji su to baš lijepo ispratili. Nakon povratka u klub bilo je naravno priče o finalu, a lijepo smo to proslavili uz Levenbrau. Lijepa uspomena za nas obojicu. Na kraju smo eto mi slavili - istakao je Rađenović.

Olimpijske igre u Los Anđelesu su bile i posljednje sa kojih su banjalučki sportisti donijeli olimpijska zlata. Nažalost, uslijedio je rat, bivša zemlja je podijeljena, a sad se i samo pojavljivanje na igrama može svrstati u veliki uspjeh. Zato je važno podsjećati mlade na ove rezultate jer su oni pravi primjer kako se uz kvalitetan rad može doći do uspjeha, a zlatni olimpijci su i dalje u kontaktu.

- Zaista koristimo svaki momenat da se družimo. Evo i sad prilikom dolaska u Banjaluku sam prvo sreo Antu Josipovića. Sa Belim sam najbolji prijatelj, stalno smo u kontaktu i kad god sam u Banjaluci sjedimo u istom kafiću evociramo uspomene na prošla lijepa vremena. Nismo zaista očekivali da ćemo mi biti posljednji sportisti koji će donijeti olimpijsko zlato u grad na Vrbasu. Tad je bila sjajna rukometna, bokserska škola tako da smo očekivali da neko nastavi taj niz - rekao je Arnautović i onda uz osmijeh dodao: “Računam samo zlata jer se ona osvajaju pobjedom na kraju”. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.