Irena Vrančić, košarkašica iz Banjaluke, šampion Bjelorusije sa Horizontom: Titula briše sve ružne trenutke

Obje sezone ukrasila je sa peharima šampiona države, a našao se tu još poneki trofej. Horizont dominira u prvenstvu Bjelorusije gdje mu ostale ekipe nisu dorasle. Klub ima na raspolaganju veliku logistiku, sve je postavljeno na svoje mjesto i niko ne mora da vodi brigu o tuđem poslu. U intervjuu za “Glas Srpske” Vrančićeva je istakla da se titule mnogo razlikuju jer su osvojene u različitim situacijama za koje samo oni znaju.

- Prošla sezona bila je mnogo bolja jer smo osvojili i Evropsku ligu koja je treća po jačini u Evropi, a očekivali smo da ćemo doći do plej-ofa. To je iznenađujuće pa je zato prošla bila bolja jer smo osvojili tri trofeja. Ove je bilo malo drugačije. Igrali smo Evrokup gdje nismo prošli dalje baš kao i u Evropskoj ligi, ali ruski i bjeloruski klubovi su kasnije izbačeni pa je možda ovo i bolje ispalo po nas jer bismo se borili i trudili ni za šta. Nije lijep osjećaj kada daš sve od sebe i onda te neko izbaci zbog hira - naglasila je Vrančićeva.

GLAS: Do titule ove sezone stigle ste bez poraza. Kako Vam je to pošlo za rukom?

VRANČIĆ: Prošle je bio jedan poraz, sada nijedan. Iako smo perfektno odigrali prvenstvo nije bilo lako zbog korone koja je malo jače udarila ekipu, pa je to imalo mnogo uticaja na nas. Sezona mi je bila malo neobična jer sam se ekipi priključila početkom januara i igrala nepuna četiri mjeseca tokom kojih sam imala još dvije pauze. Prvu zbog korone, a drugu zbog povrede skočnog zgloba. Ipak, na kraju sve to padne u zaborav kada se osvoji titula.

GLAS: Kakvi su Vaši planovi za nastavak karijere?

VRANČIĆ: Ne znam. (smijeh). Sezona iza mene bila je veoma teška, prvenstveno zbog povrede Ahilove tetive nakon koje je bilo naporno vratiti se u pravi ritam, a nakon toga imala sam koronu, pa povredu skočnog zgloba. Sve to me isjeckalo pa ne smijem ništa planirati unaprijed. Sada je sve na menadžeru pa ćemo vidjeti šta će on izvući iz ove situacije. Sezona je tek završena, ponude će da stižu i vjerujem da će biti neka koja će me iznenaditi. Situacija u Evropi je teška. Smanjen je broj klubova u evropskim takmičenjima jer su izbačeni ruski i bjeloruski timovi pa će mnogo djevojaka, prvenstveno Amerikanki, potražiti ugovore u zemljama Zapadne Evrope. Teško je sada praviti planove jer niko ne zna hoćemo li iduće sezone igrati u Evropi ili samo bjelorusku ligu ili će možda biti uspostavljena neka saradnja sa Rusijom. U zavisnosti od toga biće formirana ekipa. Baš nemamo sreće u Bjelorusiji. Nema rata, ali je blizu u državi sa kojom graničimo pa nije nimalo prijatno. To se odrazilo na cijene. Sve je mnogo poskupjelo.

GLAS: Do kada planirate igrati?

VRANČIĆ: Neću još u igračku penziju to je sigurno i planiram da odigram još koju sezonu, ako me zdravlje posluži. To mi je želja, ali niko ne zna šta će biti sutra i treba ići dan po dan.

GLAS: Tokom ove sezone kratko ste radili sa mlađim kategorijama banjalučkih Orlova. Je li to nagovještaj trenerske karijere?

VRANČIĆ: To mi je oduvijek bila želja i planiram da se bavim trenerskim poslom. Gdje će to biti teško je sada reći i ko zna gdje će me put odvesti. Ostvarila mi se želja da iz prve ruke vidim kako je biti trener, Orlovi su mi dali šansu te im hvala na tome, iako su znali da se neću dugo zadržati jer sam se tada oporavljala od povrede. Sa Draganom Svitlica, trenerom, poznajem se još od malih nogu pa smo sjajno sarađivale u Orlovima i drago mi je što je ona veoma uspješna u tom poslu iako je praktično početnik, a posebno mi je drago jer nema mnogo ženskih trenera kod nas.

GLAS: Sa 13 godina debitovali ste u seniorskoj konkurenciji. Kako Vam to sada izgleda?

VRANČIĆ: U to vrijeme Liga BiH bilo je dosta jača nego je sada, a za mene to je bilo veliko iskustvo da se takmičim sa mnogo starijim od sebe. Uslijedio je put u Srbiju gdje je liga bila za stepenik kvalitetnija u odnosu na BiH. Ipak, tada sam napravila neke greške. Mogla sam odmah u neki evropski klub, ali obećanje nisam mogla da pogazim iako me to često koštalo u životu i udaralo po leđima. Ostala sam i shvatila sam da poštenjem ništa ne možeš dobiti. Sad, kada pogledam unazad vidim da je možda moglo biti bolje i drugačije. Svako bira svoj put, ali ne žalim toliko, jer je sve bilo lijepo iskustvo i pored teških stvari koje su me zadesile.

GLAS: Košarkaški put vodio Vas je širom Evrope po Srbiji, Španiji, Češkoj, Rumuniji, Poljskoj, Bjelorusiji... Gdje se igra najkvalitetnija košarka, a gdje je najljepše za život?

VRANČIĆ: Španska liga je definitivno najjača. Igraju mnogo brzu košarku i na početku mi je trebalo deset dana da ih stignem na treningu jer su zaista svi bili brzi pa moraš biti fizički spreman, a to se vidi u igri njihovih muških i ženskih reprezentacija. Ipak, najljepše je bilo u Češkoj i Bjelorusiji. Te dvije države su mi druga kuća. I dan-danas kada ljeti odem u Češku osjećam se kao kod svoje kuće. Neko će reći da nam je sličan mentalitet, ali nije tako. Jednostavno se pogodilo. Recimo, mojoj cimerki u Horizontu koja je iz SAD mnogo se sviđa Bjelorusija dok drugoj bivšoj igračici tima koja je igrala prije nas nije toliko odgovaralo.

GLAS: Da li imate želju za povratak u Banjaluku i nastup za neki klub?

VRANČIĆ: Od kada sam otišla u inostranstvo nikada nisam imala želju da igram za neki klub u BiH. Desila se ta situacija sa Banovićima kada sam se na neki način vratila kući, ali ne vjerujem da ću nešto tako ponoviti. Imala sam prelijepo djetinjstvo kao i tinejdžerski period, ali od prvog odlaska “preko granice” nisam imala pretjeranu želju da se vratim kući. Dođem svake godine da budem sa porodicom i posjetim familiju, ali više volim inostranstvo.

GLAS: Da li ste planirali da zaigrate za neki klub u završnicama njihovih prvenstava?

VRANČIĆ: Ne bih prihvatila da igram ni za jedan klub jer mi treba odmor zbog Ahilove tetive i povrede zgloba od prije mjesec dana pa ne želim da rizikujem. Ujedno, prošli su i prelazni rokovi tako da nema ponuda, ali i da ih ima ne bih ih prihvatila.

GLAS: Slijedi duga takmičarska pauza. Čime ispuniti vrijeme?

VRANČIĆ: Sve lige u ženskoj košarci traju do kraja aprila ili polovine maja i onda slijedi baš duga pauza do septembra kada klubovi krenu sa popunjavanjem tima i početkom priprema. Čeka me kraći odmor, ne predugačak, jer ću raditi i tokom ljeta da ostanem u formi te spremna dočekam novu sezonu. Sada će ti treninzi biti malo laganiji,  kasnije intenzivniji. Ujedno me očekuje i kamp na Menorki tako da neće biti dosadno.

Saradnja sa Prešićem

GLAS: Kakva je Vaša saradnja sa pomoćnim trenerom Horizonta Zlatanom Prešićem koji je iz Doboja?

VRANČIĆ: Sa njegovom kćerkom Nevenom družila sam se nekoliko godina, a njega upoznala tek kada sam stigla u Horizont. Šta da kažem o njemu? Nije mi otac, ali kao da jeste. Prijatelj, drug, jaran. Čak i van terena provodimo mnogo vremena zajedno i tu smo jedni za drugo. Sudbina nas je spojila i sve se dogovorimo u dvije riječi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.