"Glasov" vodič kroz svjetska prvenstva - Njemačka 2006.: Titula na Italijanski način

Njemačka je po drugi put bila domaćin Svjetskog prvenstva nakon 1974. godine i stala rame uz rame Italiji, Meksiku i Francuskoj koji su po dva puta organizovali završnu smotru. Sistem takmičenja koji je uveden 1998. i dalje je bio na snazi jer se pokazao kao najbolji do tada. Debitovalo je čak osam reprezentacija: Angola, Češka, Gana, Obala Slonovače, Togo, Trinidad i Tobago, Ukrajina te Srbija i Crna Gora. Australiji je Njemačka bila srećna jer se kvalifikovala prvi put nakon 1974. godine kada je SP održan u Zapadnoj Njemačkoj.

Utakmice su igrane u 12 gradova Berlinu ("Olimpijski stadion", 72.000), Minhenu ("Alijanc arena", 66.000), Dortmundu ("Vestfalen", 65.000), Štutgartu ("Gotlib-Dajmler", 52.000), Gelzenkirhen ("Aufšalke arena", 52.000), Hamburgu ("AOL arena", 50.000), Frankfurtu ("Komecbank arena", 48.000), Kajzerslauternu ("Fric Valter", 46.000), Kelnu ("Rajn Energi", 45.000), Hanover ("AWD arena", 43.000), Lajpcigu ("Centralstadion", 43.000) i Nirnbergu ("Frankenstadion", 41.000). Sve su bile sjajno posjećene, a organizacija pod konac.

Argentinski sudija Orasio Elizondo sudio je otvaranje Mundijala Njemačkoj i Kostariki kao i finale Francuska - Italija čime je postao prvi u istoriji koji je dijelio pravdu na prvom i posljednjem meču.

Na titulu su pretendovali aktuelni šampion Brazil, Francuska, Italija i domaćin Njemačka koja je smatrala da može napraviti korak više u odnosu na Japan i Južnu Koreju odnosno da na domaćem tlu osvoji titulu. Brazilci su protutnjali kroz grupu sa sve tri pobjede, ali su stali u četvrtfinalu protiv Francuske (1:0), koja u osmini finala nadigrala Španiju (3:1),  a koja je, takođe, bila maksimalna u grupi. Italija je bila sjajna u grupi sa sedam bodova, a od eliminacione faze uslijedio je rolerkoster, izuzimajući meč sa Ukrajinom. Jedva je eliminisala Australiju u osmini finala golom Frančeska Totija u petom minutu nadoknade. Ukrajina je lako pala u četvrtfinalu (3:0), a onda i domaćin Njemačka nakon velike bitke i produžetaka u polufinalu (2:0). Pomalo iz drugog plana do finala je stigla Francuska. Bila je druga u grupi iza Švajcarske sa pobjedom i dva remija, ali je igrala sve bolje kako je turnir odmicao. U polufinalu je nadigrana Portugalija sa 3:1 koja je prvi put nakon 1966. godine stigla među četiri najbolje ekipe.

Finale je bilo priča za sebe koje je riješeno na italijanski način. Dvije velesile prvi put su igrale međusobno u borbi za trofej, a jedan naspram drugog našla su se dvojica fantazista Zinedin Zidan i Frančesko Toti, ali u prvi plan je iskočio Marko Materaci. Nažalost, ne po dobrom već po incidentu. Italijan je isprovocirao Francuza koji ga je udario glavom i zaradio crveni karton, a Zidan je to navodno uradio jer mu je protivnik opsovao sestru mada nijedan nikada nije rekao šta se desilo. To se desilo u 110. minutu, a upravo je Zidan doveo Francuze u vođstvo u sedmom minutu iz penala, a izjednačio Materaci u 19. Svi Italijani bili su precizni sa bijele tačke, dok je za Francuze David Trezege bio neprecizan.

Italijan Alesandro del Pjero postigao je najkasniji gol u istoriji SP i to u 120+1. minutu polufinala sa Njemačkom, čime je pretekao Fabija Grosa koji je samo dva minuta ranije dao gol.

Italijani, koje je predvodio Marčelo Lipi, su nastavili tradiciju 12-24 godina. Igrali su finale 1970. godine, potom 1982. osvojili SP, igrali finale 1994, a slavili 2006. godine što im je bila četvrta titula. Tokom šampionata "azuri" su primili samo dva gola, a niko im nije dao gol iz igre. Prvi je autogol Kristijana Zakarda protiv SAD u grupi (1:1), a drugi Zinedina Zidana u finalu iz penala.

Ratomir Dujković

Pored Ilije Petkovića još jedan Srbin vodio je reprezentaciju na Mundijalu. Ratomir Dujković bio je na klupi talentovane selekcije Gane  za koju su tada igrali Samjuel Kufur, Mišel Esijen, Stefan Apija i Sulej Muntari. Dujković je upisao dvije pobjede i remi u grupi sa Italijom, Češkom i SAD, a ispali su od Brazila u osmini finala. Afričku selekciju vodio je od 2004. do kraja Mundijala 2006. godine.

Kloze u rangu Milera

Nakon što mu nije pošlo za rukom 2002. u Japanu i Južnoj Koreji fantastični Nijemac Miroslav Kloze postao je najbolji strijelac Mundijala u Njemačkoj i to sa pet golova. Kloze je 2002. godine postigao pet golova, ali je Ronaldo tada bio uspješniji sa osam. Dva gola dao je na otvaranju Mundijala na "Alijanc" areni protiv Kostarike u pobjedi sa 4:2. Potom je postio u drugom kolu protiv Poljske (1:0), a onda je ponovo dao dva gola protiv Ekvadora (3:0). Peti gol na Mundijalu dao je protiv Argentine u četvrtfinalu (1:1). Rođen je 1978. godine u poljskom Opoleu i drugi je Nijemac najbolji strijelac SP nakon Gerda Milera. Za Njemačku je igrao od 2001. do 2014. godine, skupio je 137 utakmica i dao 71 gol. Igrao je za Hamburg, Kajzerslautern, Verder, Bajern i Lacio. Nastupio je još na dva SP i postao najbolji strijelac svih mundijala u istoriji sa 16 golova.

FIFA je željela da zaštiti fudbalere i sudije su dobile instrukcije da budu rigoroznije pa je tako dodijeljeno 345 žutih i 28 crvenih kartona. Rus Valentin Ivanov podijelio je 16 žutih i četiri crvena na meču Portugalije i Holandije u osmini finala. Englez Grejem Pol pokazao je Hrvatu Josipu Šimuniću tri žuta kartona, ali ga nije isključio na meču sa Australijom.

Prvi i posljednji nastup Srbije i Crne Gore

Briljantnim igrama u kvalifikacijama Srbija i Crna Gora pod tim imenom zaigrala je na Mundijalu u Njemačkoj. Predvođeni selektorom Ilijom Petkovićem zauzeli su prvo mjesto u kvalifikacionoj grupi sa 22 boda, ispred Španije (20), BiH (16), Belgije (12), Litvanije (10) i San Marina (0).

Granitna odbrana koju si činili Goran Gavrančić, Nemanja Vidić, Mladen Krstajić i Ivica Dragutinović kapitulirala je samo jednom u deset mečeva i to u Madridu (1:1) kada je Raul postigao gol za "furiju". Ipak, fantastične igre iz kvalifikacija nisu prenijeli na završni turnir gdje su doživjeli fijasko. Prvo su na žrijebu bili smješteni u poseban šešir zbor lošeg koeficijenta, a onda smješteni u grupu smrti sa Argentinom, Holandijom i Obalom Slonovače. Atmosfera u ekipi uništena je pred odlazak u Njemačku. Počelo je povredom Nemanje Vidića, zatim svađama u ekipi, a kulminiralo pozivom u reprezentaciju selektorovog sina Dušana Petkovića koji do tada nije bio ni na širem spisku, a uvršten je umjesto povrijeđenog Mirka Vučinića. Slutilo je na katastrofu. Gol Arjena Robena nakon što je pobjegao svom čuvaru Nenadu Đorđeviću značio je trijumf "lala" (1:0). Potom je doživljen potop u Gelzenkirhenu gdje je Argentina slavila sa ubjedljivih 6:0, a onda su i "slonovi" slavili sa 3:2, (Nikola Žigić 10, Saša Ilić 20) poslije preokreta i to bez najboljeg igrača Didijea Drogbe. Osramoćeni su se vratili u zemlju koja se nedugo zatim razdvojila na Srbiju i Crnu Goru.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.