Fudbaler Partizana Miladin Stevanović za Glas Srpske: Ne želim rano na mučenje u inostranstvo
Četiri godine sam svakog vikenda iz Bijeljine putovao za Beograd na utakmice, a u to vrijeme sam trenirao sa Radnikom. Nije bilo nimalo lako, velika su odricanja i finansijski je bilo dosta iscrpljujuće. Posljednjih šest godina živim u Beogradu, imam ugovor do januara 2018. i nadam se da ćemo produžiti saradnju.
Ovako je započeo razgovor za "Glas Srpske" rođeni Bijeljinac, fudbaler Partizana i svjetski šampion sa reprezentacijom Srbije na omladinskom Svjetskom prvenstvu na Novom Zelandu prošle godine Miladin Stevanović.
* GLAS SRPSKE: Fudbal ste počeli trenirati sa sedam godina. Kako su izgledali počeci i na koji način ste stigli u Partizan?
STEVANOVIĆ: Počeo sam u Radniku i to je bilo dosta neozbiljno. Na jednoj prijateljskoj utakmici primijetio me je trener Zvonko Živković, koji je kao igrač ostavio značajan trag u Partizanu i na njegovu preporuku stigao sam među "crno-bijele". Takođe, Živković je bio trener mom ocu, pa je logičan put bio da i ja igram fudbal.
* GLAS SRPSKE: Kako je izgledao debi za prvi tim "crno-bijelih"?
STEVANOVIĆ: Još kao kadeta trener Vuk Rašović me je poveo na pripreme, da bih dvije sezone odigrao na pozajmici za Teleoptik. Poslije toga me novi strateg Marko Nikolić priključio prvom timu i kod njega sam debitovao na meču grupne faze Lige Evrope protiv Bešiktaša u Beogradu, kada sam u teškom porazu odigrao 20-ak minuta, da bih već u Istanbulu na terenu proveo cijeli meč. Te sezone sam odigrao sedam-osam utakmica i onda sam ponovo vraćen u Teleoptik. Sada sam ponovo tu i nadam se da ću duži niz godina nositi dres Partizana.
* GLAS SRPSKE: Mnogo se priča o tome koja je Vaša prirodna pozicija u timu, došao je novi trener pa nam opišite atmosferu u ekipi i Vašu ulogu?
STEVANOVIĆ: Tim je dosta mlađi, trener Ivan Tomić je napravio odličnu atmosferu i bukvalno smo kao porodica. Postigao sam taj prvi pogodak protiv Čukaričkog, osjećaj je divan i požalio sam što ne igram u napadu i češće ne dolazim u situaciju da budem strijelac, ali možda je ovako i slađe. Više volim da igram na poziciji štopera iako sam većinu vremena proveo na desnom beku. Sa Tomićem sam pričao o tome i saglasni smo da je bolje da igram u centralnoj liniji odbrane.
* GLAS SRPSKE: Koliko je teško mladom igraču da se navikne na pritisak koji nosi igranje u Partizanu?
STEVANOVIĆ: U Partizanu je teško igrati nebitno koliko neko bio kvalitetan fudbaler. Postoji imperativ da se svaka utakmica dobije, a veliki je pritisak na mladim igračima koji su u ovom momentu i nosioci igre. Mnogo zaostajemo za Crvenom zvezdom, ali po Tomićevom dolasku popravila se atmosfera, koja je prije bila malo nestabilna. Igra ide nabolje, uspjeli smo da uvežemo nekoliko dobrih partija i mislim da smo trebali da dobijemo i Spartak u prvom meču polufinala Kupa Srbije.
* GLAS SRPSKE: Kako iz ove perspektive gledate na osvajanje Svjetskog prvenstva za igrače do 20 godina?
STEVANOVIĆ: Prošlo je skoro godinu od uspjeha na Novom Zelandu i bez obzira na to koliko to bio veliki uspjeh i sjajno iskustvo, mislim da u fudbalu ne smije da se gleda unazad, pa se nadam da ta generacija može da ponovi isti rezultat i u seniorskoj konkurenciji. Naša najveća snaga bila je odlična atmosfera i hemija koju je stvorio selektor Veljko Paunović, a mislim da je to glavni problem A selekcije.
* GLAS SRPSKE: Član ste veoma talentovane Partizanove generacije koja je izrodila veliki broj igrača. Kako gledate na Vašu budućnost i na odlaske vršnjaka?
STEVANOVIĆ: Imam veliku želju da ostanem u Partizanu nekoliko godina jer sam mlad igrač, a mnogi su otišli rano i muče se u inostranstvu. Pravi primjer za to je Danilo Pantić, koji je vrhunski talenat i uprkos tome teško mu je da se snađe u pečalbi jer tamo nemaju strpljenja i razumijevanja za godine zato što su vas platili i odmah očekuju doprinos i rezultate. Moja generacija iz 1996. godine, uz onu dvije godine stariju koju su činili Lazar Marković, Nikola Ninković i Aleksandar Mitrović, sigurno je jedna od boljih u istoriji Partizana.
* GLAS SRPSKE: Da li je prelazak u seniorsku konkurenciju koban za pojedine velike talente?
STEVANOVIĆ: Seniorski fudbal ne može da se poredi sa omladinskim, a pojedini igrači koji su bili na Novom Zelandu otišli su u inostranstvo pa ne mogu da se izbore za mjesto u timu. Mislim da je najvažnije da ostanemo u Srbiji dok ne stasamo i formiramo se kao igrači, pa tek onda da odemo vani.
Pantić i Živković
* GLAS SRPSKE: Šta mislite o odlascima Danila Pantića i Nemanje Radonjića i sve izvjesnijem Andrije Živkovića?
STEVANOVIĆ: To su sve moji drugovi iz generacije i znam kakvi su talenti. Pored njih, tu su još bili Miroslav Bogosavac i Srđan Lukić, a nažalost neke stvari se ne odvijaju kako treba. Radonjić je svojom ludom glavom pokvario neke stvari i tu priču svi znaju, dok mi je mnogo žao što Pantić i Živković nisu sa nama jer su dobri momci.
Babić "prekodrinska" veza
* GLAS SRPSKE: S kim provodite najviše vremena i koji saigrač Vam je najbolji prijatelj?
STEVANOVIĆ: Najbolji drugovi su mi Miroslav Bogosavac, takozvani Điri, Saša Lukić i Andrija Živković, s kojim sam svaki dan zajedno iako ne trenira sa nama. U reprezentaciji sam imao ritual sa cimerom Srđanom Babićem i Milošem Veljkovićem, koji je pred utakmicu spavao u našoj sobi, a kupovali smo neke zanimacije i to ponavljali do posljednje utakmice. Babića znam odavno i to je "prekodrinska" veza i sa njim sam u stalnom kontaktu, a vidimo se svaki put kada dođe u Srbiju. Imam prijatelje i u Crvenoj zvezdi, a dok sam rastao omiljeni igrač mi je bio Nemanja Vidić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
