Dositej Perić, koordinator mlađih selekcija RK Borac, za “Glas”: Borićemo se za svako dijete

Posao je to na kojem radi koordinator omladinske škole Banjalučana i trener juniorskog tima Borca Dositej Perić. Aktuelni selektor juniorske reprezentacije BiH uhvatio se u koštac sa problematikom ekipa ispod prvog tima i nakon šest mjeseci na funkciji prvog čovjeka mlađih selekcija “crveno-plavih” ima čime da se pohvali. Počeo je, kako je rekao u razgovoru za “Glas Srpske”, borbu za svako dijete.

- Možda sam malo subjektivan, ali već vidim prve rezultate, recimo po broju djece koja su nam se javila da treniraju u Borcu. Recimo dosta djece je uspjelo za kratko vrijeme da nadomjeste neke tehničke stvari koje su propustili. Neke navike je najteže ispraviti, ali u generaciji 2009 i 2010. godište imamo dva, tri momka, koja bih ja već za sljedeću sezonu kandidovao da idu na pripreme sa seniorima. Da prođu taj dril, da vide kako to izgleda. Ne sad da oni odmah igraju, već da budu tu, da uče. Zašto može Celje ili Barselona sa Petrom Cikušom od 18 godina u Ligi šampiona da to rade, a mi ne možemo?! Stvarno ne vidim razlog. U narednom periodu mi treneri moramo još više između sebe sarađivati. Ovo naše će dati rezultate tek za par godina i roditelji su to prepoznali. Imao sam sastanak sa roditeljima sve djece. Rekao sam im da sva djeca u svim kategorijama moraju da učestvuju u igri, jer teško je u datom momentu procijeniti ko je talenat, a ko ne, to se preko noći okrene. Primjera takve djece je puno. Borićemo se za svako djete - istakao je Perić.

GLAS: Koje su Vaše želje, vizije?

PERIĆ: Prvo što želim je da vratimo Banjaluku kao centar rukometa u BiH, što ona objektivno i jeste. Sad je to nominalno. Mi treba da uspostavimo saradnju sa svim klubovima u BiH i šire o razmjeni igrača, o kanalisanju te djece iz manjih klubova ka Borcu. Pričam o djeci koja su još u pionirskoj kategoriji. Mi bismo ih pratili, njihov razvoj. S vremena na vrijeme bi oni dolazili kod nas na treninge i vraćali se u svoj matični klub. E sad, mi bismo tu djecu dovodili na prelazu između drugog i trećeg razreda srednje škole ili kad krenu na fakultet. Takođe i treneri moraju biti edukovani, imati sertifikat, licencu da prenesu to svoje znanje. Mi djecu moramo sa ulica dovesti na sport, jer se djeca ne bave sportom. Nije tačna priča da nam djecu uzima fudbal ili košarka.

GLAS: Da li ste već napravili prve korake ka tome?

PERIĆ: Jesmo, uspostavili smo saradnju sa ekipom iz Kotor Varoša. Njihova najtalentovanija djeca dolaze na treninge u Borac. Oni će ostati njihovi igrači, ali polako da ulaze u sistem Borca, da se osjete bitnim. Neko je došao da ih gleda, prati. Neka budu jednom sedmično u Banjaluci na treningu Borca, pa sami neka odluče da li im se sviđa sve to ili ne žele više. Već smo doveli Slavena Pejanovića (2004. godište) iz Čelinca. U pitanju je potencijalni juniorski reprezentativac BiH.

GLAS: Kako je popunjen Borčev “magacin” u mlađim kategorijama?

PERIĆ: Mi u ovom trenutku imamo sekciju mini-rukometa (treneri: Dean Knežević, Milorad Kecman, Saša Vidimlić, Drago Komlenić i Aleksandar Međedović) u školi “Borisav Stanković” u Budžaku, te u školama na Starčevici, Petrićevcu, Laušu i u “Bugarskoj” školi. Tu imamo sve uslove i naše trenere koji rade sa djecom, od kojih su trojica profesori fizičke kulture i ostale edukovane trenere. Ta djeca igraju i ligu koju je formirao Rukometni savez Banjaluke. Svu tu djecu mi okupljamo vikendom na jednom mjestu, kako bismo vidjeli šta imamo i dalje pravili selekcije - “plavu” i “crvenu”, koje idu ka gore. Imamo i generacije 2011. i 2012. godište  (Goran Garić), koje igraju Omladinsku ligu, te generacije 2009. i 2010. godište (Srđan Bilandžić) koje igraju isto Omladinsku ligu, zatim 2007. i 2008. godište (Aleksandar Međedović), oni igraju Drugu ligu Republike Srpske i momke koje ja vodim, 2005. i 2006. godište koji igraju Prvu ligu Republike Srpske. Ukupno imamo oko 150 djece u našim mlađim selekcijama. Cilj je da imamo jaku bazu. Imam odriješene ruke od uprave kluba. Hoću da napravimo sljedeće stvari. Da sve bude piramidalno. Kad klinci dođu u juniorski sastav da imamo 24 do 26 igrača koji konkurišu za seniorski pogon, u kojem u svakom momentu moraju biti tri, četiri igrača iz juniorskog tima. Gledaćemo da rezultati mlađih kategotrija ne budu u prvom planu, već razvijanje te djece. To prosto mora tako. Težak je proces, ali sportista mora da se namuči i istraje. Uspjeh u školi nam je isto bitan. Naši treneri obilaze škole, prate kakvi su im klinci, njihove ocjene. Imali smo malo otpor roditelja u tome, u smislu: “Kako će neko pratiti moje dijete”? Pa, ne možeš se baviti sportom ako si loš učenik. Moramo djecu izgraditi kao ličnosti, da upisuju fakultete.

GLAS: Kakvu saradnju imate sa drugim klubovima?

PERIĆ: U proteklom periodu smo potpisali saradnju sa Akademijom Celja, imamo jako dobru saradnju sa njemačkim Gumersbahom, sa Nekseom, PIK Segedom. Sa Celjanima i Nekseom smo dogovorili da njihovi treneri dolaze kod nas i naši da idu kod njih, da razmjenjujemo iskustva. Želimo da prepišemo njihova iskustva. Uzeli smo sve njihove master planove, kako oni rade po kategorijama i te planove ćemo prilagoditi za naše podneblje ovdje. U skladu sa ovim master planovima, otvorićemo psihološki karton svakog djeteta, da vidimo sa čime raspolažemo, da vidimo kakav je ko kao čovjek, kao sportista, kao karakter, da li se uklapa u Borčevu priču. Može neko biti vrhunski igrač, ali ima problem u svlačionici i na ulici i odmah nije dobar kao takav za nas. Tačno će se po kategorijama znati šta dijete u određenoj kategoriji mora znati. Testiraćemo i njih i trenere na taj način. Mi od najmlađe selekcije do prvog tima pokušavamo da uvedemo identičan sistem igre za svu djecu. Dakle, igrač koji nam dođe u prvi tim, kada trener nešto nacrta na tabli, da on to primijeni, to je rezultat tih master planova o kojima sam pričao. Hoćemo i nivo fizičke pripreme da dignemo na viši nivo. Imamo i veliku pomoć profesora Nenada Rađevića. Djeca u modernom rukometu se uvode u teretanu već sa 14 godina, rade pripremu za ulazak u istu. Ne dižu oni tegove, već se uče nekim osnovama.

GLAS: Teoretski sve ovo lijepo zvuči. Vjerujete li da možete sve sprovesti na terenu?

PERIĆ: Naravno da možemo. Nema razloga da ne uspijemo. Malo je problem što nama trenerima rukomet nije primarni posao, ne možemo se cijeli dan baviti sa njim, jer imamo svoje poslove. Kad bi se mogli posvetiti ovome 24 časa, za šest mjeseci bi se vidio rezultat 100 odsto. Moramo razviti svoju skauting mrežu, jer je to Borac isto nekad radio, prije rata. Ljudi su bili profesionalci, pa su doveli u Borac jednog Patrika Čavara, Senjanina Maglajliju, Istoka Puca...

Luka

GLAS: Vaš sin Luka je primjer da Borac i danas može napraviti igrača koji za Ligu šampiona?

PERIĆ: Imamo mi još takvih momaka koji imaju potencijal i samo im treba dati šansu, mali Filip Stojanović, Ognjen Kalamanda, Amar Gračić, Nikola Milivojević, da ne nabrajam sad sve, svi oni imaju ozbiljan potencijal. Luka je shvatio da je sa 21. godinom dobio priliku da izađe na svjetsku scenu. Njegovo je sad da trenira i da sve od sebe.

Članarina

GLAS: Jedno vrijeme u Borcu se nije plaćala članarina. Kakvo je sad stanje?

PERIĆ: Imamo simboličnu članarinu koja iznosi 20 KM. Apsurd je kad nismo naplaćivali članarinu, djeca nisu htjela da treniraju?! Valjda kad ona postoji, onda ih roditelji tjeraju da idu na treninge.

Pritisak

GLAS: Kako se djeca nose sa pritiskom?

PERIĆ: Djeca u inostranstvu lakše podnose pritisak u igri, koji im, da kažem, prija, vole ga, a kod nas on veže ruke. Pa ima li šta ljepše nego da izađeš na teren i pokažeš sve što znaš, svima i navijačima i roditeljima i djevojci...Djeci moramo da usadimo da pritisak treba da bude privilegija, a ne opterećenje. To je mukotrpan rad. Insistiram i da treneri budu edukovani, licencirani od strane EHF-a, da budu obučeni za rad sa djecom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.