Trojica bivših košarkaša iz Banjaluke ponosni na svoje nasljednike

Njihovi očevi Tomica, Siniša i Saša nekada su žarili i palili na košarkaškim terenima Republike Srpske, a sada sa tribina gledaju svoje nasljednike, daju im podršku i nadaju se da će ih oni nadmašiti. Mladi Boriša rođen je 2005. godine i, za razliku od oca koji je bio krilni centar, pokriva poziciju niskog krila. Da će sport biti njegova glavna preokupacija u životu, svjedoči činjenica da potiče iz sportske porodice. Njegova majka Dijana Zirojević, djevojački Vojinović, bavila se džudom i donijela je prvu medalju u Republiku Srpsku i to 28. marta 1993. godine sa pionirskog prvenstva Jugoslavije u Temerinu, zbog čega je januara 2020. godine odlikovana medaljom zasluga za narod Republike Srpske. Pored džuda, uspješna je bila i u sambu pa je 1995. godine na Svjetskom prvenstvu zauzela treće mjesto.

- Tatine utakmice sam gledao na snimcima jer se nisam bio rodio dok je on igrao. Na tim snimcima sam vidio koliko je dobar igrač bio i kakva je bila atmosfera na košarkaškim utakmicama koja sada definitivno nedostaje, a i sport u Banjaluci je bio na višem nivou - rekao je Boriša.

To što je sin poznatih roditelja nimalo mu ne smeta.

- To me nikada nije sputavalo, već mi je bilo vjetar u leđa da što više dajem sebe na treninzima. Tata mi je košarkaški uzor jer znam koliko je dobro igrao, o čemu su mi i drugi pričali i uvijek mu govorim da ću biti bolji od njega, što ga raduje jer zna da ću se boriti za svoje mjesto - istakao je član Student-Igokee u koju je prošlog ljeta stigao iz Borca, gdje je igrao sa Lukom Protićem.

Njegov otac Tomica igrao je za Borac i Igokeu u kojima je ostavio dubok trag, tako da ima šta reći svom sinu.

- Išli smo zajedno na utakmice dok je on bio mali i kao sva djeca, oprobao se u raznim sportovima, ali možda je na kraju presudilo to što je gledao mene ili, bolje rečeno, slušao kako sam ja igrao. Mnogo je zavolio košarku, na moju veliku radost, i voli je više od ičega. Sportske gene i talenat ima sa obje strane te se nadam da će nastaviti ovako da se razvija - rekao je Tomica.

Iako je prošao sve i svašta, ne želi da ga opterećuje savjetima mada je tu uvijek za njega kada mu se obrati.

- Boriša je izabrao sport kojim sam se ja bavio i moja najveća želja je da postane što bolji čovjek i bolja osoba u društvu. Bitno je da na treningu daje sve od sebe jer kako treniraš, tako će ti se vratiti na utakmici. Današnja djeca imaju velike mogućnosti da napreduju jer, za razliku od nas, oni mogu stalno da gledaju utakmice NBA lige, Evrolige ili nekog prvenstva, što u moje vrijeme nije bilo moguće, pa samim tim mogu mnogo više da nauče. Mogu mu uputiti sugestiju, dati savjet, pokazati neku fintu, ali on ima svoje trenere koji od njega mogu da traže drugačije stvari od onih o kojima mu pričam. Ipak, mislim da mu nijedan moj savjet nije naškodio - istakao je stariji Zirojević.

Posebno je apostrofirao probleme koji su se pojavili posljednjih godina, a koji mogu da uspore razvoj mladih igrača.

- Nažalost, imamo manjak vrhunskih trenera koji će se posvetiti djeci kao što su to činili treneri prije tridesetak godina, kada su se odricali mnogo čega da bi radili sa djecom, a današnji ne žele da se usavršavaju. Drugi problem su menadžeri koji djeci i njihovim roditeljima “pune glavu” pričama o brzoj zaradi i ponudama velikih klubova pa onda roditelji koji nisu dovoljno upućeni u sva ta dešavanja olako povjeruju tim bajkama jer žele da što prije dođu do novca. To se skoro uvijek završi neslavno i kao neko ko je sve to prošao, tu sam da skrenem pažnju svom sinu, ali i ostaloj djeci da ne upadnu u zamku. Njihovo je da treniraju, a ako im je suđeno, niko im neće uzeti njihovu sreću kao i taj novac koji treba da zarade - izjavio je Zirojević.

Luka Protić je rođen 2004. godine i igra na pozicijama plejmejkera, beka šutera i niskog šutera u banjalučkom Borcu, a igra i za drugi tim, Akademac. Odgledao je nekoliko utakmica svog oca, a posebno upečatljiva mu je ona u dresu Hercegovca iz Bileće protiv tuzlanske Slobode koja je odigrana 2002. godine.

- Ima ta jedna specifična utakmica na “Jutjubu” u kojoj sam vidio kako je tata nekada igrao. Dvorana u Bileći bila je puna, oni su sjajno igrali i šteta što toga nema više. Ima još snimaka, ali taj je posebno upečatljiv. Kroz tu utakmicu vidim kakav je igrač bio i vidim da imam neke pokrete slične njegovima - istakao je Luka.

Kada je počeo da trenira, poredili su ga sa Sinišom koji je bio jedan od omiljenih košarkaša u Banjaluci s početka ovog milenijuma.

- Bilo je poređenja, što je i normalno jer mog tatu znaju svi treneri u Banjaluci, ali to nije bilo ništa pretjerano. Nije mi stvaralo nikakav pritisak kao što to nije slučaj ni sada. Svi znaju ko je on bio pa mi je većina trenera govorila: “Bićeš bolji od starog”, što mi je godilo i ujedno me dosta motivisalo da jako treniram - rekao je Luka uz osmijeh.

Ne ustručava se da traži savjet iskusnijeg od sebe.

- Znam šta je sve prošao pa ga zato i pitam šta i kako da uradim u igri. Ranije je dolazio na moje treninge, a radili smo individualno te mi uvijek daje neku sugestiju ako nešto ne valja, ali zna i da pohvali moje dobre poteze. Ranije smo znali odigrati neki basket, ali kako sam ja napredovao, a on nabacio neki kilogram, odustali smo od toga - naveo je Luka.

Njegovom ocu drago je što je odmalena krenuo njegovim stopama, a da će biti košarkaš, bilo je jasno od malih nogu.

- Luka je od malih nogu bio zainteresovan za sport. Imali smo košarkašku i fudbalsku loptu, a on je stalno držao košarkašku i nije htio da igra nogom. Možda je genetika uticala na to i drago mi je što je izabrao sportski put jer je u ovom društvu čast i privilegija biti sportista, dok je sportsko doba najljepši dio života - rekao je Siniša.

Kao bivši košarkaš zna šta je najbitnije za napredak mladog igrača.

- Govorim mu da je najbitniji odnos prema stvarima koje radi. Nije bitno da li je trening trajao dva sata i da li si dobro odigrao utakmicu, već kakav si odnos imao prema tome. Ako daješ sve od sebe, onda možeš da budeš zadovoljan, ako ne daješ sve od sebe, onda nećeš ništa napraviti. Ukazujem mu na neke stvari u pristupu treningu i utakmici, kako da bude koncentrisan i kako da se pripremi za to. Samo pravilnim radom može se stići do rezultata. Ostalo je stvar talenta i stručnosti trenera, dok roditelji ne treba da se petljaju. Najbitnije je da ima cilj i želju. Kažem mu da napusti košarku i bavi se drugim stvarima ako to želi i da ne mora zbog mene da se bavi njome ako ga ne usrećuje. Karijeru sam završio sa 38 godina u Bihaću i Luka je bio prisutan na toj finalnoj utakmici kada je ekipa ušla u Prvu ligu, što mi je posebno drago - rekao je Siniša.

Naglasio je značaj dodatnog rada svakog igrača.

- Veliko mi je zadovoljstvo gledati Borčevu djecu na utakmicama, što me na neki način vraća u moje dane. Veće mi je zadovoljstvo da gledam svoje dijete od onog zadovoljstva kada sam ja igrao. Ponekad me pita za savjet, a ranije smo imali individualne treninge jer se samo dodatnim radom može napredovati. Nijedan sportista nije dostigao visine samo na redovnom treningu, već je morao dodatno da se usavršava. Uz to, džaba ti sav rad ako ne dobiješ minute na utakmici - dodao je Protić.

Saša Vuleta bio je krilni centar koji je obilježio jednu epohu Borca za kojeg je igrao u dva navrata i bio jedan od ljubimaca banjalučke publike. Po završetku igračke karijere 2007. godine oprobao se kao sportski direktor upravo u Borcu, ali je vrlo brzo odustao i već odavno nije aktivan u sportu kojeg posmatra kao gledalac. I pored ogromnog iskustva i znanja, ne želi da se miješa u posao trenerima ekipe svog sina.

- Teško je pričati o svom djetetu, pogotovo ako se bavi istim sportom kao roditelj jer ćete uvek biti pristrasni. Andrej ima svoj razvojni put u Igokei, gde ima uslove da se razvija. On treba da ima mir i da radi. Drugi su mi rekli da ima talenat i da je spreman da se žrtvuje, dok je moja uloga u svemu tome da ga bezrezervno podržavam i da mu ne smetam. Gledam sa strane, tu su njegovi treneri da se bave njime i ostalim momcima i tako je najbolje da bude. Ne želim da se mešam u njegov put. To što sam ja igrao, to je moja stvar i on treba da ide svojim putem na kojem će imati moju potpunu podršku. Ako mi zatraži savet, uvek ću mu biti na raspolaganju. Bitno je da je posvećen i da hoće da radi, a gde će stići, videćemo. Jednostavno, neću preko svog deteta da lečim neke svoje frustracije, mada ih i nemam. Sport te stavi tačno tamo gde treba da budeš na osnovu toga koliko si truda uložio. Zadovoljan sam onim što sam ostvario i verujem da će i moj sin uspeti - izjavio je Vuleta.

Njegov sin Andrej rođen je 2007. godine i brani boje Student-Igokee, a igra na poziciji krilnog centra.

- Nekada sam kao mali na televiziji gledao snimke njegovih utakmica i tada nisam razumio njegovu igru jer nisam počeo da treniram. Baš prije nekoliko dana gledao sam njegovu utakmicu kada je kao član Borca igrao protiv Igokee u Aleksandrovcu. Bila je to nevjerovatna utakmica i prisjetio sam se kako je to izgledalo. On je tu utakmicu odlično odigrao. Sve je odradio kako je trebalo i baš mi se svidio način na koji je igrao - rekao je Andrej.

Isto kao Borišu i Luku, ni njega ne opterećuje to što je sin poznatog košarkaša.

- To mi je samo dodatna motivacija da budem bolji od njega i nadam se da ću to uspjeti. Tata mi kaže da sam bolji od njega kada je on bio mojih godina, a znam koliko je on dobar bio, tako da se nadam da ću napraviti dobru karijeru. Pritiska nema ni sa roditeljske ni sa trenerske strane i samo mi stiže podrška od njih. Znam kakav je tata bio košarkaš, ali ja pravim svoju karijeru i želim da me po njoj prepoznaju. Njegovo iskustvo mi pomaže u pojedinim situacijama jer je on sve to već prošao pa mi sugeriše kako da se ponašam u datim situacijama, kako da treniram i kako da prebrodim pojedine probleme. Srećan sam što mi je on otac jer mi mnogo znači njegova podrška, kao i ostalih članova porodice - naveo je Andrej.

Druženje van terena

Tri momka se izuzetno dobro poznaju i druže se van terena.

- Godinama se poznajemo i dobri smo drugovi. Tokom ljeta često zajedno igramo basket negdje u gradu pa dosta vremena provodimo zajedno - naveo je Zirojević.

On i Vuleta od ove sezone zajedno treniraju u Student-Igokei.

- Tu smo zajedno na treningu, ali i van njega. Podržavamo jedni druge i nadamo se uspješnim seniorskim karijerama - dodao je Vuleta.

Ilijana Protić

Zanimljivo je da Sinišina kćerka Ilijana takođe bila košarkašica. Tokom karijere nastupala je za Mladi Krajišnik, Kozaru iz Gradiške i banjalučko Ušće. Ipak, prekinula je bavljenje košarkom i posvetila se studiranju ekonomije.

Sa utakmice u rat

Prošle godine Siniša je podijelio zanimljivu priču na svom “Fejsbuk” profilu. Kao član Jagodine osvojio je treće mjesto na kadetskom šampionatu SR Jugoslavije. Na drugoj strani je bila Crvena zvezda predvođena Peđom Stojakovićem.

- Na današnji dan, 6.6.1993, odigralo se završno prvenstvo u košarci u Saveznoj Republici Jugoslaviji u mjestu Jagodina, gdje je i moja malenkost učestvovala i nastupala za KK Jagodina. Ali odmah poslije tog prvenstva morao sam se vratiti kući pošto sam dobio poziv da idem u vojsku, tj. u nesretni RAT!!! A kolega PREDRAG STOJAKOVIĆ je otišao u Grčku u KK PAOK. Putevi su nam se razišli… Ovo sam imao potrebu da napišem, isključivo radi naše djece i BUDUĆNOSTI svih nas koji bitišemo na ovim prostorima. U nadi da rata nikad više neće biti, ovu sliku postavljam da me svi razumiju - napisao je Protić na svom profilu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.