Kako je Nikola postao najbolji košarkaš svijeta

U junu, kada su otkucavale posljednje sekunde finala NBA lige i pobjednici, Denver Nagetsi, počeli da slave, zvijezda tima, Nikola Jokić, stajao je sam. Rukovao se sa članovima poraženog Majami Hita, privlačeći ih uz sebe i držeći im glave svojim ogromnim dlanovima. Aplaudirao je nekoliko puta, ritmično, sa gomilom. Modrice su cvjetale na njegovim blijedim rukama; oko ramena su mu lepršale konfete. Njegov impozantni nos, koji tokom utakmica postaje crvenkasto-ružičast, vratio se u normalnu boju. Neko mu je pružio peškir i on je obrisao znoj sa lica. Tada mu je novinarka ESPN-a Liza Selters prišla zbog intervjua poslije utakmice. Jokić je visok skoro sedam stopa (211 cm) i morao je da savije vrat da bi je čuo.

„Nikola…“, počela je ona, a on je klimnuo glavom kao da potvrđuje da to jeste njegovo ime. „Nisu odustali“, rekla je, govoreći o Hitsima. „Morao si to da odradiš.“ Jokić je pohvalio svoje protivnike, a potom priznao da je to bila ružna utakmica. Iako je postizao koševe sa lakoćom, na svoj neponovljiv način sa razjapljenim ustima, Nagetsi su promašivali više šuteva nego inače, oslanjajući se u igri, netipično, na odbranu. „Zato je košarka zabavan sport“, nastavio je. „To je živa stvar. Ne možete reći: 'Oh, baš ovo će se dogoditi.'“ To je istina – sport je nepredvidiv – ali u tome je suština njegove osebujne genijalnosti. Jokić, jedan od najsmjelijih i najoriginalnijih igrača koje je košarka ikada vidjela, čini da se ova igra istovremeno čini i logičnom i izazovnom, kao živa stvar. Na terenu on i njegovi saigrači postaju jedinstven organizam; a on je njegov mozak. „Mislim da ima um svih pet pozicija“, rekao je prošlog proljeća pomoćni trener Nagetsa Dejvid Adelman.

Tradicionalno, košarkaški tim je organizovan u odvojene dijelove. Najviši se bori za kontrolu u blizini reketa, čekajući dodavanja za koševe iz blizine. Bekovi i krila lete po terenu, driblaju, dodaju, šutiraju iz daljine. Jokić može sve to. On takođe može da uzme loptu izvan linije za trojku, pođe ka košu i, dok očima pogrešno usmjerava odbranu, prebaci loptu preko terena do igrača koji se stvorio u uglu. Jednom rukom može da uhvati defanzivni skok i, u istom pokretu, baci loptu igraču koji trči ka košu na drugom kraju terena. On zna gdje će njegovi saigrači biti prije nego što tamo stignu, i pošalje im loptu da ih dočeka.

U protekle dvije decenije, NBA je uvela pravila koja ograničavaju određene odbrambene taktike; treneri su u međuvremenu postali pametniji u pogledu toga koji šutevi dovode do najviše poena i kako izgraditi poziciju za njih. Igra se brže razvijala, a igrači su se raširili da pokriju što veći dio terena – najvažnije riječi su „tempo“ i „prostor“ („pace“ and „space”). Košarkaški komentatori takođe govore o „čitanju terena“, što je skraćenica za dekodiranje promjenljivih obrazaca formiranih kretanjem igrača i koordinisanja zajedničke akcije kao odgovora na njih.

Jokić je majstor ove nove geometrije. „On vidi akcije prije nego što se dogode“, rekao je Lebron Džejms, nakon što su Nagetsi pobijedili Lejkerse u finalu Zapadne konferencije. (Džejms je tačno primijetio da i on to umije.) Više puta, u važnom trenutku, Jokić je na osnovu rasporeda igrača prepoznao razrađenu akciju koju se drugi tim sprema da izvede, a zatim brzo uputio saigrače kako da je razbiju. I beskrajno je prilagodljiv. U prvoj utakmici finala, u prvom poluvremenu pokušao je tek nekoliko šuteva, ali je imao deset asistencija, i Nagetsi su stekli sedamnaest poena prednosti. Do kraja utakmice i lake pobjede Denvera postigao je dvadeset sedam poena. Jokićevi pokreti i nisu baš tečni – njegov šut je više u stilu morskog lava nego Stefa Karija – a ipak igra onako kako se voda kreće po stijenama, pronalazeći put najmanjeg otpora, čak i kada je taj put drugima teško da uoče.

Divno je za gledanje. Takođe je, naizgled, teško za prodaju. Otkako se Majkl Džordan po drugi put penzionisao krajem devedesetih, nekolicina zvijezda je proglašena za najboljeg košarkaša svijeta. Od svih njih je Jokić svakako najmanje poznat. Košarka je sport, ali NBA je biznis, u orbiti drugih biznisa – otud danas neki individualni igrači sebe nesvjesno nazivaju brendovima. Jokića nema na društvenim mrežama; on to smatra gubljenjem vremena. Iako je primjetno ljubazan prema svojim saigračima, čini se da više voli društvo konja. („Sviđa mi se njihov miris“, rekao je jednom. „Najbolji je osećaj kada ih nahraniš.“) Kada sam poslala imejl Jokićevom srpskom agentu Mišku Ražnatoviću, bivšem profesionalcu koji je pomogao da se u NBA dovede veliki broj igrača iz istočne Evrope, i pitala ga za intervju sa njegovim klijentom, dobila sam kao odgovor jednu rečenicu: „On ne razgovara sa medijima.“ Od Jokića, kao i od svih NBA igrača, Liga zahtjeva da se poslije utakmica stavi na raspolaganje novinarima, ali mimo toga to je tačno. Jokić je nedavno dao rijedak jedan-na-jedan intervju – saigraču, Majklu Porteru Džunioru, koji ima svoj podkast. Porter je pitao Jokića kako se osjeća zbog pažnje javnosti. „Nekako mi je tužno“, rekao je Jokić.

Denver, gdje je Jokić proveo cijelu svoju NBA karijeru, nije Njujork, Los Anđeles, čak ni Boston. U nekom od ovih gradova, okruženje megazvijezda bi ga moglo smatrati nekim ko nema obzira. Ali Jokić, koji je kao tinejdžer nekoliko godina profesionalno igrao u Srbiji, bio je uglavnom nepoznat kada je stekao pravo da izađe na NBA draft; izabran je kao četrdeset prvi pik, u drugom krugu. (Niko drugi izabran niže od petnaestog pika nikada nije postao MVP, nagrada koju je Jokić do sada osvojio dva puta.)

Imao je nedefinisano tijelo. Čak i nakon što je kao početnik počeo da napreduje, neki saigrači nisu znali šta da misle o njemu. Džulijus Rendl iz Njujork Niksa nedavno se prisjetio kada se prvi put suočio sa Jokićem. „Ja sam bio u fazonu: brate, zašto ovaj tip tako razbija?“ Rendl je rekao: „Spor i debeo. Mislio sam u sebi: nikakav je. A onda je došao, odigrao – i ubacio, otprilike, dvadeset pet. Ja sam bio u fazonu: Čovječe, kako se dođavola ovo desilo?“ Kada su Lebron Džejms i Janis Adetokumbo birali timove za Ol-star utakmicu prošle sezone, u TV prenosu, Jokić, aktuelni MVP, ostao je posljednji neizabran, uz mnogo skromnije talentovanog Laurija Markanena. Onda je prišao Džejmsu i tapnuo ga po ramenu. Džejms se nasmijao, a zatim pogrešno izgovorio Jokićevo ime.

Na terenu poslije finala, kada je Jokić završio razgovor sa Seltersovom, u gužvi su ga našla njegova dva starija brata, Strahinja i Nemanja, obojica u Jokićevim dresovima reprezentacije Srbije. Strahinja, koji je skoro Nikoline visine i prekriven tetovažama, zgrabio ga je oko pasa i podigao sa zemlje. Jokić se najzad osmijehnuo, a onda naslonio obraz na bratovljevu glavu. Poljubio je ženu, podigao ćerku, zagrlio Nemanju. Nakon što je Nikola otišao, njegova braća su se zadržala, više puta bacajući gabaritnog glavnog trenera Nagetsa, Majkla Melouna, u vazduh.

Kasnije, na konferenciji za štampu, novinar je Jokića pitao kako se osjeća i da li se raduje paradi za šampione. Jokić je zabrinuto upitao člana tima kada će biti parada. „U četvrtak“, rečeno mu je. „Ne“, rekao je. „Moram kući.“ A onda je uzdahnuo i protrljao čelo prstima, kao da ublažava dubok bol. „Uspeli smo u našem poslu i osvojili smo prvenstvo“, rekao je, „to je neverovatan osećaj.“ Dodao je: „Postoji još gomila stvari koje volim da radim. Mislim, verovatno, to je normalna stvar. Niko ne voli svoj posao. Ili možda kažu da vole. Lažu.“ I podigao je obrvu.

Na kraju, Jokić je ostao do četvrtka, otišao je na paradu, napio se na vatrogasnom vozilu i obratio se gomili od više od pola miliona ljudi koji su se okupili u centru Denvera. „Znate da sam vam rekao da ne želim da ostanem na paradi“, rekao je. „Ali ja jebeno želim da ostanem na paradi. Ovo je super.“ 

***
Tokom ljeta koje je uslijedilo, snimci Jokića koji se vratio u Srbiju sporadično su se pojavljivali na internetu. Bio je na trkalištu za konje u rodnom Somboru. Bio je u klubu, plesao je kao čovjek koji je popio jedno ili deset pića. Partijao je, bez majice, sa teniskim šampionom Novakom Đokovićem. U posjetu mu je došao njegov saigrač Aron Gordon, dugonogi krilni centar iz Kalifornije, pa su otišli ​​da vide Jokićeve voljene konje na trkama. U oktobru, kada je počeo trening kamp za novu sezonu, Jokića su pitali da li mu je ljeto poslije dugog puta Denvera ka tituli bilo najzabavnije od početka NBA karijere. „Ne“, rekao je. „Mislim da je zapravo suprotno.“ Upitan zašto, odgovorio je: „Zato što smo igrali dva i po dodatna meseca.“

Nagetsi su novu sezonu otvorili sa četiri pobjede prije nego što su izgubili od iznenađujuće dobrih Timbervulvsa u Minesoti. Jedne tople večeri u petak, početkom novembra, vratili su se u Denver, da se suoče sa Dalas Maveriksima. „Bol Arena“, u kojoj igraju Nagetsi, nalazi se odmah pored jedne od glavnih gradskih saobraćajnica, nedaleko od centra grada. Arena se s jedne strane naslanja na nizove restorana i barova, a s druge se prostire široka ravnica koja vodi do Stenovitih planina. Zalazak sunca za planinama bio je posebno živopisan te noći, ali njegove boje nisu bile ništa u poređenju sa terenom u areni, koji je bio ofarban u šljašteće plavo. Meč protiv Dalasa bio je prva Denverova utakmica u NBA turniru, inovaciji donijetoj s namjerom da podstakne interesovanje – i TV rejtinge – na početku ligaškog kalendara. Da bi se naglasila izuzetnost ove utakmice, postavljen je poseban pod na terenu.

Neposredno prije početka meča, u ritualu pripremanja, Jokić je sklopio šake i duvao u njih – muzičar je štimovao svoj instrument. Jokić je fizički izuzetno spreman igrač – postavlja čvrste blokove i stalno se rve sa defanzivcima; poslije svake utakmice njegovi tricepsi su prekriveni ogrebotinama – a ipak je najupečatljiviji utisak koji ostavlja blagost. To nije zato što mu je tijelo mekano, već zbog načina na koji koristi ruke i svoje dugačke, precizne prste. Kada je pisac Tomas Beler poslao Ražnatoviću, Jokićevom agentu, mejl s pitanjem o spretnim rukama njegovog klijenta, Ražnatović je odgovorio velikim slovima: „MNOGO PUTA SAM OBJAŠNjAVAO LjUDIMA DA ON U PRSTIMA KRIJE NAJVEĆI TALENAT KOJI SAM IKADA VIDEO“.

Taj talenat se ubrzo pokazao. Otprilike u trećem minutu utakmice, nakon što je bek Nagetsa Džamal ​​Marej promašio skok-šut, Jokić je lijevu ruku upetljao oko ruke odbrambenog igrača – čime je obojicu kao polugom prikovao – i iz skoka desnom odbijenu loptu ubacio u koš, kao da ju je samo dodirnuo vrhovima prstiju. Jokić na utakmicama dodiruje loptu češće nego bilo koji drugi aktuelni igrač, ali je rijetko zadržava: njegov broj sekundi po dodiru – jedna od bezbrojnih statistika koje se vode u sve analitičnijem svijetu profesionalne košarke – nije ni među prvih sto pedeset u ligi. U jednoj spektakularnoj, ali i sasvim tipičnoj sceni, ranije u sezoni, predao je loptu Mareju i potrčao ka košu. Marej je vratio loptu do Jokića koji je, umjesto da je uhvati, jednostavno proslijedio do Gordona. Gordon mu je vratio, a Jokić lako pogodio. Publika je uzdahnula, a zatim zaurlala.

Maveriksi su u utakmicu protiv Nagetsa ušli neporaženi, uz to imaju i svog kandidata za MVP-a, slovenačku zvijezdu Luku Dončića. Ali ubrzo, već u drugoj četvrtini, Nagetsi su vodili sa šesnaest koševa razlike. Jokić je igrao blizu koša i pogađao baš svaki šut. Kada se oglasila sirena za kraj poluvremena, iz velike daljine pogodio je šut za tri poena i ispustio rijedak urlik. Publika je eksplodirala. Završio je utakmicu s jednom asistencijom manje od tripl-dabla, a Nagetsi su lako pobijedili.

Nakon utakmice, Jokić je savjesno ispunjavao svoje obaveze prema novinarima, držeći duboko usađene oči uglavnom fiksirane na svoje ruke i mrmljajući sve vrijeme. Pitala sam ga o jednoj lošoj strani njegovog avanturističkog stila: njegove pasove ne hvataju uvijek; ponekad lopta završi u posjedu drugog tima. Protiv Dalasa je imao četiri izgubljene lopte, a tim ukupno sedamnaest. Da li su Nagetsi morali da brinu o balansiranju između kreativnosti i opreza? Jokić je rekao da bi mogli da igraju pametnije i samokritički se osvrnuo na svoje „pasove iza leđa upućene nikome“. Istina, izbliza čak i njegove izgubljene lopte često izgledaju svrsishodno. „Ako vidim nešto, čak i ako je rizično, pokušaću to“, rekao je jednom. „Zato što će možda ta greška otvoriti nešto drugo – ili će, sledeći put, uspeti. Samo da mu dam šansu.“ Drugim riječima, Jokić njeguje igru; čini da se na razvija. Kada je Meloun, trener, došao na red za mikrofon, pohvalio je svoju zvijezdu. „On se ne bori protiv igre“, rekao je. 

***
Prije nekoliko godina, Dejan Milojević, koji je trenirao Jokića kada je igrao za beogradski tim Mega Basket, ispričao je za „Sports Ilustrejted“ koju vježbu je koristio kada je radio sa svojim igračima. Centar bi uhvatio loptu, a zatim bi je ili dodao saigraču ili pokušao da postigne koš, u zavisnosti od broja prstiju – neparnog ili parnog – koje bi pomoćni trener, koji je stajao sa strane, pokazao. Vježba je imala za cilj da ubrza igrače u donošenju odluka. Jokić je bio toliko dobar da je Milojević angažovao dva pomoćnika da stanu na suprotne strane terena; Jokić je morao da pogleda svakog od njih, izračuna ukupan broj prstiju koje je par sudija držao, a zatim, na osnovu toga da li je broj neparan ili paran, odigra potez. „Jokić je to mogao“, rekao je Milojević.

Košarka je u Jokićevoj domovini bila među najuspješnijim sportovima, još od sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je Srbija bila u sastavu Jugoslavije i kada je reprezentacija Jugoslavije osvojila dva svjetska prvenstva. Jokić je odrastao u Somboru, zelenom gradu na sjeverozapadu Srbije, blizu granica sa Mađarskom i Hrvatskom. („Lep je“, opisao je jednom Sombor. „Možete ga guglovati.“) On i njegova braća živjeli su u dvosobnom stanu sa roditeljima i bakom. Igrali su basket na malom obruču okačenom u dvorištu. Strahinja i Nemanja su prema mlađem bratu bili koliko agresivni toliko i zaštitnički nastrojeni. Jokić je s nježnošću pričao o danu kada je Strahinja bacao noževe oko njegove glave pošto je na izletu odbio da se popne na drvo.

Strahinja je postao profesionalac u Srbiji, a Nemanji je ponuđena stipendija da igra na Univerzitetu Detroit. Darko Miličić, još jedna srpska zvijezda, tada je već bio u Detroitu – izabran je od strane Detroit Pistonsa na NBA draftu 2003. godine kao drugi na listi, odmah poslije Lebrona Džejmsa. Nemanja se doselio kod njega. Miličić je žestoko partijao i na kraju sagorio. I Nemanja je uživao u NBA stilu života, rekao je, ali do NBA nije stigao. Stigao je do Skranton/Vilkes-Bere Stimersa i Premijer košarkaške lige. Stimersi su odustali nakon jedne sezone i Nemanja se vratio u Srbiju.

Jokić je imao sedamnaest godina kada se 2012. Nemanja vratio kući. Tada je već bilo očigledno da je najmlađi od trojice braće bio ne samo najviši, već igrački najviše nadaren. Jokić kao dijete nije gledao mnogo NBA utakmica, jer su se prikazivale oko tri ujutru. Ali onda se pojavio Jutjub, i Jokić ih je otkrio. U tekstu napisanom za „Players’ Tribune“ 2016. godine, opisao je zašto je gledao nekada najbolje igrače: „Medžika zbog njegovih dodavanja, Hakima zbog njegovog kretanja na postu, a Džordana zato što je Džordan.“ Tekst je imao naslov „Kako igramo košarku u Srbiji“.  Srbi, zapravo, imaju poseban pristup igri. Aleksandar Nikolić, koji je trenirao reprezentaciju Jugoslavije pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, uveo je razvojnu filozofiju: svi igrači, bez obzira na visinu, treba da nauče da igraju na svakoj poziciji. „Kada sam počeo da igram košarku, bio sam visok i znao sam da ću igrati krilo ili centra“, rekao mi je član Kuće slavnih Vlade Divac, koji je igrao u Lejkersima i Sakramento Kingsima. „Ali, dok sam igrao košarku kao omladinac, trener me je natjerao da igram beka i vodim loptu.” Divac, koji je na kraju izrastao na sedam stopa (212 cm), postao je neobično vješt dodavač. Kada je devedesetih igrao za Lejkerse, njegove statistike su objavljivane u jutarnjim vijestima u Beogradu.

Jokić se priključio jednom timu u Novom Sadu, gradu južno od Sombora. Miško Ražnatović, koji je u to vrijeme posjedovao tim Mega Basket, počeo je da zapaža Jokićeve statistike u lokalnim novinama. Angažovao ga je za svoj tim, koji je dijelom osnovan da razvija mlade igrače. Bio je zapanjujuće uspješan: u protekloj deceniji, timovi koji su proizveli najviše igrača za NBA draftove su Kentaki, Djuk, UCLA, Mičigen i – Mega Basket.

Milojević, koji je bio Jokićev prvi pravi profesionalni trener, rekao je Ražnatoviću da mladi centar još nije u fizičkoj formi za profesionalnu košarku – ali takođe i da će postati zvijezda. Podsticao je Jokićevu kreativnost, koja je već bila evidentna. „Bacao je sva ta smešna dodavanja – i to me je izluđivalo“, pričao je Milojević kasnije. „Ali video sam nešto divno, pa nisam hteo da mu se mozak fokusira na greške. Puštao sam mu ove stvari da bi on mogao da raste i uči se na njima.”

NBA skauti su ubrzo saznali Jokićevo ime. Ali postojalo je ono što je Tim Koneli, izvršni direktor koji je draftovao Jokića, nazvao „optičkom predrasudom“. „Neatletski“ je bio fin način da se to kaže. Jokić je volio litarsku koka-kolu i burek, srpsko pecivo obično punjeno mesom ili sirom. Kada je 2014. otišao u P3, atletski centar u Santa Barbari, gdje se fizičke dimenzije i sposobnosti igrača perspektivnih za NBA mikroskopskom pažnjom ispituju, zabilježio je jedan od najkraćih vertikalnih skokova koje su treneri ikada vidjeli – samo sedamnaest inča (43,1 cm). Ali, posmatrajući Jokića, saznajemo da je uobičajena definicija atletizma suviše uska. Nelagodnost koju su neki ljudi imali u vezi sa njegovim tijelom zaslijepila ih je za njegove druge neobične fizičke darove: izuzetno brz rad nogu, pregled kao kod grabljivice, spretne ruke i šake. Ocjenjivači na P3 takođe testiraju koliko brzo igrač može rukama da dosegne visinu na kojoj se lopta obično odbija od obruča. U tome, Jokić je bio među deset najbržih igrača svih vremena. Rukovodioci Nagetsa bili su impresionirani, ali nisu imali pojma šta će Jokić postati. Iskoristili su svoj prvi izbor na draftu te godine da bi uzeli drugog balkanskog visokog igrača, bosanskog centra Jusufa Nurkića, i Jokića uzeli poslije njega. Jokić je kao igrač zbunjivao – uprkos svojoj visini, igrao je iznad reketa; mogao je da kontroliše tempo igre, ali je to često činio usporavanjem. Neko vrijeme je Meloun, koji je tek bio angažovan za trenera, počinjao sa Nurkićem kao starterom i uvodio Jokića sa klupe. Onda je pokušao da ih uigra zajedno, što je bila katastrofa. U Jokićevoj drugoj sezoni, deset dana prije Božića, Meloun ga je postavio kao startnog centra i napad Denvera je eksplodirao: iako Jokić nije uvijek postizao mnogo koševa, napad Nagetsa je bio bolji kada je on bio na terenu. Neki navijači Denvera ovaj datum u kalendaru nazivaju „Jokmas“ i slave ga svake godine. (Nurkić je ubrzo trejdovan u drugi tim).

Jokić je dobio stan u Denveru, a njegova djevojka Natalija, koja je odrasla blizu njega u Somboru, doselila se. Kao i njegova braća. Počele su ultra-takmičarske utakmice. Nagetsi su napredovali, a 2019. su po prvi put u toj deceniji izborili plej-of seriju. U sljedećem kolu serije stigli su do odlučujuće sedme utakmice, koju su izgubili. Jokić je bio zvijezda i odigrao je nevjerovatnih šezdeset pet minuta, u porazu poslije četiri produžetka u trećoj utakmici. Odavno je ostavio koka-kolu. Ali, do kraja plej-ofa je bio iscijeđen. Jokić je tog ljeta na Svjetskom prvenstvu igrao za reprezentaciju Srbije i bio je očigledan njegov nedostatak kondicije; tim je završio na razočaravajućem petom mjestu. Odlučio je da primijeni mnogo rigorozniji program treninga, koga se i dalje pridržava. (Nakon što je prošlog ljeta pomeo Lejkerse, viđen je kako napušta proslavu pobjede da bi dizao tegove.)

Jedan od najpouzdanijih načina da košarkaški tim poentira jeste da se igrači bez lopte neprestano kreću, trče naprijed i nazad i postavljaju blokove. Ovo je iscrpljujuće; čak ni najbolje pripremljeni sportisti na svijetu neće to stalno raditi bez dovoljno motivacije. Time što Jokić toliko dodaje, i tako brzo, sav taj napor koji njegovi saigrači ulažu u kretanje čini vrijednim. Ako mu dodaju loptu, znaju da će se ona vratiti do njih. Ako se kreću, laki koševi će biti njihovi.

Što je Jokić više igrao sa saigračima, to je bolje mogao da predvidi gdje će i kada biti njihove ruke. Razvio je posebno čudnu vezu sa bekom Marejem, brzim igračem sa odličnim skokom. U sezoni 2019-20, koju je prekinula pandemija kovida, plej-of je održan u takozvanom balonu na Floridi. Tamo su Jokić i Marej odveli Nagetse do trećeg kola. Bacajući loptu napred-nazad, kružeći oko odbrambenih igrača, igrali su neku vrstu plesa, stvarajući prostor za akcije i izluđujući protivnike koji su morali da uzimaju u obzir nebrojene mogućnosti šta bi se sljedeće moglo dogoditi. Nagetsi su na kraju izgubili, od Lejkersa, ali briljantnost Mareja i Jokića bila je zrak svjetla u mračnom vremenu.

Tokom sljedeće sezone, Marej je pokidao prednje ukrštene ligamente koljena, a Jokić je naučio da sam podnosi teret. Počeo je da prihvata da mu njegova vještina kao dodavača otvora prostor i da postigne koš – protivnici nisu željeli da ga udvajaju, znajući da će on pronaći slobodnog čovjeka. Počeo je da gomila utakmice sa po trideset poena. Iako Nagetsi nisu mogli daleko da stignu u plej-ofu bez Mareja, Jokić je osvojio svoju prvu MVP nagradu.

Osam dana kasnije najavio je da neće igrati za reprezentaciju Srbije na kvalifikacionom turniru za Olimpijske igre. Srpski tabloid ga je na naslovnoj strani nazvao „nacionalnim izdajnikom“. Darko Rajaković, Srbin koji sada trenira Toronto Reptorse, a Jokićevu karijeru prati još od njegovih tinejdžerskih dana, rekao je da je Jokićeva odluka razumljiva, ali da neki Srbi nisu mogli da je prihvate. „Drugačije je kako mi gledamo igranje za nacionalni tim“, rekao je, dodajući da „cela zemlja staje kada reprezentacija igra“. Braca Đorđević, jedan od prvih specijalizovanih izvještača iz Srbije o NBA ligi, rekao mi je da Srbi imaju fluidan odnos prema Jokiću: ponos na njegove podvige tokom NBA sezone, a onda jeziv bijes na prelazu iz proljeće u ljeto ako je Jokić, kao te godine, odluči da ne igra za reprezentaciju. „Jokić je jednostavan momak“, kaže Đorđević, „ali oko njega se dešava mnogo komplikovanih stvari sa kojima on ne želi da ima veze.“

Nikola i Natalija vjenčali su se u jesen 2020. godine. U jesen 2021. rodila im se ćerka. Jokić je ranije u karijeri povremeno sarađivao na prilozima koji su pravljeni o njemu. U ovo vrijeme, otprilike, s tim je završio. „Morate da se promijenite da biste zaštitili sebe i svoju porodicu od spoljnih faktora koji utiču na vaše živote“, rekao je on u rijetkom intimnom intervjuu koji je dao svojoj snaji za njen blog. Prije utakmica počeo je da vezuje burmu za svoju patiku. Ponekad, nakon sirene, on i njegova ćerka pokazuju svako na svoj dlan, gest koji prati pjesmicu koju vole da pjevaju zajedno. Kupio je konja, pa još jednog, pa još jednog. Osvojio je drugu MVP nagradu, a Nagetsi su ga iznenadili uručivši mu je u njegovoj štali u Somboru. Jokić se do nje dokotrljao u konjskim zapregama, u crnoj majici bez rukava i sa glomaznom kacigom. Tamo je bio i orkestar koji je zasvirao tradicionalnu srpsku narodnu muziku. Zatečen u trenutku, počeo je da plače.

Jedne noći u novembru, u Bol Areni, dok su Nagetsi glatko pobjeđivali Čikago Bulse, napustila sam svoje mjesto u redu za novinare i otišla u medija centar, malu prostoriju punu dugih stolova sa električnim utičnicama; nekoliko televizora je visilo na zidu. Htjela sam da pozovem Bila Voltona, za koga sam znala da će gledati utakmicu kod kuće u Kaliforniji. Na svom vrhuncu, Volton je bio najbolji igrač NBA lige. Drugu ulogu dobio je kao košarkaški romantik koji komentariše igru na način na koji je Volt Vitmen opjevao svoj put do Menhetna. Nakon što sam ga pozvala telefonom, gledali smo Jokića kako šutira preko defanzivca Bulsa, sa jedne noge, padajući unazad. Volton je vikao: „Cvjeta kao ruža, ili pada kao vodopad!“ Kasnije ga je posebno lep pas saigraču na vrhuncu akcije natjerao da ponovo poviče o Jokiću: „On je kao rijeka Arkanzas koja se spušta niz klisuru Independens!“

Volton je vjerovatno jedan od rijetkih igrača sa kojima se Jokić poredi. Ali kada sam pitala Voltona o tome, on je to odbacio. Umjesto toga, ukazao je na brzog i malog beka Stiva Neša, koji je osvojio dva MVP-a sredinom dvehiljaditih. Nisam čula tako nešto ranije. „Od svih igrača koje sam ikada vidio“, rekao je Volton, „Stiv Neš je taj koji me je ostavio zadivljenog više od bilo koga drugog, jer nikada nije imao fizičku prednost.“ Jokić, kao i Neš, stvara prostor za djelovanje tako što diktira ritam igre, dodao je. „Nije važno da li je taj tempo brži ili sporiji, samo mora biti drugačiji. Jer razlika u brzini je ta koja otvara prostor“.

Kada se utakmica završila, krenula sam u svlačionicu Nagetsa. Jokića, neuhvatljivog kao i uvijek, nije bilo. Ali bilo je lako uočiti njegov ormarić, ukrašen sa dvije male slike konja u zaprezi i crvenom trakom koju je njegov konj „Dream Catcher“ (Hvatač snova) dobio za svoju prvu trkačku pobjedu. Pored ormarića je stajao Aron Gordon, srećni primalac nekih od Jokićevih najspektakularnijih dodavanja. Gordon je draftovan iste godine kad i Jokić, ali sa mnogo više pozicije – bio je četvrti pik, kojeg je uzeo Orlando Medžik. Bio je, i još uvijek je, snažan atleta, ali je u Orlandu bio nešto kao razočaranje. Taj tim nije imao dirigenta kao što je Jokić; Gordon je morao da radi previše. Jokić „proširuje igru“, rekao mi je Gordon, ali je takođe sužava za svoje saigrače, tako što im dozvoljava da se usredsrede na ono što najbolje rade. Nije samo raznovrsnost Jokićevih vještina ono što to čini mogućim, sugerisao mi je Gordon, već i dosljednost njegovog karaktera na parketu i van njega. „On je jednostavno tako harmoničan,“ rekao je Gordon.

Košarkaši imaju tendenciju da prave sheme svoje igre prema onima koji su igrali ranije. Najbolji napreduju u odnosu na svoje prethodnike. Jokić dijeli kvalitete sa mnogim igračima –  rad nogu Hakima Olajdžuvona, lakoću s kojom je pod košem igrao Vilt Čemberlen –  i nastavlja niz evropskih visokih igrača koji umiju da asistiraju. Ali Volton me je natjerao da se zapitam da li mogu da nađem njegovog direktnijeg košarkaškog pretka. Po odlasku iz Denvera, nazvala sam Larija Brauna, koji je bio trener u dvadeset šest NBA sezona. On je sugerisao da Jokić najviše liči na dvojicu velikana koji su došli neposredno poslije Voltona: na Larija Birda i Medžika Džonsona.

Bird se često pominje u vezi s Jokićem, možda zato što je kombinovao izvrsna dodavanja sa preciznom šutem i imao sličan karakterističan način šutiranja – a možda i zato što je bjelac. Medžik, pak, bio je veće iznenađenje i, pomislila sam, prikladnija analogija. Izvršni direktor jednog NBA tima mi je rekao da je Medžik referenca koju on i njegove kolege takođe koriste kada je riječ o Jokiću, i to ne samo zato što su obojica virtuozi u asistencijama. Medžik je bio skoro Jokićeve visine, primijetio je taj izvršni direktor, i čini se da je umnogome na isti način imao pregled cijelog terena kao sa visine. Kasnije mi je Džeri Vest, veliki bek Lejkersa koji je postao generalni menadžer i pomogao u izgradnji dinastije Lejkersa na čelu sa Medžikom, rekao da nije mislio na Medžika već na Karima Abdula-Džabara, jer su „obojica igrali sa velikom finoćom“. Onda sam pitala Medžika o tome. „Sviđa mi se“, rekao je. „Mislim da na isti način dominiramo svojim umom, našim košarkaškim koeficijentom inteligencije“. Kroz smijeh je dodao: „Takođe, saigrači vole da igraju sa nama. Na svakom nivou, mi smo izvrsni.”

Dva dana nakon što je savladao Bulse, Jokić je zabilježio 108. tripl-dabl u karijeri (trenutno ih ima 120, op.aut.), u pobjedi protiv Nju Orleans Pelikansa, pretekavši Lebrona Džejmsa i Džejsona Kida na četvrtom mjestu na listi svih vremena. Sljedeći na listi, na broju tri, je Medžik. Poslije utakmice, Jokić je sam vodio svoju konferenciju za novinare. „Mogu samo da pričam, jer znam šta ćete pitati“, najavio je i nastavio da odgovara na neizgovorena pitanja. Jokić je ubrzo postao vodeći u ligi po poenima, asistencijama i skokovima. Marej je propustio nekoliko nedjelja zbog povrede, tako da je Jokić šutirao više nego ikada i većinu šuteva pogodio. U jednoj seriji od četiri utakmice, promašio je ukupno pet šuteva; u seriji od devet utakmica, više od osamdeset odsto njegovih šuteva je ušlo. Niko nije imao takvu efikasnost u toliko pokušaja, još od Vilta Čemberlena, prije skoro šezdeset godina.

Čemberlen je jedan od samo tri NBA igrača koji su osvojili titulu MVP-a tri sezone zaredom (druga dvojica su Bird i Bil Rasel). Kada je prošle sezone izgledalo da je Jokić na ivici da im se pridruži, među NBA komentatorima je oko toga izbila uglavnom uljudna rasprava, povremeno punjena statistikama. Da li je Jokić zaista bio tako sjajan kao što sve to izgleda? U to vrijeme još nije bio osvojio svoju prvu titulu. Kako neko bez šampionskog prstena može da bude stavljen uz bok sa najvećim igračima svih vremena? Da li se ovo dešavalo samo zato što je bjelac?

Nasuprot Jokića u ovim raspravama bio je navođen još jedan sjajan centar, Džoel Embid iz Kameruna. Embid, koji igra za Filadelfiju, je graciozan i mišićav i izgleda kao NBA superzvijezda. Poput Jokića, neke od svojih vještina je naučio na Jutjubu; pričao je da je tražio frazu „bjelci koji gađaju trojke“. I on je igrač koji koristi mozak, ali ne može dobro da čita teren kao Jokić – niko ne može – i dominira igrom na način na koji to Jokić čini. Prošle sezone je pobijedio Jokića u direktnom sudaru i na kraju je proglašen novim MVP-om lige, a onda su Siksersi izgubili u drugoj rundi plej-ofa. Sve ovo je postao dodatni materijal za spor koji i dalje traje i obuhvata pitanja o rasi, reputaciji i odbrani u NBA. Upitan o ovoj kontroverzi, Jokić je rekao da je Embid zaslužio da pobjedi, a da bi svaka primjedba protiv toga bila „zlobna“. 

***
Sredinom januara Nagetsi su krenuli u nalet sjeveroistokom, počevši od Filadelfije, gdje se Jokić prvi put ove sezone suočio sa Embidom. Činilo se da se Embid, koji postiže koševe istorijskom brzinom, uživio u duel, pa je u jednom trenutku skočio sa klupe da uđe u igru kada je ugledao Jokića kako se sprema da se vrati na teren, kao da idu ruku pod ruku. Bilo je tijesno i zabavno nadmetanje: Jokić je imao devetnaest skokova i postigao dvadeset pet poena, ali je Embid ubacio četrdeset jedan, i Siksersi su se na kraju provukli. Ipak, Embid je poslije utakmice priznao da je Jokić zadržao titulu najboljeg igrača svijeta. „On je MVP finala“, rekao je Embid, „sve dok neko drugi to ne postane.“ Nekoliko sati kasnije, Jokić je primijećen kako sa saigračima pije pivo i jede pileća krilca u lokalnom baru.

Sljedećeg dana Stiv Ker, trener Golden Stejt Voriorsa, pozvao je Melouna da mu saopšti da je Dejan Milojević, Jokićev trener u Megi, preminuo od srčanog udara, u četrdeset šestoj godini. Milojević, zvani Deki, bio je pomoćni trener Voriorsa. „Savršen čovek“, opisao ga je Jokić 2022. godine. „Kad porastem“, dodao je, „voleo bih da budem kao Deki.“

Voriorsi su odložili svoje sljedeće dvije utakmice. Nagetsi su otišli ​​u Boston da igraju protiv Seltiksa, koji su bili neporaženi kod kuće, pošto su pobijedili u dvadeset uzastopnih mečeva. Te večeri, ispred Gardena hladan vetar je šibao niz ulicu Kozvej.

Oko devedeset minuta prije početka utakmice Jokić je izašao iz tunela koji vodi do terena i pronašao stolicu. Dugo je sjedio sam. Zatim je ušetao na teren, isprobao nekoliko horog šuteva i ušao u svoju rutinu. Kada je utakmica počela, sapleo se u prvom posjedu Nagetsa i izgubio loptu. U drugom je promašio šut blizu koša. U trećem je bacio pas van terena. Zatim je počeo da kontroliše tempo. Pogodio je sedam od sljedećih osam šuteva i preuzeo svoju uobičajenu ulogu centra gravitacije u igri. Igrao je skoro četrdeset minuta, a Nagetsi su pobijedili sa dva koša razlike. Jokić je potom odbio da govori.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.