Zoran Rajović za “Glas”: Borac mi nije bio suđen

I dalje se pamte njegove partije u dresu Glasinca. Pored toga, igrao je u još nekoliko klubova u BiH. Imao je i izuzetno uspješnu internacionalnu karijeru, tako da je malo nedostajalo da zaigra na svakom kontinentu. Rajović se skrasio u Kanadi, gdje je fudbalski menadžer, i tu je uspješan kao i tokom igračke karijere.

U razgovoru za “Glas Srpske” otkriva detalje iz svoje bogate karijere, priča o najljepšim i najtežim momentima, kao i zašto nikad nije pojačao banjalučki Borac.

- Trenutno sam u Kanadi, evo već šesta godina. Godine 2012. igrao sam ovdje za srpske Bele orlove. Bio sam drugi strijelac lige sa 17 golova, pa sam otišao u Mjanmar. Počeo sam zatim da se bavim menadžerskim poslom i u dogovoru sa suprugom Natašom odlučili smo da se vratimo u Kanadu 2018. godine. Imam ovdje dosta prijatelja. Tu mi je kum Boris Đurković koji mi je krstio sina. Ovo je zemlja koja je jako dobra za djecu, njihovo odrastanje i perspektivu i to je jedan od razloga što sam se vratio - istakao je Rajović.

GLAS: Svoju karijeru ste počeli u rodnim Vinkovcima. Da li ste ljubav prema fudbalu naslijedili od oca?

RAJOVIĆ: Rođen sam u Vinkovcima i odmalena sam obožavao fudbal. Svaki slobodan trenutak sam žonglirao i igrao se napolju. Bio sam predodređen da postanem fudbaler, imao sam to “u venama”. Ponosan sam na oca koji je bio vanserijski igrač Dinama iz Vinkovaca, kasnije u grčkom Apolonu, ali nije on razlog zašto sam postao fudbaler. Na početku karijere sam bio u generaciji koja je iznjedrila nekoliko vrhunskih igrača. Dvojicu moram da spomenem. Prvi je Danijel Ljuboja, koji je bio reprezentativac Jugoslavije, igrao je za PSŽ, Štutgart, Legiju, Sošo, Strazbur. Sjajan igrač i čovjek s kojim danas i sarađujem u menadžerskim vodama. A drugi je Ivan Bošnjak, kasnije najbolji strijelac Hrvatske lige i član Dinama, Hajduka i Genka. Nažalost, zbog rata sam morao da napustim rodni kraj i odselio sam se u Novi Sad.

GLAS: U Vojvodini ste bili jedan od najmlađih debitanata u seniorskoj konkurenciji. Sjećate li se te utakmice?

RAJOVIĆ: Kako se neću sjećati. Bilo je to 1997. godine. Igrali smo protiv Proletera iz Zrenjanina i trener Dragoljub Bekvalac na 0:0 i petnaestak minuta prije kraja uvodi 17-godišnjaka. Do kraja smo postigli dva gola i slavili i to ću vječno pamtiti.

GLAS: Uslijedio je odlazak u Bugarsku, gdje ste brzo osvojili srca navijača Beroea?

RAJOVIĆ: Kakav je to bio debi! Savladali smo Botev sa 5:2, a ja sam dao prvi i treći gol. Meč je odigran pred 30.000 navijača i odmah su me zavoljeli. Nažalost, uslijedila je povreda prednjeg ukrštenog ligamenta 12. aprila i to protiv mlade selekcije Bugarske. U tim trenucima imao sam ugovor sa Liteksom, sve je bilo dogovoreno. Ta povreda je zaista uticala na karijeru i usporila napredak. Morao sam na dugu pauzu, a zanimljivo je da je tad trebalo da zaigram i za reprezentaciju Bugarske. Gazda Liteksa Griša Gančev je bio oduševljen, želio me u timu i reprezentaciji, ali je povreda sve to spriječila.

GLAS: Uspješan angažman ste imali i u Kini.

RAJOVIĆ: Igrao sam za Dalijen koji je osvojio duplu krunu u Kini. Vodio nas je Milorad Kosanović, a sa mnom je igrao vrhunski igrač Srđan Bajčetić. Bili smo sjajan tandem, a danas njegov sin Stefan je u Liverpulu i pozajmljen u Salcburg.

GLAS: Kako je uopšte došlo do prelaska u Glasinac? Liga BiH tih godina nije bila privlačna za većinu fudbalera.

RAJOVIĆ: Nakon povratka iz Kine tražio sam najbolje rješenje za karijeru. Slučajno sam došao u Sokolac. Ispostavilo se da je to bila moja najbolja odluka u karijeri. Glasinac me fudbalski preporodio, vratio sam se u život. Zauvijek će ostati u mom srcu. Ljudi su me sjajno prihvatili, a ekipa je bila fantastična, vratila mi je volju za igrom. I danas se čujem s Ognjenom Kreštalicom, Željkom Stanićem, Veljkom Aleksićem, bili su tu Skoko, Delipara, nažalost pokojni golman Vladica Babović koji je bio sjajan čuvar mreže. Pa Dejan Stojanović, jedan strašan igrač, da ne zaboravim nekog. Bilo je tu zaista mnogo dobrih igrača, vodio nas je Mihajlo Bošnjak, i bili smo sjajna ekipa na terenu, ali i van njega. Sigurno jedan od najljepših period karijere, a tu sam upoznao i suprugu, pa ga dodatno pamtim po lijepom.

GLAS: Sa sjajnim partijama ste nastavili u Zrinjskom. Tu ste postali i najbolji strijelac lige, a imali ste doskoro i rekord po broju vezanih mečeva u kojima ste postigli gol?

RAJOVIĆ: Još jedna sjajna sezona i odluka. Osvojili smo titulu šampiona, bio sam najbolji strijelac lige i postao ljubimac navijača. Stekao sam tu brojne prijatelje, sa kojima se i danas čujem.

GLAS: U tim godinama nekoliko puta ste bili i na meti Borca, ali nikad niste obukli dres banjalučkog tima?

RAJOVIĆ: Istina je da me Borac zvao mnogo puta, ali nikako nismo uspjeli da se dogovorimo o saradnji. Nije mi bilo suđeno da zaigram za banjalučki klub. Imao sam želju, međutim, nismo nikako uspijevali da to konkretizujemo. Drago mi je što je Borac sad tu gdje jeste i treba da bude. Banjaluka je veliki grad i zaslužuje da ima klub u vrhu lige koji stalno igra u Evropi. Vjerujem da će nastaviti sa dobrim partijama i da će samo rasti kao klub. Sad su napravili sjajan temelj.

GLAS: Trenutno radite kao fudbalski menadžer. Imate li u svojoj agenciji neke interesantne igrače?

RAJOVIĆ: Trenutno imam dva jako dobra igrača. Jedan je već provjeren. Igrao je u grčkom Panserikosu, a sada je član turnira Igdir. Riječ je o Kosti Aleksiću koji je na debiju pokazao da će biti veliko pojačanje. Napraviće odličnu karijeru, u njega zaista vjerujem, jer je veoma kvalitetan igrač i dobar, vrijedan momak. Brigu o njemu vodim s Askom Idrizovićem i prijateljem Ivicom Džidićem. Drugi igrač je Diter Đuričić. Brigu o njegovoj karijeri vodim s Mirsadom Kerićem. Đuričića sam otkrio u vrijeme korone u Sremskim Lazama, selu između Vinkovaca i Vukovara. Tamo sam proveo šest mjeseci i vidio tog momka. Mnogo mi se svidjelo kako igra i uspostavio sam saradnju s njim. Trenutno je u Austriji, ali napraviće velike stvari. Baš sam optimista.

GLAS: Tokom karijere ste igrali u brojnim klubovima i zemljama. Koliko Vam to pomaže u ovom poslu?

RAJOVIĆ: Sigurno je da mi to što sam igrao u brojnim klubovima puno pomaže jer imam poznanstva. Stekao sam brojne prijatelje i poznanike i onda se mogu osloniti na njih. A i oni koji su me upoznali mi vjeruju, što je bitno u ovom poslu. Eto jedan primjer; na Zlatiboru sam se sreo s tadašnjim trenerom Zvezde Barakom Baharom. Igrao sam za Hapoel Sabu, on za Hapoel Ber Ševu. Bio je desni bek, tako da se sjetio igračkih dana. Ima i dosta trenera koji su aktuelni. Bivši trener Čukaričkog Dušan Kerkez radi sad odličan posao u Bugarskoj. Pa saigrač iz šampionske ekipe Mislav Karoglan koji vodi Šerif Tiraspolj, radio je u Hajduku. Za njega sam i tokom igračke karijere vjerovao da će u trenere, ima taj osjećaj. Napraviće sjajne stvari u budućnosti, baš je predan poslu. Takođe i Mario Ivanković, moj kapiten. Zaista volim svoj posao. Volim da pomažem, posebno kad prepoznam talenat, a onda dodatno vidim da je igrač vrijedan i da želi da uspije. Da kvalitetno radi i trenira. Najljepša je stvar kad im pomogneš da izađu na pravi put i uspiju da ostvare svoje snove. Onda se baš osjećam srećno.

GLAS: Da li će sin Damjan ići očevim stopama?

RAJOVIĆ: Damjan je počeo da trenira, ima devet godina i drago mi je što voli fudbal. Ne forsiram ga, nisam uticao na odluku. Mogu da mu pokažem put kako da postane veliki igrač, ali on sve to mora sam ostvariti ako želi. Želim mu samo zdravlja, a biće kako Bog kaže.

Izvini, moram da igram oštro

GLAS: Po čemu još pamtite period proveden u BiH? Liga je tad bila slabije medijski praćena, sa lošim terenima?

RAJOVIĆ: U ligi BiH se igralo baš oštro. Čak je i Luka Modrić rekao da mu je to dosta pomoglo da očvrsne i da bude bolji igrač. Bilo je mnogo dobrih ekipa: Sarajevo, Željo, Čelik, Široki, ali, po meni, najteže gostovanje je bio Travnik. Tvrda, fizički baš jaka ekipa, i pravi domaći teren. Pamtim kad sam gostovao s Glasincem i na centru mi prilazi štoper domaćih i kaže: “Izvini, Zorane, rekli su mi da danas moram igrati grubo”. Odgovorio sam: “Samo ti radi svoj posao”, ali je sve prošlo bez povreda.

Na sudu s Mitrovićem

GLAS: Kako je danas biti fudbalski menadžer?

RAJOVIĆ: Već osam godina radim kao fudbalski agent i menadžer. Bilo je tu mnogo lijepih, ali i ružnih stvari. Spomenuću samo reprezentativca Srbije Stefana Mitrovića. Sa pokojnim Rašom Bebićem koji je, nažalost, preminuo 1. avgusta sam mnogo uložio u njega, bio mi je kao sin. Progurali smo ga u Radnički, zatim odveli u Zvezdu. Lično sam pregovarao sa Zvezdanom Terzićem pa je stigao do Verone. Nažalost, on nije ispao korektan, zajedno sa ocem. Sve je na kraju završilo na sudu, ostao mi je dužan mnogo novca. Siguran sam da ću dobiti spor, ali je mnogo ružno kad se tako nešto desi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.