Željko Petrović za “Glas Srpske”: Desetku sam poklonio Maradoni

Podgorica, odnosno tadašnji Titograd oduvijek je bio specifična sredina. Fudbal, odnosno lopta generalno bila je omiljena igračka mangupima koji su sanjali da zaigraju u “plavom” dresu gradskog mezimčeta Budućnosti, na stadionu “Pod Goricom”. Sve preko toga bila bi premija za njih, u tom momentu. 

Međutim, njihov ples nije ostao nezapažen. “Velika četvorka” ustrijemila se na najljepše bisere Titograda, Dejana Savićevića, Predraga Mijatovića, Branka Brnovića, ali i Željka Petrovića. Hajduk je tradicionalno nudio najviše, ali su najuspješniji bili Crvena zvezda i Partizan. Ipak, stari lisac Miroslav Ćiro Blažević kaparisao je Petrovića, jednog od najuniverzalnijih igrača svoga vremena i 18 mjeseci Zagreb se divio markantnom Crnogorcu, a nakon toga on se divio velikom Dijegu Armandu Maradoni sa kojim je dijelio svlačionicu u Sevilji i kojem je ostavio svoju desetku. U intervjuu za “Glas Srpske” aktuelni trener Zrinjskog Željko Petrović pričao je o brojnim zanimljivim detaljima iz bogate karijere. Predlažemo da se smjestite i uživate.

- Jesam, ja sam nosio broj deset i onda sam “morao” da ga skinem. Prije dolaska Maradone rekao sam: “Žulja me... ha­, ha­, haah. Makni mi ovo, da ga ne bih prisilno morao skidati hahahaha” - rekao je Petrović. 

GLAS: Kako je bilo igrati i trenirati sa Maradonom?

PETROVIĆ: Jedno tri-četiri mjeseca sam igrao sa Dijegom, bio je tu i Ivan Zamorano, naravno i Davor Šuker. Kada je Maradona došao, postao sam četvrti-peti stranac. Teško je bilo izboriti se da igraš. Samo su trojica stranaca mogli na teren. Maradona je broj jedan i nikad ga niko ne može nadmašiti. Nisam bio kalibar tog igrača da komentarišem te majstore. Leo Mesi je vanzemaljac i Kristijano Ronaldo, ali Maradona je iznad svih. Zamislite da se malo više pazio kakav bi igrač tek onda bio. U pitanju je čudotvorac sa loptom. Teško je bilo trenirati sa njim, jer mu svi daju loptu. Hoćeš da vidiš tu magiju. Njemu je nemoguće bilo uzeti loptu bez faula. Svaka njegova utakmica bila je film. 

GLAS: Je l' imate neku anegdotu sa legendarnim Argentincem da nam ispričate?

PETROVIĆ: Davor ga jednom zove da izađe sa nama i on uđe kroz kuhinju u restoran, međutim neko je javio ljudima vani. Mi kad smo izašli ispred je bilo tri-četiri hiljade ljudi! Meni je do trening kampa trebalo 10-12 minuta, kada je on došao - 45 minuta sam se probijao. Znači svaki trening je gledalo more ljudi. Ne možeš da dođeš do kompleksa od parkiranih automobila okolo. On kad dođe, to je senzacija, to je nevjerovatno nešto. Ne zovu džaba u Argentini crkve po Maradoni. Igrao sam tamo i u Čileu, generalno po Južnoj Americi, nevjerovatno je koliko ga vole ljudi. Bio je jedna gromada od čovjeka. Pomagao je svima, ali njega su iskoristili. Ne možeš ti svima da pomogneš. Svako je od njega nešto tražio. Teško je to izdržati, psihički prije svega. 

GLAS: Da se vratimo malo na početak. U prvi tim Budućnosti ste ušli sa Dejanom Savićevićem i Predragom Mijatovićem. Kako je bilo igrati sa njima?

PETROVIĆ: Savićević i Mijatović su druge dimenzije. Oni su napravili velike karijere, iskoračili su. Dejo je po meni najbolji igrač ovih prostora, zajedno sa Safetom Sušićem. Kad se pojavio, bio je čudo. Genijalac. Sjećam se njegove prve utakmice, mislim da je bilo protiv Zvezde. Dao je gol za pobjedu Budućnosti od 1:0. Sjećam se kad je probacio kroz noge golmanu. Bio je nezadrživ, to je bilo nevjerovatno. Rodiš se takav, to je bio vanserijski talenat. Peđa mi je kum, on i Grof Božović.

GLAS: U prvom timu Budućnosti ste na početku dobili šansu kao desni bek?!

PETROVIĆ: Bio sam napadač, desetka, osmica, sedmica, ali ne možeš tako ući u prvi tim. Igrači su igrali po sedam, osam, deset godina u klubu, jer je malo igrača išlo u inostranstvo. Jedino je Tonko Miročević iz Budućnosti otišao u Englesku. To je toliko bilo veliko. Prvo je trebalo da igraš u svom klubu, pa onda napuniš 18 godina, pa ideš u vojsku, pa opet u svom klubu da naguraš bar četiri godine staža. E, ako si dobar onda ideš u “veliku četvorku”. I to ako imaš sreće da ti se otvori pozicija. Liga je bila nevjerovatno jaka. 

GLAS: U tom periodu kada ste Vi igrali za “plave”, Budućnost su vodili sjajni treneri Milan Živadinović i Stanko Poklepović.

PETROVIĆ: Živa je bio stvarno specifičan čovjek, to je bio spektakl kad je on došao. Bio je trener mangup. Pričao nam je: “Kad nemate dinara obucite se dobro da misle da imate, a kad imate, boli vas briga, možete kako god hoćete”. Tad nije bilo materijala za treninge kao sad, trčalo se više nego sad na treninzima. To su bili treneri koji su objašnjavali šta žele od tebe, što prije shvatiš, prije upadaš u ekipu, postaješ igrač. Pa nezaboravni Špaco Poklepović. Kad je on došao, doživjeli smo kulturološki šok. Od onih što viču na tebe, do Špacinog: “Gospodine”. Bio je fenomenalan trener, unio je mnogo novina kod nas. Jedan veoma fin čovjek. 

GLAS: Otkrijte nam tajnu čuvenog podgoričkog tunela.

PETROVIĆ: Lako je! Ako je neko bio bezobrazan onda je tunel bio koban za njega. Zamislite, ne primamo platu po dva, tri, pa i četiri mjeseca. Kažu ti: “Ljudi u fabrici nemaju plate, šta vi tražite?” Onda kažu: “Ako dobijete danas, dobićete dvije akontacije”. Onda mi u tunelu odmah prijetimo: “Alo, danas vraćate lopte nazad, nemoj da vas vidimo naprijed hahahaha...” Moraš dobiti, a svake nedjelje igraš “na nož” Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk, njima je skoro nemoguće bilo uzeti bodove. Nije bilo lako ni na “Kantridi”, u Sarajevu, na “Tušnju”...

GLAS: Da li je tačno da je mladi Željko Petrović bio malo prgav igrač?

PETROVIĆ: Jesam, boga mi, ne malo, nego puno. Nisam trpio nepravdu. Koštalo me to u životu. Kao trener sam mnogo smireniji. Puno sam penala platio zbog prgavosti. Nisam mogao da izbrojim do deset... Nisam mogao da prešutim nepravdu, ali sam za svaki klub davao 100 odsto sebe i sad je tako kad sam trener. 

GLAS: Kako je došlo do transfera u Dinamo, da li je Ćiro Blažević najviše “kumovao” tome?

PETROVIĆ: Ćiro je počeo te pregovore. Poslije njega je došao Velimir Zajec. Prvo su me pitali da li bih došao, rekao sam da hoću. Nakon pet-šest mjeseci delegacija Dinama je došla u Podgoricu i završili smo posao, prešao sam među “modre”. Tamo su me dočekali sjajno. Tako je bilo sve vrijeme mog boravka u Zagrebu. Moji dani u Zagrebu bili su fenomenalni. Klub je prema meni bio superkorektan. Igrao sam tamo sa dva velika igrača, Zvonimirom Bobanom i Šukerom. 

GLAS: Kako ste se rastali sa Dinamom, da li ste “morali” otići?

PETROVIĆ: Kada je nastao problem u bivšoj Jugoslaviji, Boban je otišao u Milan, a Šuker i ja u Sevilju. Iz kluba su rekli da bi šteta bila da ostanemo, jer nema više velike lige. Niko me nije tjerao, niti mi je iko prijetio, ma niko mi ružnu riječ nije rekao za 18 mjeseci u Dinamu. Čak su navijači ponekad zviždali Bobanu i Šukeru, a meni nikad. Navijači, ljudi u klubu, u cijelom gradu bili su superkorektni prema meni. 

GLAS: Najveći dio igračke karijere proveli ste u holandskim klubovima, Den Bošu, RKC Valvajku i PSV-u iz Ajndhovena. Zašto je Holandija “meka” za igrače sa ovih prostora?

PETROVIĆ: Holandija pravi igrače. Tamo je primarno praviti i prodavati. Oni ne mogu konkurisati velikim zemljama, da kupuju gotov proizvod. Nemaju budžete kao u “ligama petice”. Igra se otvoreno, za publiku, a tako mora. Ljudi moraju uživati u fudbalu, a nama odavde taj stil prija. 

GLAS: Za reprezentaciju Jugoslavije debitovali ste 1990. godine protiv Sjeverne Irske u kvalifikacijama za Evro u Švedskoj pa Vas nije bilo do 1997. godine. Zašto?

PETROVIĆ: Bio sam ponosan što sam debitovao kod Ivice Osima, jednog od najvećih trenera sa ovih prostora. Da ne pominjem saigrače, bili su nevjerovatni. Onda sam se vratio na Karlsberg kupu nakon sedam godina. Nikad u životu nisam igrao beka, samo za reprezentaciju. Tu nema biranja pozicije, jer su na ostalim mjestima igrači koji su iz Reala, Barselone, Milana, Intera i ostalih vrhunskih klubova. Meni je sa njima odgovaralo da igram beka, jer svaki put kad dobijem loptu imam tri rješenja. Kad se ubacuješ isto, dobiješ loptu. Što se druge pozicije tiče bolje da se ne guraš, jer ne bi ni igrao. Doduše, izgubio sam realno još jedno 50-60 nastupa u reprezentaciji, neću o tome. Ne želim da diskutujem o tome. Da ne otvaramo teme, niko me ne “čačka” pa neću ni ja ništa da pričam. Neka ostane ovako. 

GLAS: Bili ste dio nacionalnog tima “plavih” na Mundijalu u Francuskoj 1998. godine. Zaustavila nas je Holandija, odnosno prečka koju je pogodio Mijatović. 

PETROVIĆ: Žalosno je, jer smo imali Holandiju sa svim tim njihovim zvijezdama, Denisom Berkampom, Patrikom Klajvertom, Japom Stamom, Filipom Kokuom, Markom Overmarsom... Stvarno smo ih nadigrali u drugom poluvremenu. Ostaje najveći žal za Njemačkom. Vodimo 2:0, zgazimo ih i onda za 15 minuta zbog male nediscipline, odigramo 2:2, zato što ne ispoštujemo normalne taktičke stvari. Umjesto da u drugom krugu idemo na lakše rivale, možda bismo stigli i do polufinala, nas je zapala Holandija. To je to što mi sa Balkana nemamo, što imaju ozbiljne reprezentacije. Jedina ozbiljna reprezentacija sa Balkana je Hrvatska, koja je napravila nešto što je teško ponoviti. 

GLAS: Jeste li tješili kuma Mijatovića poslije svega?

PETROVIĆ: Ma neeee... Mijat je tad bio najveći igrač Evrope, ne samo tad, već četiri, pet godina u tom periodu i to se dešava. Da bi dobio “Zlatnu loptu” moraš imati i sreće. On je nas i doveo na Mundijal u Francusku, sa 14 golova bio je i najbolji strijelac evropskih kvalifikacija. Figura broj jedan. 

GLAS: Sad ste trener Zrinjskog, kako je došlo do saradnje?

PETROVIĆ: Ovdje sam znao neke ljude još odranije. Vjerovatno me je neko pomenuo u pričama, ako Zrinjskom zatreba trener za sljedeću godinu. Tako je počela priča. Onda je Davor Šuker na jednoj utakmici reprezentacije Hrvatske sreo Ivana Beusa i gdje su pričali o meni. Davor je rekao da smo nerazdvojni jedno 30 godina, generalno sve najbolje. Poslije su mene kontaktirali iz kluba i pitali da li bih pristao ako budem slobodan. Moj odgovor je bio potvrdan, zašto ne bih došao. Nisam se uopšte nadao da će to se desiti tako brzo, odnosno sad. Kad je smijenjen trener, iz Zrinjskog su me opet zvali i tad smo se sve dogovorili. 

GLAS: Ambicije kluba su najviše. 

PETROVIĆ: Ovaj klub ima uvijek najviše ambicije. Sada će biti zanimljiva borba, jak je i Borac, koji ima sedam bodova više od nas, tu je i Velež, koji je napravio ozbiljnu ekipu, Sarajevo takođe... Uz nas ove ekipe su se malo odvojile. Tu je i Široki Brijeg, koji je uvijek peta, šesta ekipa. Dobro bi bilo i da je Željo u prvih pet, šest ekipa, da imamo jaču ligu. Moraju se i tereni popraviti, VAR da se uvede... Zrinjski je napravio veliki iskorak, jer je igrao grupnu fazu Lige konferencije, to je jedan ogroman uspjeh za sve ovdje, jer je ovo klub iz BiH. Kad bi se desilo još koji put da neki klub to uspije ili mi da ponovimo, to bi bio nevjerovatan uspjeh. Međutim, nije to tako lako kako se priča. Težak je put do toga.

GLAS: Ko je favorit za titulu ove sezone?

PETROVIĆ: Ne možemo mi sebe smatrati favoritom ako je neko ispred sedam bodova. Mi ćemo se boriti. Sportski se boriti, ali Borac je favorit, ima lijepu bodovnu prednost. Međutim, ovaj klub je pokazao dosta puta da može. Teško ćemo ponoviti prošlogodišnji uspjeh, ali daćemo sve od sebe da probamo. 

Gulit

GLAS: Trenersku karijeru započeli ste 2004. godine kao pomoćnik Rudu Gulitu u Fejenordu. Kakav je inače Gulit?

PETROVIĆ: To je top lik. Ima i balkansko, evropsko i surinamsko u sebi. Voli iste stvari kao mi. On je stvarno jedan od najvećih igrača svih vremena. Ponosan sam što sam radio sa njim, jer sam gledao u Milan, u kojem je on sa Frankom Rajkardom i Markom van Bastenom igrao, kao u televizor u boji. 

Advokat

GLAS: Tokom 2014. radili ste kao pomoćnik Diku Advokatu u reprezentaciji Srbije. Kakav je utisak ostavio na Vas?

PETROVIĆ: Nikad neću zaboraviti kako je čovjek plakao na oproštaju od reprezentacije. Neko ko je toliko kratko radio sa tim momcima, pustio je suzu, ne samo on, nego i mnogi igrači. Moram ovo napomenuti, Aleksandar Kolarov je bio na aerodromu, imao je let nazad u Englesku. Nije htio da poleti kad je čuo da će Advokat da ode, odložio je let, samo da bi se pozdravio sa njim. To sve govori i o Diku i Kolarovu. Sjećam se tog teškog momenta u hotelu “Hajat”, bilo je teško gledati, jer nije htio da uzima platu, a mi smo bili kažnjeni. To je bio onaj dron protiv Albanije. Rekao je: “Neću ljudima da uzimam pare”. Otišao sam za njim. To nam je bio prvi zajednički posao. Trenirao me je u PSV-u, ali se nikad nismo družili, od tada nigdje nije htio da ide bez mene. Od tada smo još četiri-pet puta radili zajedno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.