Utisci dopisnika “Glasa” nakon boravka na Mundijalu: Nije najveći spektakl, ali nije ni trauma
DOHA - Kada sam se pripremao za polazak na Mundijal u Katar svima sam na pitanje šta očekuješ odgovarao: “Najveći spektakl ili najveću traumu ikad”.
Jednostavno, mislio sam na činjenicu da se prvi put šampionat svijeta igra u jednom gradu, da su svi stadioni u krugu od 50 kilometara, da ću gledati dvije utakmice dnevno, da će Srbija bar u četvrtfinale, uz obavezno ali...
E, to obavezno “ALI” sam dodavao zbog toga jer mi je neki “crv iznutra” stalno govorio da Katar nema fudbalsku tradiciju, da to što bih ja želio može samo u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Španiji ili Italiji...
Čak, i kada je u pitanju plasman Srbije bilo je ono naše “samo da prođemo grupu”, pa je poslije sve moguće. Svi znate kako smo prošli, zakucani na začelju grupe, bez pobjede, sa “izgubljenim Piksijem”, tabloidnim pričama o seksualnim aferama unutar reprezentacije...
Najveći dio Mundijala je gotov, na odlasku zaključujem da nisam vidio najveći spektakl ikad, mada ću zauvijek pamtiti fantastične navijače Argentine koji kad Mesi promaši penal protiv Poljske narednih 15 minuta pjevaju samo “Mesi, Mesi, Mesi”....
Pamtiću i simpatične lažne Brazilce, znate već na koga mislim, lokalne Induse, Pakistance i ostale radnike koji su dok traje Mundijal koru hljeba zarađivali tako što su popunjavali tribine velelepnih stadiona i imali zadatak da svijet vidi sliku popunjenih tribina.
Posebno ću pamtiti volontere koji sa megafona usmjeravaju navijače iz metroa prema stadionima i obrnuto: “Metro this njadž” i dalje odzvanja u glavi, ali na neki posebno simpatičan način, jer se većina volontera baš uživjela u ulogu.
Najvažnije je da voliš posao koji radiš, ali i da si malo luckast, prokomentarisao je jedan kolega i na najbolji način opisao koliko je teško i lako stajati 12 sati i ponavljati jednu istu rečenicu.
O raskošu sam već pisao, tamo gdje ima para sve je moguće, pa i kanali kao u Veneciji u jednom tržnom centru ili klizalište, dok je napolju 30 stepeni...
U raskoš spada i stadion od brodskih kontejnera “974”, nešto najoriginalnije što se moglo vidjeti u Dohi. Kažem moglo jer je odmah poslije pobjede Brazila protiv Južne Koreje (4:1) krenula demontaža. Ostaće samo super luksuzni hotel “Riksos” sa lijeve strane u kojem je bila smještena reprezentacija Srbije i svi prijatelji, porodice i ko sve još, kao i sjajna plaža.
Nažalost, na tom stadionu Srbija je poražena od Švajcarske (3:2), ali opet mi je nekako najdraži od svih osam, mada su “Lusail”, na kojem će se igrati finale ili “Al Bajt”, gdje je otvoren Mundijal - svemirski brodovi usred pustinje....
Ne znam da li je neko izbrojao da li je zaista bilo 974 kontejnera, broj je pozivni za Katar (ili samo mi Srbi ne vjerujemo na riječ), ali volio bih da mi u Srbiji imamo nešto slično i da se naravno zove “381”.
Vidjećemo gdje će završiti, s obzirom na to da je FIFA raspisala konkurs i da će neka od siromašnijih članica dobiti stadion na poklon.
Do kraja Mundijala ostalo je još osam dana - ko god da osvoji trofej biće zasluženo jer je put do svjetskog trona teži nego ikad.
A onda ćemo svi jedva čekati novi originalni Mundijal - sa 48 reprezentacija, 2026. godine, u SAD, Kanadi i Meksiku.
Najviše učesnika u istoriji, 16 grupa po tri, dvije utakmice, dvije selekcije idu dalje i odmah nokaut faza - od šesnaestine finala. Na prvi pogled obećavajuće, ne samo za spektakl, nego i za Srbiju i za taj “prokleti” drugi krug.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
