Od istorijske utakmice Rudara i Borca u Banjaluci prošlo 28 godina: Finale koje je proslavilo mir

U subotu će se navršiti 28 godina od tog veličanstvenog događaja za koji se sa pravom može reći da je to bio pravi praznik sporta, pogotovo fudbala, finale koje je proslavilo mir. Događaj sa kojem je putem “Evrosporta” u svijet otišla fenomenalna slika sa Gradskog stadiona, koja je pokazala da život na ovom prostoru nije zamro ni poslije svih tragičnih ratnih dešavanja.

Prvi finalni meč odigran je na Gradskom stadionu u Prijedoru 16. decembra 1995. godine, samo dva dana nakon što je u Parizu potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Iako je svud okolo još mirisalo na  krv i rat koji je bjesnio prethodne četiri godine, taj dan kao i dešavanja pred revanš utakmicu i tokom nje ostala su duboko urezana u sjećanje tadašnjeg prvotimca Rudar Prijedora Stojana Janjetovića.

- Svi smo praktično iz čizama ušli u kopačke, a uniforme smo zamijenili dresovima. Istina pred prvi finalni meč nekoliko dana smo se pripremali na Kozari. Ne može se reći da su to bile klasične pripreme, nego jednostavno da se malo uigramo, jer smo svi već dugo odsustvovali sa terena. Kada smo došli ujutro na dan finala na Gradski stadion u Prijedoru, teren je bio prekriven snijegom. Međutim, pripadnici Vojske Republike Srpske i naši navijači za kratko vrijeme uspjeli su ga da uklone i omoguće koliko-toliko normalne uslove za igru – rekao je Janjetović.

Ni danas mu nije jasno da se tog dana u Prijedoru okupilo blizu 6.000 navijača, a potom u Banjaluci u revanšu skoro 25.000.

- Ni Borčevci, ni mi nismo mogli da vjerujemo šta vidimo, jer je i mlado i staro došlo da gleda utakmicu. Svi su bili željni da vide nešto drugo osim ratnih strahota. Na terenu se vodila velika borba. Vjerovali smo da ih možemo dobiti na iskustvo, ali nas je poremetila prije svega povreda Mladena Zgonjanina, koji nije igrao u tom meču, rano isključenje Duška Pekije, a u oba susreta za nas je bio koban finiš. Što se tiče te prve utakmice, imali smo na početku rezultatski minus, koji smo do poluvremena uspjeli da preokrenemo u svoju korist, a tu prednost smo prosuli u posljednjim sekundama meča. Slična situacija je bila i u revanšu. Tada smo mi poveli, Borac je preokrenuo, opet je bilo 2:2 i kada su svi očekivali penale. Presudio nam je Milorad Bilbija u posljednjim trenucima meča – nastavio je Janjetović.

Revanš susret trebalo je da se igra 20. decembra.

- Prilikom dolaska u Banjaluku negdje oko prijedorske petlje odjednom se pojavila magla, koja nas je pratila do Gradskog stadiona. Kada smo izašli na zagrijavanje ona je bila toliko gusta da se jednostavno nismo vidjeli na terenu. Čuo se samo huk sa tribina po kojem se moglo pretpostaviti da je na njima veliki broj gledalaca. Jedino rješenje je bilo da se utakmica prolongira za neki drugi dan i tako je bilo. Revanš je odigran tri dana kasnije po idealnom vremenu, a ostalo mi je u sjećanju da je duvao neki nenormalan jugo, koji je bio toliko jak da je loptu, kod dva od naša primljena tri pogotka odnio u gol. A, atmosfera sa tribina je bila neponovljiva. Bilo je blizu 25.000 gledalaca, a početak meča je kasnio, jer iz Prijedora na vrijeme nije stigao navijački voz. Sve u svemu događaj, koji ću pamtiti do kraja života, a jedino za nas nije bio sa srećnim krajem – dodao je Janjetović.

Jedan od junaka Borca u oba susreta bio je Dragan Sekulić, koji je i u Prijedoru i u Banjaluci uspio da savlada čuvara mreže “rudara” Nikolu Čobanovića.

- Bili su to dani kada su pušku, uniformu i čizme zamijenili lopta, dres i kopačke. Samo nekoliko dana pred finalne okršaje smo se okupili, a do tada smo praktično svi manje-više bili u uniformi - istakao je Sekulić.

U oba susreta postigao je prve golove za Banjalučane.

- Posebno mi je drag pogodak iz Prijedora kojim sam nas doveo do prednosti. Čim sam prešao centar vidio sam da je Čobanović prilično daleko od svog gola. Snažno sam raspalio po lopti, koja se od prečke odbila u gol. U revanšu smo gubili sa 0:1, ali sam uspio da početkom drugog poluvremena iz slobodnog udarca izjednačim i tako najavim preokret. Ipak, pravi junak je bio Bilbija koji je u posljednjim trenucima meča postigao gol za pobjedu iako smo već svi na terenu razmišljali o izvođenju penala - nastavio je Sekulić.

Naglasio je da se i danas naježi kada se prisjeti atmosfere sa revanš utakmice.

- Gotovo da niko od nas aktera tog susreta u fudbalskoj karijeri nije igrao pred više gledalaca, a i pitanje je koliko se puta u istoriji banjalučkog Gradskog stadiona na njemu našlo više ljudi. Ambijent i atmosfera za nezaborav, a tek onaj huk sa tribina po završetku utakmice kada je postalo jasno da smo osvojili pehar. Čini mi se da je cijeli stadion utrčao na teren da zajedno sa nama proslavi pobjedu. U tom revanš susretu ima i dosta simbolike, jer je to praktično bio prvi događaj koji je okupio toliko ljudi na jednom mjestu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i bila je to možda i prva prilika za većinu prisutnih na njemu da bar za trenutak zaborave sve ratne strahote koje su se oko njih dešavale u četiri godine - dodao je Sekulić.

Dokumentarni film

Finalni dvomeč Kupa između Borca i Rudar Prijedora u doglednoj budućnosti biće ekranizovan. Sedmočlana ekipa entuzijasta u kojoj su scenarista i producent Ljubomir Tešinić, reditelj Suzana Lazić, saradnik na scenariju Zoran Prnjatović, snimatelj Dejan Račić, montažer Vedran Marić, snimatelj tona Aleksandar Vlajić i majstor svijetla Marko Stančević aktivno radi na dokumentarnom filmu “Evo gola”, čija je tematika epsko finale kup-takmičenja Republike Srpske, koje je u dvije utakmice pratilo više od 30.000 ljudi.

- Sljedeće godine imamo još neka snimanja, još neke scene da završimo, pa se nadamo da će i film i serijal biti gotovi do kraja 2024. godine - naglasio je Tešinić.

Prva utakmica, 16. decembar 1995.

RUDAR PRIJEDOR    2 (2)

BORAC               2 (1)

Strijelci: 0:1 Sekulić u 21, 1:1 Z. Janjetović u 40, 2:1 Macura u 45, 2:2 Grubor u 88. minutu.

Stadion: Gradski u Prijedoru.

Gledalaca: 6.000.

Sudija: Ilija Gigović (Gradiška).

Žuti kartoni: Pekija, Dragić (Rudar Prijedor).

Crveni karton: Duško Pekija (Rudar Prijedor) u 43. minutu.

Igrač utakmice: Nikola Čobanović (Rudar Prijedor).

RUDAR PRIJEDOR: Čobanović, Dragić, D. Joškić, Lukić, Pekija, S. Janjetović, Z. Janjetović, Macura (od 68. minuta Kesić), Prokopić (od 65. minuta Mikanović), Vranješ, Kralj. Trener: Nikola Prokopić.

BORAC: Janjić, Grubor, Vukelja, Starčević, Bilbija, Petreš, Sekulić (od 80. minuta Strika), Benić (od 75. minuta Teinović), Jagodić, Jandrić, N. Trnić. Trener: Josip Pelc.

Druga utakmica, 23. decembar 1995.

BORAC               3 (0)

RUDAR PRIJEDOR     2 (1)

Strijelci: 0:1 Kralj u 8, 1:1 Sekulić u 48, 2:1 Jagodić u 55, 2:2 Salamić 85, 3:2 Bilbija u 89. minutu.

Stadion: Gradski u Banjaluci.

Gledalaca: 25.000.

Sudija: Božo Lazić (Doboj).

Žuti kartoni: Bilbija, P. Trnić, Jagodić (Borac), Kralj, Z. Janjetović, S. Janjetović, Salamić, Dragić, Lukić (Rudar Prijedor).

Igrač utakmice: Milorad Bilbija (Borac).

BORAC: Janjić, Grubor, Vukelja, Starčević, Bilbija, Petreš, Sekulić, Benić (od 70. minuta Teinović), Jagodić, Jandrić, P. Trnić. Trener: Josip Pelc.

RUDAR PRIJEDOR: Čobanović, Dragić, D. Joškić, Lukić, S. Janjetović, Salamić, Z. Janjetović, Macura, Zgonjanin, Vranješ (od 72. minuta Keranović), Kralj. Trener: Nikola Bevandić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.