Nenad Maslovar, bivši fudbaler Veleža i Crvene zvezde za “Glas”: Instinktivno sam izbjegao rat u Mostaru

Fudbalski nadareni Crnogorac, razornog šuta, preko Veleža stigao je na “Marakanu”. Taj dolazak nije bio onakav kako ga je Nenad sanjao. Zanimljivo, Maslovar je jedan je od rijetkih koji je među “rođene” došao, a da nije iz kršne Hercegovine. Možda u tome jeste čar, raja ga je primila kao svog, a i on je volio ljude iz Mostara, družio se s njima do duboko u noć. Ostajao da sjedi dok se mjesec presijavao u nemirnoj Neretvi. Eh da je njihov Maki došao malo ranije, ali...

Zla sudbina jedne zemlje, pa i tog zanosnog Šantićevog grada, koji je valjda najljepši u proljeće, upravo u najmirisnije doba godine, uzela je maha. Rat se približavao, iako su svi oni vjerovali da će ih zaobići. Jer, pobogu, kako da se to desi njihovom Mostaru, ali od sudbe se ne pobježe... U svojevrsnoj životnoj priči za “Glas Srpske” Nenad Maslovar ispričao je šta se, u stvari, desilo tog famoznog aprila 1992. godine i kako je počeo rat u “njegovom” gradu, koji je on na volšeban način izbjegao.

- Osjećao se miris lošeg vremena, da će se nešto loše desiti. Međutim, do posljednjeg dana moji prijatelji i ja nismo vjerovali da će se dogoditi najgore. Družio sam se sa dosta ljudi van fudbala i ubjeđivali su me da ostanem dole, da ne idem, da će se sve smiriti. Mada su se pojavili neki rezervisti na jednoj obali Neretve, a na drugoj obali drugi pa je bilo malo čarki, incidenta. Bio je petak kada je eksplodirala neka cisterna kraj jedne kasarne. Odlučio sam toga dana da odem do Budve, ne bi li se smirila situacija. Iz kluba su me molili da odem sa ekipom u Suboticu na meč protiv Spartaka, ali ne znam zašto, bio sam čvrst u odluci da odem za Budvu. Pomoćni trener je bio Džemal Hadžiabdić, čak mi je i on govorio da idem sa ekipom. Ne znam zašto nisam otišao, jednostavno sam instinktivno odlučio da odem za Crnu Goru. Poveo sam i tadašnju djevojku. Krenuli smo zajedno i već sutradan je bio grad blokiran i nije se moglo ni ući, ni izaći iz njega. Počeo je rat - ispričao je Maslovar.

GLAS: Kako je priča išla dalje?

MASLOVAR: Pratio sam situaciju. Poslije 20 dana boravka u Budvi prijatelji su mi rekli da Dragan Džajić želi da se čujem s njim. Dobio sam broj i javio sam mu se. On mi je rekao da bi volio da dođem u Beograd, da treniram sa Zvezdom. Nije mi to rekao, ali mislim da je to bio poziv na svojevrsnu probu, da vidi kako ću se uklopiti gore s njima. Trenirao sam jedno tri mjeseca sa generacijom koja je osvojila Interkontinentalni kup. Poseban je osjećaj bio trenirati sa tim momcima koje sam do juče gledao na televiziji. Jesmo mi bili i rivali, igrao sam protiv njih, ali drugačije je kada ste s njima u ekipi. Bili su tu Zvonko Milojević, Ilija Najdoski, Goran Vasilijević... Kasnije su dolazili i drugi igrači iz ostalih klubova iz BiH, koji su se priključivali nama i Partizanu. Poslije sam i potpisao za Zvezdu u ljetnom prelaznom roku. Nisu me zanimale finansije tada, bilo mi je bitno da dođem u Zvezdu.

GLAS: Da li je tačno da su momci koji su osvojili Evropu i svijet nosili oružje koje su i pokazivali u svlačionici?

MASLOVAR: Bili smo dosta naoružani. Nema ko nije nosio oružje, opasna su vremena bila. U našoj svlačionici bilo je dosta momaka koji su nosili oružje, tako da smo mogli krenuti na neki jači vod ha-ha-ha-ha. Ja nisam nosio, nikada, ni u tom vremenu nisam imao afiniteta prema oružju. Grof Božović isto nije nosio, to je sigurno. Neko jeste, neko nije, nisam nikoga pretresao ha-ha-ha-ha.

GLAS: Vama je Miodrag Grof Božović kum.

MASLOVAR: Da, da. Sjajan je dasa, da nije takav ne bi ga ni zvao za kuma ha-ha-ha-ha. Sa njim su nezaboravni momenti gdje god smo bili zajedno, od Budve, Beograda, Japana...

GLAS: Ostaje li žal što niste sa Crvenom zvezdom igrali u Evropi?

MASLOVAR: Apsolutno. Mislim da smo i tada imali jako dobru ekipu. Igrali smo evropske utakmice sa Partizanom ha-ha-ha, u te dvije godine odigrao sam više od deset utakmica protiv “crno-bijelih”. Partizan je bio i fudbalski jači, ali i van terena. Država je tada bila iza “crno-bijelih”, odnosno ljudi koji su bili bliži vlasti. U drugoj mojoj sezoni, bili smo dobri, ali jedan kiks nas je udaljio od trofeja. Mogli smo ponovo da uzmemo Kup, ali nije nam se dalo. Sezona 93/94. bila je berićetna za mene, što se tiče igre, golova i asistencija... Prve godine sam bio možda malo u grču i nisam pokazao sve što mogu. Čim sam dobio malo više slobode u igri, moj kvalitet je došao do izražaja. Inače, ludo je vrijeme bilo. Inflacija je bila ogromna, znalo se desiti, dobijemo platu i dok dođemo da zamijenimo novac, ode 30 odsto plate. To je bila nevjerovatna, dnevna inflacija... Dobijali smo mi i pomoć pored plate, polutke, brašno, šećer... Toga nije bilo u prodavnicama, narod to nije mogao da kupi. Mi smo to dijelili rodbini i prijateljima...

GLAS: Trener Vam je bio legendarni Milan Živadinović. Kako pamtite popularnog barda srpskog fudbala?

MASLOVAR: Živa je bio interesantan lik, veliki motivator, omiljen među igračima. Često smo, mi igrači, kod mene, prije i poslije utakmica, jeli neke pite, koje nam je pravila moja tadašnja tašta. On je čuo za to i onda me je često na treninzima pitao: “Maki, jesi se najeo pite pa danas ne možeš ništa ha-ha-ha...” Sjećam se i onog njegovog standardnog: “Momci, nemate para, ali obucite se bre, da ljudi misle da ste puni kao brodovi ha-ha-ha!”

GLAS: Iz Crvene zvezde otišli ste u Japan, gdje ste proveli šest godina u Džef junajtedu i Avispi. Kakva iskustva nosite iz Zemlje izlazećeg sunca”?

MASLOVAR: Tamo su mi se rodile dvije kćerke. To je bilo najbolje, a sve je bilo fenomenalno. Nisam otišao tamo na prvu ponudu. Bio sam malo skeptičan kada je riječ o Japanu i fudbalu. Nisam ni znao da se igra fudbal tamo ha-ha-ha-ha. Ponudili su mi da odem i da vidim, poslali su mi predugovor i sve, ali opet nisam bio siguran da je to to. Odlučio sam, ipak, da odem i vidim. Sačekao me je menadžer, bio je to naš najbolji sudija Zoran Petrović. Pokazali su mi da u Džef junajtedu igra Pijer Litbarski, legenda njemačkog fudbala, svjetski prvak, Frank Ordenevic, neki Česi, jedan Brazilac pa u drugim klubovima, Karl-Hajnc Rumenige, Karlos Dunga, Toto Skilaći, Gvido Buhvald, pola brazilske reprezentacije sa Mundijala u SAD... Kad sam to vidio, zapitao sam se: “Pa dobro, zašto i ja ne bih zaigrao ovdje ha-ha-ha-ha”?! Lako smo se poslije dogovorili, potpisao sam ugovor i rekli su mi: “Dobro bi bilo da si oženjen”. I ja sam poslije potpisivanja ugovora otišao u Budvu, oženio se i vratio se ha-ha-ha-ha. Kad su počele pripreme nisam imao pravo da igram zbog nekog sertifikata, samo sam trenirao. Oni su igrali prijateljske utakmice. Mada nisam se ja nešto pokazivao ni na treninzima. Drugačiji je to stil igre. Japanci su brzi, hitri, stalno su oko vas, nemate slobodu, a ni ja nisam bio neki brzanac, ali sam brzo mislio i odigravao. Ništa nisam pokazivao. Čuo sam poslije da su se hvatali za glavu, koga su to doveli... Međutim, prije početka prvenstva igrali smo jedan meč tamošnjeg “Nabisko kupa” protiv Piksijeve Nagoje. Bili su tu i Geri Lineker i Dragiša Binić. I pitam ja trenera, Japanca, pošto nisam igrao nijednu prijateljsku utakmicu da mi da šansu, da me vide na terenu, a ne samo na treningu. Prihvatio je, stavio me je da budem među tri stranca koja su mogla da igraju, od nas šest, koliko nas je bilo. Slavili smo u Nagoji sa 3:0 ili 3:1, ne sjećam se tačno. Namjestio sam dva gola, upoznali su me i od tada sam bio standardan. Čak su se poslije šest mjeseci zahvalili Litbarskom. Bio sam među najboljima u ligi i tada su Japanci vodili statistiku, u vrhu smo bili Piksi i ja. Cijenili su me stvarno. Kad sam završio karijeru, njihovi novinari dolazili su da me snimaju, pokazivali su mi neke ankete gdje sam uvijek bio među 10 najboljih igrača tamo. Ostavio sam neki trag.

GLAS: Igrali ste u Džefu sa Goranom Vasilijevićem. Kakva su drugovanja bila?

MASLOVAR: Teška drugovanja ha-ha-ha-ha. Da smo, odnosno, da sam bio profesionalniji, bilo bi bolje. Japanci ne izlaze puno, ali Maza i ja smo baš uživali. Živjeli smo blizu Diznilenda. Izlazili smo prije i poslije utakmica, ma stalno. Da toga nije bilo, možda bi Maza malo duže igrao u Japanu ha-ha-ha-ha. Bio je godinu dana, ali uživali smo u životu.

GLAS: Kasnije je došao i Rade Bogdanović.

MASLOVAR: Rade je stigao iz Koreje. Imao je ponudu iz Ajaksa, mislim. Ostao je u Džefu, dobro smo se slagali na terenu. Poslije je napravio i zavidnu evropsku karijeru, u Atletiku. Bio je veći profesionalac od moje malenkosti, ali je uz mene počeo i on više da izlazi ha-ha-ha-ha. Ne mogu da zaboravim neke naše pripreme na Novom Zelandu ha-ha-ha-ha, ali nije baš priča za novine ha-ha-ha-ha... Danas je zvijezda televizija, ali da ima više takvih kao on bilo bi bolje našem fudbalu. Nezavisan je, može da kaže ono što misli, u većini stvari je u pravu, zanimljiv je, iskren, publika to voli da čuje.

GLAS: Da se malo vratimo na Vaše početke. Kako je tada to izgledalo?

MASLOVAR: Počeo sam karijeru u Mogrenu iz Budve, kojeg danas nažalost više nema... Sad bitiše Fudbalski klub Budva. Kasnije sa 20 godina sam došao u Bokelj, gdje sam bio dvije i po godine.

GLAS: Kako je došlo do transfera u subotički Spartak?

MASLOVAR: Tole Karadžić je bio prijatelj sa mojim stricem i tako sam se obreo u Spartaku. Otišao sam na probu, zadovoljio sam. Trener je bio Đorđe Gerum, koji mi je odmah dao šansu i pod njegovim vođstvom sam debitovao i igrao gore nekih godinu dana. Lijep grad, bilo je i dosta dobrih igrača Zoran Varvodić, Antal Puhalak, Zoran Arsić... U tih godinu dana smo igrali četiri utakmice protiv Veleža, što u Kupu, što u prvenstvu i onda su me pozvali Enver Marić i Salem Halilhodžić da dođem u Velež.

GLAS: Kakve uspomene Vas vežu za Mostar?

MASLOVAR: Mostar je specifična sredina što se tiče “stranaca”, jer rijetko su dovodili nekoga ko nije iz Hercegovine. Nešto su kao Bilbao u Španiji ha-ha-ha. Velež je bio pravi jugoslovenski klub, igrali su momci svih vjeroispovijesti. Jedan sam od rijetkih koji je igrao dolje, lijepo su me dočekali, jeste da je bilo malo “nelagodno” vrijeme, mirisalo je na nešto loše, ali ja sam stvarno zadovoljan Mostarom kao gradom i tim ljudima. Baš smo vezani. Na kraju krajeva prva žena mi je iz Mostara. Imam puno prijatelja tamo, dosta ih je i otišao odatle, ali čujemo se.

GLAS: Odigrali ste tri utakmice u dresu reprezentacije Jugoslavije. Sve tri 1997. godine. Ostaje li žal što ih nije bilo više?

MASLOVAR: Bio je to jedan turnir u Koreji. Sjećam se da smo Bogdanović i ja sa porodicama otišli u Tajland, na odmor. Zvao nas je tadašnji menadžer s kojim je kontaktirao savez, jer su neki igrači otkazali pa su nas pozvali, jer smo bili blizu. Prekinuli smo odmor i priključili se reprezentaciji. Bila je dobra ekipa, bili su tu Bata Mirković, Slaviša Jokanović, Ivica Kralj, Željko Petrović... U to vrijeme na mojoj poziciji je bilo dosta dobrih fudbalera, Piksi je imao prednost. Da sam bio bliže možda bih odigrao više mečeva. Bio sam daleko u Japanu, Piksi je bio u centru pažnje. Nema žala što nisam igrao više, drago mi je i ponosan sam što sam bio dio nacionalnog tima.

GLAS: Šta danas radi Nenad Maslovar?

MASLOVAR: U Grblju sam već nekih 17, 18 godina. Trenutno sam sportski direktor. Bio sam i predsjednik kluba, tu sam sa prijateljima, vodimo taj klub. Takođe sam u Izvršnom odboru FS Crne Gore i predsjednik sam Južne regije, međutim, nemam dobar odnos sa čelnicima Saveza, na različitim smo talasnim dužinama...

Barbarez

GLAS: Kako pamtite novog selektora BiH Sergeja Barbareza, koji je sa Vama igrao u Veležu?

MASLOVAR: Sergej je tek počinjao. Bio je mlad, trenirao je sa nama, bio je veliki talenat. Ljevak koji je obećavao, ali i napravio je veliku karijeru.

Halilhodžić

GLAS: Kakve Vas uspomene vežu za Vahida Halilhodžića iz perioda provedenog u Mostaru?

MASLOVAR: Vaha je bio sportski direktor. Uvijek je težio perfekcionizmu. Imao je ekipu ljudi koji su vodili klub. Nije planirao da bude trener, ali igrom sudbine je postao i napravio veliko ime i kao šef struke.

Ibanjez

GLAS: Da li je tačno da ste Vi preporučili Argentinca Luisa Ibanjeza Crvenoj zvezdi?

MASLOVAR: Da, Zvezda je tražila lijevog beka. Preko druga koji je imao odnos sa Ibanjezom, pitao me je da ga predložim Zvezdi. Bio je slobodan u tom momentu, igrao je prije toga u Mađarskoj, Dinamu. Pogledao sam ga i vidio da je to to, predložio sam ga Terziću i angažovali su ga. Odigrao je fenomenalno i od tada Zvezda nema takvog igrača.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.