Ljudi moji, je li to moguće... Radanović za "Glas" o čuvenom meču prije 40 godina

“Na velikom satu 44:46, 44 minuta i 46 sekundi. Slobodni udarac… Baždarević, prihvata Safet Sušić. Ne sam, Safete… I sad još možemo primit’ gol… 45. minuta 12 sekundi i evo šanse za Bugare, sjajna šansa i Simović ima sreće… Kakva je to drama... Evo, još jednom Simović… Nema više vremena za bilo šta, nema vremena, 45:38… Vujović, Vujović i evo šansa, GOL! Gol, ljudi pa je li to moguće?! Ludnica šta je ovo?! Šta će se ovo dogoditi?! 3:2, pa ljudi šta je ovo, šta je ovo! Radanović, Radanović, Radanović!!! Pa je li to moguće ljudi moji kakva sreća, ma je li to moguće, tresu se tribine! A šta ću vam reći poštovani gledaoci, vidite sve, Radanović, reprezentacija Jugoslavije ide u finale. Ovo je bilo za infarkt! Ma je li to moguće? Pa rekao sam da nikad ništa nije završeno, ništa nije gotovo dok sudac ne da znak, neka to upamtimo svi, pa i ja! Poštovani gledaoci 3:2! Svakog trenutka čekamo kraj, sudac Jamo Kastiljo gleda na svoj sat, sada je već to prošlo 46, 47 minuta igre, sudac je digao bio ruke, da vidimo i kraj sad ovog trenutka! Ma nemam šta drugo reći nego ludnica, šta ću, oprostite na toj riječi jer ovog trenutka ne znam nijednu drugu riječ”, tako je odjekivao glas legendarnog Mladena Delića tog 21. decembra u svakom domu u Jugoslaviji.

Legendarni Ljuba Radanović, koji je na “Poljudu” postao “besmrtan”, od 1. avgusta je u penziji. Danas živi na relaciji Crna Gora - Belgija, a u ispovijesti za “Glas Srpske” iskreno priznaje da postoje mnogo bitnije stvari iz njegove bogate karijere od pogotka u mreži Bugara.

- Lično, ponosniji sam na neke titule, na neke reprezentativne nastupe, na olimpijsku medalju, na to da sam toliko godina bio kapiten Partizana, nego na taj gol. Nikad nisam nešto posebno volio da gledam to poslije, a iskreno malo mi je i dosadilo. Ali, uvijek ispoštujem nekoga ko priđe, pusti mi taj gol, da malo prokomentarišemo - istakao je Radanović i dodao:

- Jedan novinar mi je rekao, doduše nikad nisam provjerio, da se nikad nije desilo na evropskom nivou da su do posljednjeg minuta tri reprezentacije bile u igri za odlazak na Evropsko prvenstvo i da je odlučivao samo jedan gol. I onda se desio taj pogodak poslije kojeg je došlo do nacionalne euforije, koja je zabilježena kamerama.

GLAS: Je li postojao neki osjećaj kod Vas da se nešto mora dogoditi?

RADANOVIĆ: Bina (Dragiša Binić) me je skoro pitao u jednoj emisiji da mu objasnim kako sam iz zadnje linije otišao naprijed, ne na korner, nego u toku akcije. Rekao sam mu da je dobro pitanje i da je tu presudio neki moj karakterni momenat. U kom smislu? Sve vrijeme na terenu sam razmišljao da li je moguće da nećemo ići na Evropsko prvenstvo. Htio sam da promijenim nešto, nisam se predao, ni mirio sa neuspjehom.

GLAS: Da li je tačno da nikada niste upoznali Mladena Delića?

RADANOVIĆ: Sreli smo se jednom prije, ali poslije tog gola nikad više. To je isto jedan splet okolnosti. Kao dijete sam često išao kod strica u Split. A, zanimljivo je da je to Deliću bio posljednji meč koji je radio pred odlazak u penziju, a ta utakmica ga je na kraju i proslavila.

GLAS: Zašto nismo uspjeli na Evru? Upisali smo sva tri poraza od Belgije, Danske i Francuske.

RADANOVIĆ: Na svim prvenstvima i prije i poslije imali smo problem i to je bila naša mana. Sve je išlo kako treba, a onda se pojavio problem selekcije igrača. Nisu bili sporni momci koji su iznijeli teret kvalifikacija, pojavili su se odjednom igrači koji su bili na širem spisku. Drugi momenat je bila (nevjerovatna) promjena sistema igre pred Evropsko prvenstvo. Igrali smo sa liberom dotad, a onda su htjeli da igramo trojica pozadi u liniji i mi taj sistem nismo poznavali. Dešavalo se da neki vezni igrači igraju na spoljnjim pozicijama, na primjer Meša Baždarević ili Ivan Gudelj. Čak su ovi stariji, kao što su Pape Sušić i Velimir Zajec napravili sastanak u vezi s tim. Tako da je to moj utisak i neko viđenje zašto nismo uspjeli. Ne mora značiti da sam u pravu.

GLAS: Jedini benefit sa tog prvenstva bio je Dragan Stojković Piksi. Mladić koji je stisnuo petlju i izveo penal protiv Francuza u porazu od 2:3.

RADANOVIĆ: Ja sam bio zadužen za penale. Al' sad ću vam ispričati nešto. Prije Evropskog prvenstva igrali smo u Subotici prijateljsku utakmicu protiv Mađara. Sviran je isto penal za nas, a ja sam imao jednu fintu, tako da okrenem nogu u posljednji trenutak i dam gol. Taj meč je snimala francuska televizija. I u trenutku kad je sviran penal za nas u Sent Etjenu, uzeo sam loptu i meni je kroz glavu prošlo da su Francuzi to snimali i da znaju kako ću šutirati. Stavim loptu na bijelu tačku i o svemu razmišljam. Zaletim se i Žoel Bats je uhvati živu. Htio sam propasti u zemlju. Međutim, kao da me je Bog spasio, sudija je pokazao da se penal ponavlja, jer je golman izašao ranije. Tada ja kažem da neću ponovo da šutiram. I Piksi se sam javlja, što govori o njegovom karakteru. On je odlično šutirao i dao gol. Nikad se nije plašio da preuzme odgovornost. Recimo u teškim mečevima uvijek je tražio loptu.

GLAS: Na tom šampionatu desila se i velika tragedija, jer je tokom samog meča protiv Francuske pored terana srčani udar doživio fizioterapeut nacionalnog tima Božidar Milenović koji je i preminuo.

RADANOVIĆ: Na terenu smo se pitali šta se dešava. Vidjeli smo da je pao čovjek u trenerci, u prvi mah smo mislili da je selektor, jer od ljudi iz prve pomoći koji su bili tu nismo mogli jasno razaznati. Već je selektor Todor Toza Veselinović imao nekih zdravstvenih problema, pa smo pomislili da je on. U tom periodu primili smo dva gola. Nismo znali šta da radimo, da li će se prekinuti utakmica. Ali nažalost završilo se tragično po doktora Milenovića. Poslije utakmice Mišel Platini i ja smo izvučeni za doping kontrolu. Bilo je baš vruće taj dan, pa onako potrošeni nismo ni mogli dati mokraću. Sat vremena smo proveli u bazenu, pili pivo. Dao mi je dres tada. Kad sam se vratio u hotel, vidim pognute glave i tada sam shvatio o čemu se radi.

GLAS: Na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu bili ste dio ekipe koja je osvojila bronzanu medalju. Do trećeg mjesta ste došli pobjedom nad Italijom od 2:1

RADANOVIĆ: Ostaje žal jer smo bili najbolji. Bili smo malo fascinirani Amerikom, uživali smo tih mjesec dana tamo. Protiv Francuza, da nismo napravili glupost, možda bismo igrali i finale, sa devet igrača smo došli do produžetaka. Na kraju i bronza je veliki uspjeh, ali šteta što ta generacija nije u cjelini sačuvana.

GLAS: Koliko je tačan podatak da baš žalite što niste učestvovali na Mundijalu 1990. godine u Italiji?

RADANOVIĆ: To je već bio fudbal koji ja nisam poznavao. Tada je već počelo formiranje grupica. Do tada nije bilo formiranja reprezentacije po ključu. Bez ikakvog razloga nisam pozvan, a moja jedina greška je što nisam reagovao. A nisam reagovao, jer sam bio zasićen svega. Kad sam prvi put izostavljen, poslije Škotske, objašnjenje je bilo igramo laku utakmicu nema potrebe da igraju provjereni igrači. Tako je počelo i tako se i završilo. Dok sam bio u reprezentaciji niko nije gledao ni ko je, šta je, odakle je, nikakve grupice se nisu pravile. Sve je počelo poslije onog velikog poraza od Engleske u Beogradu. Došli su drugi ljudi u savez, teška vremena...izbjegao sam sve ružne momente.

GLAS: Da li je tačno da je Vaša ideja bila da u prvom susretu nakon pogibije Dragana Mancea na neki način mu odate počast na terenu?

RADANOVIĆ: Jeste to bila moja ideja da kada mi damo gol, da mu damo neki omaž, neko sjećanje u toj mučnoj atmosferi. Bilo nam je potrebno vremena da razbijemo psihološku barijeru iako je bio i pun stadion. Igrali smo protiv Prištine. Nije bilo lako ni gostujućim igračima i oni su bili potreseni. Vidjelo se to i na njihovim licima. Desilo se da sam negdje u 85. minutu iz nekog poluvoleja dao gol. Nisam mogao zadržati suze. Sve mi je bilo pred očima. Pogotovo odlazak kod roditelja pokojnog Dragana. Njegovi roditelji su bili u takvom šoku kao da nisu bili svjesni šta se dogodilo. Tek kad smo mi došli, shvatili su da je kraj. Armija navijača Partizana nikad ga nije zaboravila, ostao je u srcima, kao da je igrao do kraja karijere, da tako kažem...

GLAS: Koliko je Miloš Milutinović uticao na Vašu karijeru?

RADANOVIĆ: Miloš je jedan od najboljih igrača eks-ju fudbala. Bio je jedan neviđen čovjek. Nikad nisam vidio da je neko bio tako blag i tako strog u isto vrijeme, tako širok i tako jasan u donošenju odluka. Kod njega se teško ispadalo, ali još teže ulazilo u tim. Bio je trener koji je znao odabrati i procijeniti igrača, staviti ga na pravo mjesto. Bio je majstor za atmosferu. Imao je veliko povjerenje u mene. Dao sam gol na njegovoj prvoj utakmici, na debiju protiv Osijeka, vratio sam mu to povjerenje. Pobjedom smo ušli u šampionski pohod u kojem sam odigrao sve 34 utakmice.

GLAS: Kakva sjećanja imate na kultni dvomeč protiv Kvins Park Rendžersa, 2:6 i 4:0?

RADANOVIĆ: Igrao sam u Londonu. U 44. minutu na “Hajberiju”, gdje se meč igrao, u jednom duelu sam zaradio povredu koljena, koje je poslije oteklo. Na poluvremenu sam ostao u svlačionici, Englezi su odmah donijeli rendgen. Prvi put sam vidio pločice na podu koje su bile tople, dakle podno grijanje. Za nas je to bilo nezamislivo tada. Nisam znao rezultat. Kada se završila utakmica saznao sam da je bilo 2:6. Nisam nekoliko dana trenirao. Nenad Bjeković me nagovorio da stisnem zube u revanšu, odigrao sam sa steznikom na nozi. I baš sam u petom minutu propustio šansu, promašio sam tom nogom. Izdržao sam nekako meč. Ipak, moram reći i to da je publika više vjerovala u preokret nego mi. Kad smo došli na stadion, bio je pun i neki čudan huk. Pitao sam se da li je moguće da oni vjeruju da možemo pobijediti. Padali su golovi u pravo vrijeme i desilo se čudo.

GLAS: Poslije Partizana uslijedio je odlazak u Standard iz Liježa.

RADANOVIĆ: Otišao sam u Standard, ali sam imao i ponudu iz Italije, na preporuku mog bivšeg saigrača, Ace Trifunovića, koji je igrao na “čizmi”. Italijani su htjeli da dovedu mene i Boru Cvetkovića, međutim Belgijanci su bili brži. Meni je ipak važan momenat bio gdje će mi živjeti porodica. Stariji sin je već trebalo da krene u školu. Pojavio se Standard, dobra zemlja, pozitivna iskustva naših igrača koji su tamo igrali Zorana Jelikića, Josipa Bukala, Krasnodara Rore, Milana Galića... To je jedan veliki klub. Bili su u jednoj krizi poslije afere i ja sam doveden da stabilizujem ekipu. Uspio sam u tome. Bio sam dvije godine i još jednu poslije povratka iz Nice. Publika je bila sjajna, oduševila je i jednog Žozea Murinja, rekao je da nikad nije vidio takve navijače. Lijež je idealan za život. Nica je, pak, klub u kom morate da igrate dobro da bi dolazila publika, koja je probirljiva. U Standardu je publika tu i kad nije dobro.

GLAS: Otkud u Nici?

RADANOVIĆ: Doveo me je Žan Fernandez, koji me je znao odranije i imali smo dobru sezonu. Nicu je finansirao grad, međutim predsjednik opštine je morao da ode zbog neke afere i sve se urušilo. Nica je imala finansijskih problema, nismo mogli formirati i prikazati budžet za narednu sezonu i ispali smo u drugu ligu. Standard je htio da se vratim i zbog toga sam se vratio i 1998. godine sam završio karijeru.

GLAS: Imali ste i epizodu u Belinconi. Tamo Vam je saigrač bio Vladimir Petković, danas renomirani trener.

RADANOVIĆ: On je odličan trener. Imali smo finu ekipu. Imao sam dobra primanja. Švajcarska je super plaćala, bila idealna za neki kraj karijere.

GLAS: Koliko danas pratite Partizan?

RADANOVIĆ: Pratim. Svaki uspjeh mi je drag, to je moj klub. Tamo je i Ivica Kralj koji mi je veliki prijatelj. Uprkos finansijskim problemima nalaze način da budu u vrhu. Raduje me kad je Partizan prvi. Nadam se da će se jednog dana i finansijska situacija stabilizovati da rade normalno. Teško je raditi u lošim uslovima.

Milko

GLAS: Kakav je bio Milko Đurovski?

RADANOVIĆ: Kad sam bio u Standardu, rekao sam svom treneru da pogleda Milka. Gledao ga je protiv Groningena, kada je dao one golove, rekao mi je da sam bio u pravu i da je pakao od igrača, ali da se puno raspravljao sa sudijama i saigračima hahahaha. Ta njegova brzina i promjena pravca bili su jedinstveni. Doveo sam ga u Partizan. General Zdravko Lončar bio je predsjednik kluba. Rekao mi je: “Htjeli bi da napravimo najbolji tim u Jugoslaviji. Da sve pokupujemo i ti si nam za to potreban. Popričaj malo sa Milkom, Fadiljom Vokrijem, Vladom Čapljićem...” Rekao sam može, ali samo pod uslovom da ono što im se obeća, da im se to i isplati i to u dan. Bio je saglasan. I tako smo i radili.

Bajković

GLAS: Da li je tačno da ste Vi zaslužni za dolazak Bobana Bajkovića u Crvenu zvezdu?

RADANOVIĆ: Tada sam se bavio menadžerskim poslom. Doveo sam ga na “Marakanu”, ostavio je dobar utisak. Muslin mi je rekao da mu treba mlađi golman. Odveo sam Bajka. Kada sam išao na “Marakanu” sjećam se da sam tad posljednji put vidio Rajka Mitića, koji je rekao: “O počeli su i naši protivnici da dolaze, lijepo”. Rekao sam zašto sam došao. Sreo sam i Diku Stojanovića tada, koji je gledao Bajka i rekao mi je: “Pa on je bolji nego što si nam rekao”. Odgovorio sam mu: “Pa ja uvijek volim blaže da kažem nego što jeste, jer kad si skroman, može bolje da bude i da se lakše završi”. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.