Kako je propao brazilski fudbal
BRAZILIJA - Alarm je upaljen, fudbal je u crvenoj zoni u Brazilu. Nedavno je izašla lista od 30 kandidata za “Zlatnu loptu”. Na njoj se našao samo jedan fudbaler iz zemlje sambe, kafe i najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Nedavno je za Sao Paulo potpisao Džamal Luis iz Njukasla. Prije neki dan je izašla vijest da Korintijans dovodi Memfisa Depaja. Posljednja vijest je da bi Depajovim stopama mogao i Levin Kurzava te da Flamengo hoće Marijana Dijaza. Reprezentacija Brazila u kvalifikacijama za SP 2026. zauzima četvrto mjesto na tabeli pošto je minimalnom pobjedom nad Ekvadorom prekinula crni niz od tri poraza. Taj treći poraz je bio od Argentine, so na živu ranu i prvi poraz Brazila na domaćem terenu u istoriji kvalifikacija za svjetska prvenstva! I to je sve što treba da znate o brazilskom fudbalu i njegovom padu. Nekada se postavljalo pitanje koji će od Brazilaca osvojiti “Zlatnu loptu” kada su u konkurenciji bili Ronaldo, Rivaldo, Ronaldinjo, kasnije i Kaka, koji je posljednji brazilski osvajač najprestižnijeg individualnog priznanja u svijetu fudbala.
Od 2007. godine Brazil nema najboljeg fudbalera na planeti. Ali “hajp” i euforija u vezi sa reprezentacijom Brazila se i dalje ne spuštaju. Fudbalom zaluđena nacija živi u ubjeđenju da je to najbolji tim na svijetu i da su Nejmar, Vinisijus, Rodrigo, Gabrijel Žezus, Lukas Paketa i ostali supersila od koje rivalima klecaju koljena. Problem je što ih se nijedna iole ozbiljna reprezentacije više ne boji. Od osvajanja “Zlatnog globusa” 2002. godine Brazil je na posljednjih pet mundijala od evropskih reprezentacija pobijedio samo po dva puta Srbiju i Hrvatsku i jednom Švajcarsku. U preostalih osam mečeva protiv Francuske, Portugalije, Holandije (dva puta), Njemačke, Švajcarske, Belgije i Hrvatske zabilježio je šest poraza i dva remija. Osim Vinsijusa i donekle Rodriga koji su u Realu stavljeni pod kontrolu i sazreli pod palicom Karla Anćelotija, Brazil više nema zvijezde. Pokazuje to i onaj posljednji spisak za “Zlatnu loptu”. Potencijal da to postane ima Endrik, kojeg je takođe ugrabio Real i koji bi u normalnom okruženju trebalo da shvati gdje je i koliko još mora da radi da bi napravio nešto veliko.
Svi oni su kao maloljetni tinejdžeri došli u Real. Brazilski klubovi ih nisu čekali ni do 18. rođendana. Gurnu ga u izlog sa 15-16 godina i prodaju čim mogu. Naravno obeštećenje ne završi uvijek u klupskoj kasi. Redovni su dogovori o 10, 20, 30, 40 ili čak 50 odsto obeštećanja koje ide “porodici i agentima”. Koliko njih je uspjelo da u Evropi napravi korak naprijed i nešto veliko? Osim Vinija i Rodriga u Realu rijetko ko. Neki već sada nisu ispunili očekivanja, neki su se već vratili u Brazil ili su u Saudijskoj Arabiji, za neke vrijeme još radi, jer su tinejdžeri, ali slabo dobijaju šansu… Para, dakle, u brazilskom klupskom fudbalu nikad više. Možda je ovako bilo devedesetih, kada su uspijevali da talente poput Romarija ili Rivalda zadrže makar do 23. ili 24. godine.
Flamengo je u prošloj godini prihodovao 222.000.000 evra. Samo od sponzora inkasira više od 50.000.000 evra godišnje. Korintijans je u 2023. fakturisao 163.000.000 evra, Palmeiras 150.000.000, Atletiko Paranaense 145.000.000, Fluminense 120.000.000 evra… I sve to su prihodi bez prodaja igrača. Ali, mladi igrači i dalje odlaze u tinejdžerskom dobu. Za pomenuti novac bi mnogi talentovani brazilski igrači ostali, napredovali, sazreli, donijeli na terenu, a onda i više u kasi. Plate svih njih zajedno na godišnjem nivou ne bi iznosile koliko Depajeva. A mogli su da se razviju u igrače koji bi vrijedjeli više. Možda i da postanu potencijal za “Zlatnu loptu”, što svako neće biti slučaj u Saudijskoj Arabiji, Notingemu ili Rusiji. Pa možda bi tada i reprezentacija Brazila bila reprezentacija od koje bi se svijet opet plašio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
