“Glasov” vodič kroz svjetska prvenstva - Zapadna Njemačka 1974.: “Panceri” objedinili titule

SP je proteklo u znaku nevjerovatnih mjera obezbjeđenja, jer su rane sa Olimpijskih igara u Minhenu dvije godine ranije bile još svježe (ubijeno 11 izraelskih sportista). Igralo se na devet stadiona u isto toliko gradova Štutgart (72.200 kapacitet), Minhen (77.573), Zapadni Berlin (86.000), Gelzenkirhen (72.000), Diseldorf (70.100), Frankfurt (72.200), Hamburg (61.300), Hanover (60.400) i Dortmund (53.600).

U kvalifikacijama je zaigralo 98 država, a mnogo ozbiljnih ekipa nije se plasiralo, među njima Engleska, Francuska, dok je debitovala Istočna Njemačka, kojoj je to bilo jedino učešće na velikim smotrama. Australija, Haiti i Zair takođe su bili debitanti. Sistem takmičenja bio je modifikovan i 16 timova bilo je raspoređeno u četiri grupe, da bi potom dvije najbolje prošle u druge dvije grupe, a nakon toga prvoplasirane ekipe igrale su finale, a drugoplasirane meč za treće mjesto. Žrijeb grupa 5. januara 1974. prenosila je Evrovizija, 32 države su tražile TV signal, a procjena je da je taj događaj gledalo 800 miliona ljudi.

SSSR je odbio da igra revanš baraža protiv Čile u gostima (0:0 u Moskvi) pa su Čileanci prošli dalje (2:0). Sovjeti su htjeli da igraju na neutralnom terenu zbog navodnih masovnih strijeljanja na stadionu u Santjagu.

Na terenu je započela nova era loptanja nazvana totalni fudbal. Revoluciju je donijela Holandija i njen selektor Rinus Mihels. Upravo su “lale” briljirale na Mundijalu, a pored njih to su još bili Poljaci, Zapadni Nijemci i donekle Brazilci. Pored genijalnog Mihelsa na klupi Holanđane je na terenu predvodio njihov najbolji igrač svih vremena Johan Krojf. Pobjede protiv Urugvaja (2:0) i Bugarske (4:1) i remi sa Švedskom (0:0) u prvoj rundi, kao i tri slavlja u drugoj, protiv Argentine (4:0), Istočne Njemačke (2:0) i Brazila (2:0) odvele su ih u finale na noge domaćinu.

Zapadni Nijemci imali su fantastičan tim predvođen Francom Bekenbauerom, Gerdom Milerom, Sepom Majerom, Volfgangom Overtom, Bertijem Fogstom, Paulom Brajnerom, Ulijem Henesom... Izabranici selektora Helmuta Šena startovali su sa dvije pobjede protiv Čilea (1:0) i Australije (3:0), dok ih je malo poljuljao poraz od Istočne Njemačke (0:1). U drugoj rundi savladali su Jugoslaviju (2:0), Švedsku (4:2) i Poljsku (1:0) za prvo mjesto i nastup u finalu. Promijenjeni sastav Brazila nije briljirao, dok je Poljska zablistala kao nikada do tada.

Finale je donijelo obračun evropskih selekcija i bilo je prvo koje nije odigrano u glavnom gradu države domaćina. Početak utakmice ja kasnio jer nije bilo korner zastavica koje su zaboravili da vrate kada su pripremali ceremoniju zatvaranja. Hladan tuš oblio je više od 75.000 navijača na Olimpijskom stadionu u Minhenu već u prvom minutu, kada je Uli Henes oborio Krojfa u kaznenom prostoru, a sudija Džek Tejslor iz Engleske pokazao na bijelu tačku sa koje je precizan bio Johan Neskens.

Bek Haitija Ernest Žan-Jozesf bio je pozitivan na efedrin na antidoping testu. Čelnici njegovog saveza odvukli su ga iz sjedišta, istukli, ubacili u auto i avionom poslali kući, jer ih je osramotio.

Olakšanje za domaćina desilo se u 25. minutu kada je za njih dosuđen penal nakon prekršaja nad Berndom Holcenbajnom, a Paul Brajtner bio dovoljno hladnokrvan da pogodi. Pobjedu “pancerima” i drugu titulu šampiona svijeta, koju su uparili sa titulom šampiona Evrope iz 1972, donio je najbolji strijelac prethodnog prvenstva Gerd Miler golom u 43. minutu. To je ujedno bila njegova posljednja utakmica za državni tim. On se posvađao sa čelnicima Saveza koji su doveli svoje supruge na proslavu titule, što nije bilo dozvoljeno igračima.

To je bio njegov četvrti gol na ovom Mundijalu, ukupno 14 gola na SP i taj rekord kasnije je izjednačio Brazilac Luis Ronaldo, a oborio Nijemac Miroslav Kloze (15). Petorica njemačkih fudbalera Majer, Bekenbauer, Overat, Jirgen Grabovski i Horst-Diter Hetges postali su prvi igrači koji su osvajali zlato, srebro i bronzu na mundijalima.

Novi trofej predstavljen je u Zapadnoj Njemačkoj, nakon što je “boginju Niku” Brazil osvojio tri puta pa mu je pripao u trajno vlasništvo. Ipak, taj zlatni trofej je ukraden i pretopljen pa je FIFA kasnije izradila novi i predala ga Brazilcima. Autor novog trofeja je italijanski vajar Silvio Gacaniga iz umjetničke radionice Bertoni.

Gol Brazilu za istoriju

Prvi put najbolji strijelac Mundijala stigao je iz istočnog bloka (ne računajući Čehoslovaka Oldriha Nejedlija 1934. kada nije bilo takve podjele svijeta), a titulu je ponio Poljak Gržegorž Lato, koji je sa kapitenom Kazmieržom Dejnom činio ubojiti tandem. Sa sedam golova doveo je do trećeg mjesta u prvom nastupu nakon 1938. godine. U prvom kolu šampionata dao je dva gola Argentini (3:2), zatim dva Haitiju, dok se protiv Italije nije upisao među strijelce. Šveđanima je dao jedan (1:0), u drugoj fazi takmičenja, kao i Jugoslaviji (2:1), a najbitniji, možda i u cijeloj karijeri, protiv Brazila na meču za treće mjesto (1:0). Rođen je 8. aprila 1950. godine i za reprezentaciju je odigrao ravno 100 utakmica na kojima je dao 45 golova. Legenda je Stal Mileca za kojeg je igrao od 1966. do 1980. Zatim je nastupao za Lokeren (1980-82) i meksikčki Atlante (1982-84). Bio je predsjednik Fudbalskog saveza Poljske od 2008. do 2012, kada je njegova zemlja zajedno sa Ukrajinom bila domaćin EP.

Povratak Jugoslavije poslije 12 godina

Post Jugoslavije trajao je 12 godina i nakon dva propuštena mundijala u Engleskoj i Meksiku konačno je zaigrala.

“Plavi” su posljednji izborili nastup na Mundijalu i to nakon majstorice sa Španijom, koji su pobijedili čuvenim golom Josipa Katalinskog. Jugoslavija je kvalifikacije započela remijem u Španiji (2:2), zatim pobijedila Grčku (1:0), ponovo remizirala sa “furijom” (0:0) i dobila Grčku u gostima sa 4:2. Zbog istog broja bodova i gol-razlike morala je igrati majstoricu na neutralnom terenu i to u Frankfurtu (1:0). 

Australija je debitovala na SP, a sa klupe ju je predvodio Zvonimir Rale Rašić, rodom iz Dola pokraj Ljubuškog, a kratko vrijeme u sezoni 1961-62. igrao je za banjalučki Borac, nakon kojeg je otišao u Australiju. Poslije 18 mjeseci vratio se u domovinu na odsluženje vojnog roka i potom ponovo otišao na najmanji kontinent, gdje je godinama radio u brojnim klubovima.

Otvaranje Mundijala sa izmijenjenim timom “karioka” donijelo je remi bez golova, dok je u drugom kolu demoliran Zair sa 9:0, što je i dalje najubjedljivija pobjeda na SP. Zanimljivo je da je selektor afričkog tima bio Srbin Blagoje Vidinić, koji je četiri godine ranije vodio Maroko. U trećem kolu desio se remi sa Škotskom (1:1) i već tada se vidjelo da će “plavi” teško do završnice, iako su u nju prošli sa prve pozicije zbog bolje gol-razlike (+9) u odnosu na Brazilce (+3) i Škote (+2), a sa istim brojem bodova.

U drugoj grupi upisana su sva tri poraza od Zapadne Njemačke (0:2), Poljske (1:2) i i Švedske (1:2) pa je selekcija koju je vodio Miljan Miljanić na kraju zauzela sedmo mjesto.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.