“Glasov” vodič kroz svjetska fudbalska prvenstva - Italija 1934: Fudbal u službi fašizma
Prvo izdanje Svjetskog prvenstva u Urugvaju imalo je pozitivan odjek u fudbalskom svijetu pa je drugi Mundijal bilo mnogo lakše organizovati, jer su reprezentacije uvidjele sve prednosti koje donosi jedna ovakva smotra.
Ipak, i dalje je bilo onih koji su bojkotovali takmičenje. Među njima je bio i Urugvaj, koji je odustao, jer je Italija četiri godine ranije odbila da nastupi na Mundijalu. To je jedini put u istoriji da šampion nije branio titulu. Za razliku od prvog Mundijala, kada su svi članovi FIFA dobili pozivnicu za nastup, sada su igrane kvalifikacije, jer se prijavilo 36 reprezentacija, a odluka je bila da će u završnici nastupiti samo 16 najboljih. Italija je dobila domaćinstvo 1932. godine, ali je bez obzira na to morala je da igra kvalifikacije u kojima je nadigrala Grčku i stekla pravo nastupa. Italiji je to bio debitantski nastup, a pored nje još devet selekcija je prvi put nastupilo (Austrija, Čehoslovačka, Egipat, Njemačka, Mađarska, Holandija, Španija, Švedska i Švajcarska).
Za razliku od premijernog izdanja, gdje je prva faza igrana po grupama, sada je odmah igrano po kup sistemu. Takmičenje je krenulo od osmine finala i sve utakmice ove runde bile su igrane istog dana (27. maj) i to u osam različitih gradova. To je predstavljalo veliku novinu u odnosu na Urugvaj, gdje su utakmice igrane na tri stadiona u Montevideu, a sada su domaćini bili Rim, Milano, Torino, Đenova, Napulj, Trst, Firenca i Bolonja. Domaću ekipu sa klupe je predvodio Vitirio Poco, a bili su pojačani igračima iz Argentine. Italija je briljirala na startu i razbila SAD sa 7:1, a poslije je imala velikih problema. Španiju (1:0) je eliminisala tek nakon ponovljenog meča (prvi završen 1:1). Bio je to prvi ponovljen meč u istoriji SP, a Španci su promijenili sedmoricu igrača među kojima je bio i golman Rikardo Zamora, dok su Italijani zamijenili četvoricu.
Egipat je bio prvi predstavnik Afrike na mundijalima i jedni koji je zaigrao u Italiji. Da su Apenini srećni za Egipćane pokazuje podatak da su drugi nastup na SP imali tek 1990, kada je Mundijal takođe održan u Italiji.
Austriju je dobila istim rezultatom, dok je u finalu gubila od Čehoslovačke, ali je golom Anđela Skjavija u petom minutu prvog produžetka stigla do titule. Finale je odigrano pred 55.000 navijača na Nacionalnom stadionu koji od 1957. nosi ime “Flaminio”.
Urugvaj je slavio stogodišnjicu nezavisnosti, što je želio da proslavi organizacijom Mundijala pa je u svijet poslao lijepu sliku. Da je to dobar način propagande uvidio je i italijanski diktator Benito Musloni, koji je svoju popularnost želio da proširi i preko sporta, a fudbal je bio pravo rješenje. Pred početak svake utakmice domaći igrači su ga pozdravljali fašističkim pozdravom sa uzdignutom rukom, dok su to činile i pojedine druge reprezentacije. Navodno, lično je birao sudije za utakmice domaće selekcije, a izvještači sa finala suđenje su proglasili pristrasnim, naravno u korist domaćina. Ipak, taj tim Italije bio je jedan od najboljih u istoriji, što je dokazao na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. i SP u Francuskoj 1938, kada je postao šampion.
Samo 17 mečeva odigrano je na Mundijalu u Italiji, što je najmanji broj utakmica u istoriji svjetskih prvenstava. Tome je kumovao sistem takmičenja.
Nejedli kralj strijelaca
Prvi napadač prvenstva bio je Čehoslovak Oldrih Nejedli sa pet golova iz četiri utakmice. Prvi je dao Rumuniji (2:1), drugi Švajcarskoj (3:2) da bi potom zablistao protiv Njemačke u polufinalu, kada je zabilježio het-trik (3:1). Jedino u finalu nije bio strijelac, a postigao je polovinu golova svoje reprezentacije na SP. Rođen je 1909, a preminuo 1990. godine u toku Mundijala u Italiji. Cijelu profesionalnu karijeru proveo je u Sparti iz Praga i smatra se jednim od najboljih čehoslovačkih fudbalera svih vremena. Za reprezentaciju je nastupao od 1931. do 1939. i na 44 utakmice dao 29 golova.
Za razliku od SP u Urugvaju kada se finalisti nisu mogli dogovoriti čijom će loptom igrati utakmicu u Italiji su mečevi igrani sa Federale 102 loptom koja je proizvedena u ovoj zemlji.
Jugoslavija se nije proslavila
Nakon što je zablistala na premijernom Mundijalu reprezentacija Jugoslavije nije uspjela da se kvalifikuje na SP u Italiji.
Ekipu je i dalje vodio selektor Boško Simonović, a svi klubovi tadašnje države dozvolili su svojim igračima da igraju za nacionalni tim. Jugoslavija je bila smještena u grupu šest zajedno sa Rumunijom i Švajcarskom. Prvi meč odigrala je 24. septembra 1933. protiv Švajcarske Beogradu i remizirala 2:2, iako je vodila sa 2:0, a golove za domaći sastav postigli su Vladimir Kragić i Blagoje Marjanović. Drugi susret odigran je 29. aprila 1934. u Bukureštu gdje je Rumunija slavila sa 2:1, a Kragić je ponovo bio strijelac za Jugoslaviju. Sa samo jednim bodom zauzela je treće mjesto na tabeli. Rumunija je bila prva sa tri, a Švajcarska druga sa dva pa su prošle dalje.
Vezani tekst:“Glasov” vodič kroz svjetska fudbalska prvenstva - Urugvaj 1930: Jugoslavija oduševila svijet
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
