Dragan Vujanović otkrio za "Glas" za koga će navijati u "sudaru" svoja dva bivša kluba

Ova dva kluba povezuje jedno ime - Dragan Vujanović. Svojevremeno jedan od najuniverzalnijih igrača u bivšoj Jugoslaviji bio je dio prve šampionske ekipe Sarajeva iz 1967. godine. Na “Koševo” je došao 1965. iz Slobode i ostao četiri godine u najvećem gradu BiH. Ukupno je odigrao 38 utakmica i postigao četiri gola.

- Planiram na “Mlakvama” da pogledam utakmicu, da vidim hoće li doći neko od starijih igrača Sarajeva, a navijaću za Slobodu. Kada sam kao igrač došao u Sarajevo trener je bio Aleksandar Atanacković, bivši fudbaler Partizana. On je bio tu godinu dana, onda je došao Miroslav Brozović. Poštovali smo trenere. Meho Brozović je bio trener starog kova, veoma strog. Spremio me je za prvi tim, odnosno najveće domete. Poslije Brozovića trener je bio Munib Saračević, on me je pored bekovske, gurao i na poziciju lijevog krila. Rekao mi je: “Gospon Vujanoviću, morate pojačati napad”. Sve sam igrao. U Slobodi pred kraj karijere igrao sam libera - rekao je Vujanović za “Glas Srpske”.

GLAS: Za Sarajevo ste debitovali protiv Vardara u Skoplju 27.11.1966. godine (1:1). Ipak utakmica koja Vam je najdraža je ona protiv Čelika (5:2), na “Koševu”, pola godine kasnije kada ste osvojili titulu.

VUJANOVIĆ: Igrao sam cijelu utakmicu, pred 30.000 ljudi na “Koševu”. Bila je to prva titula za Sarajevo, ali ujedno i prva titula jednog tima iz BiH u Jugoslaviji. Standardni Fuad Muzurović i Stjepan Blažević su zbog povreda morali propustiti meč, a zamijenili smo ih Milan Makić i ja. Presudna utakmica za trofej odigrana je kolo prije na “Maksimiru”. Tada smo uspjeli ostati neporaženi kod glavnog konkurenta Dinama. Rezultat je bio 0:0. Titula je i više nego zaslužena, jer smo od 30 kola 25 proveli na vrhu. Te godine igrali smo i finale kupa, ali je Hajduk slavio sa 2:1.

GLAS: Imali ste odličnu ekipu, Mirsad Fazlagić je bio reprezentativac pa Vahidin Musemić...

VUJANOVIĆ: Mirsad je oduvijek bio pravi dečko, za primjer. Ne samo on, cijela generacija je disala kao jedan. Jednostavno, takva klapa se prosto poklopi. Vahidin Musemić i ja smo bili najmlađi. Dvije godine smo bili cimeri. Sarajevo nam je plaćalo stan. Ko braća smo bili, još i generacija... Zvao me je Cober. Znao mi je reći: “Coberu, idem u reprezentaciju, zvali su me”.

GLAS: Kakav je bio Asim Ferhatović?

VUJANOVIĆ: On je igrao do 1966. godine. Teško se povrijedio u Rijeci, stradala mu je noga, onda je i završio karijeru. Bio je veliki, jako dobar čovjek. Kada sam došao u Sarajevo prvi trening sam radio s njim u paru. Rekao mi je: “Dečko, 'pikam' ja tebi, 'pikaš' ti meni. Ništa se ne sekiraj”! Odmah mi je bilo lakše. Bio je veličina, ja sam došao iz provincije i kao u boga sam gledao takvog igrača.

GLAS: Kao prvaci igrali ste u  Kupu šampiona. Kako pamtite te mečeve, duele protiv kiparskog Olimpijakosa i slavnog Mančester junajteda?

VUJANOVIĆ: Prvo moram da pomenem susrete protiv Ujpešt Dože. U Budimpešti sam se povrijedio, bili su to mečevi Mitropa kupa igrani 1967. godine. Kasnije, zbog te povrede nisam mogao igrati protiv Mančester junajteda u Kupu šampiona. Odigrao sam samo jednu utakmicu protiv Olimpijakosa tamo. Meč u Sarajevu protiv “đavola” sam gledao sa tribina. Bobi Čarlton i Džordž Best su bili pojam tada. Džordžova duga kosa upadala je u oči. Bio je mršav, brz, tempirana bomba. Pravi majstor. Atmosfera je bila sjajna. Provukli su se na “Koševu” (0:0). Utakmicu u Mančesteru sam gledao na televiziji i vidio taj Bestov “fantomski gol”. Dobili su nas sa 2:1 i prošli dalje.

GLAS: Poslije Sarajeva niste otišli u inostranstvo iako ste imali dosta ponuda?

VUJANOVIĆ: Iz Sarajeva sam se vratio u Slobodu 1970. godine. Imao sam ponude švajcarskog Siona i od nekih španskih klubova, zvao me je i Borac iz Banjaluke, ali sam otišao u Novi. Ideja je bila da se klub vrati u Drugu ligu. Ubijedili su me da se vratim, bilo je: “Ajde, Dragane, pomozi”. Nakon Jedinstva i Kozare, mi smo se 1972. godine vratili u Drugu ligu.

GLAS: Kada i kako ste okončali karijeru?

VUJANOVIĆ: U ljeto 1980. godine protiv Dinama iz Zagreba sam odigrao oproštajnu utakmicu. Imao sam 36 godina. Onda sam otišao u Jedinstvo iz Dvora da budem trener. Prvenstvo je počelo. Iz uprave su mi rekli da im mogu pomoći i kao igrač i ubijedili su me. Odigrao sam tu dvije godine. Godinu dana nismo izgubili utakmicu, ušli smo u Republičku ligu.

Željo

GLAS: Jedan gol dali ste i u gradskom derbiju protiv Željezničara.

VUJANOVIĆ: To je bila utakmica kada su se Ivica Osim i Mišo Smajlović vratili iz vojske i igrali su protiv nas. Mi smo slavili sa 2:1. Na “Koševu” je tada bilo 45.000 ljudi. Nezaboravan momenat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.