Zubarska kliješta Riste Popovića
STARIJI stanovnici Slatine i njenih šest sela reći će da je zubobolja sirotinjska sudbina, ali i kazna za bogataše. Pogotovo kada u selu i čitavom kraju nema zubara
. Da li zbog toga Slatinjani, više nego u drugim mjestima laktaške opštine vode preventivu o zdravlju zuba, prvenstveno da bi smanjili neugodne odlaske kod zubara u Laktaše ili Banju Luku, zvanična stomatološka statistika nema odgovora.
Ono što sigurno ne znaju mlađi stanovnici ovog poznatog banjskog centra, jeste istorijska činjenica da su prvi na području današnje opštine Laktaši imali priučenog zubara i prva zubarska kliješta. Donio ih 1918. Risto Popović iz slatinskog sela Malo Blaško. Dobio ih na poklon u Austorougarskoj vojsci gdje je vještinu vađenja zuba naučio radeći u sanitetskoj službi. Za kratko vrijeme pročulo se po okolini da Risto zna vaditi zube.
- Narod je dugo govorio da ko nije posjetio Ristu, ne zna za muke kada zub zaboli. Posjećivali su ga i stari i mlađi. Nisu imali kuda, jer Banja Luka je bila daleko, a u Laktašima je prva ambulanta otvorena tek 1957. godine - priča Ristina unuka Dragojla Popović.
Risto nije bio samo najbliži, već i najjeftiniji zubar. Iako su narodni vidari živjeli "kao bubreg u loju", kao i druge zanatlije bez kojih selo nekada nije moglo, Risto svoje usluge nikada i nikome nije naplatio.
- Kao bogat i ugledan domaćin poznat i po tome što je bio seoski knez, moj djed je svoje zubarske usluge shvatao kao humane. Novac mu nije bio važan. Razumljivo kada se zna da je imao više od 300 dunuma zemlje, preko 30 komada goveda, ovcama se nije znalo broja, a imao je i šest konja. Četiri su služila za rad, dok su dva rasna vukla fijaker. Na svom imanju imao je ukupno 29, što stambenih što ekonomskih objekata. Prvi je pored vodenice imao i mlin na motorni pogon. Prvi je nabavio i dvije mašine vršalice, proizvedene u Češkoj kod Jarolima Poržika, a kupljene u radnji Dragutina Tomana u Banjoj Luci. Bavio se i izradom kaca i buradi - veli Dragojla.
Svu svoju djecu Risto je poslao na školovanje. Tri Ristina sina i četiri kćerke bavile su se amaterski glumom. Svom najmlađem sinu Vuji kupio je fotografski aparat, takođe prvi u ovom kraju. Kasnije je Vujo otvorio u očevoj kući i fotolaboratoriju u kojoj je izrađivao slike. I njegovi unuci naslijedili su nemiran duh ovog velikog čovjeka, kao pokojni etnokoreograf profesor Vaso Popović i unuka Dragojla, učiteljica, slikarka i poetesa.
Što se tiče Ristinih zubarskih kliješta, naslijedio ih je njegov sin Savo, na koga je Risto prenio vještinu vađenja zuba. Danas su u posjedu njegovog već vremešnog unuka koji nosi djedovo ime i koji nikada nije naučio da vadi zube. Bilo kako bilo čovjek koji je sa zubarskim kliještima mnoge oslobodio muka nije preživio bezumlje ustaškog pokolja. Kao uglednog srpskog domaćina 1942. ustaše su ga zaklale takoreći na kućnom pragu.
"Mrzeće te zbog dobrih čina, ali i pravo, jer kako da rodi slađana smokva kraj kiselih trnjina", kao da je u "Božanstvenoj komediji" Ristinu sudbinu prorekao Dante.
Zašio ranu
Za Ristu je vezana i priča, objavljena tridesetih godina prošlog vijeka u "Vrbaskim novinama".
Naime, siromašni seljak Aleksa Ćejić krenuo je da nabere trešanja svojim kopačima, jer im nije imao šta drugo ponuditi za jelo. Pao je sa trešnje i nabio se na kolac. Ranu mu je zašio Risto, koristeći iglu, domaći konac i vruć vosak za dezinfekciju "instrumenata". Rana je uspješno zarasla i Aleksa je još dugo nakon toga živio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
