Zločini koji su šokirali region: Danas na Cetinju, sutra bilo gdje

Ovaj stravičan zločin, koji se desio 12. avgusta, odmah je postao glavna vijest u regionu i mnogi su se u nevjerici pitali šta se to desilo i da li je moralo da bude tako.

Sociolog Vladimir Vasić ističe da je ovakve stravične zločine teško predvidjeti. Tvrdi da na psihologiju ljudi na našem području utiču poslijeratne traume, te da još uvijek u kućama ima puno oružja, što može dovesti do tragedija.

Naglašava da društvo uglavnom samo sagledava posljedice, dok ne gleda uzroke, a tragedije kao na Cetinju su preskupe da ih dopustimo.

- Previše smo se zabavili svojim individualizmom, a ne možemo jedni bez drugih. Još uvijek smo dosta konzervativno društvo i psihološke probleme ne rješavamo kod ljekara već nekim alternativnim metodama. Ovo što se desilo na Cetinju može se desiti bilo gdje i nije produkt normalne psihe - rekao je Vasić.

Naglasio je da je u našem društvu dosta licemjerja i da tek kada se nešto desi, svi onda sve znamo, a prije toga ćutimo na nasilje.

- Uglavnom nećemo da ukažemo na neke probleme i nasilje za koje znamo. Ljudi kada vide neko nasilje, kao što je porodično, uglavnom ćute i okreću glavu. Ponašamo se neodgovorno i malo licemjerno - kazao je Vasić “Glasu Srpske”.

Napomenuo je da, nažalost, živimo u svijetu koji nameće individualnost i patološku samostalnost.

- Sve manje imamo vremena za druge i međusobni, pa i porodični odnosi su zahladnjeli. Iz tog zahlađenja proizlazi patologija iz koje nastaju loše stvari koji se dese. Ljudima nedostaje razgovora i empatije - rekao je Vasić.

Krvavi pir

Vuk Borilović je svoj krvavi pir započeo ujutro u stanu svojih podstanara, gdje je usmrtio tročlanu porodicu Martinović. Na vratima je ubio jedanaestogodišnjeg dječaka, potom njegovog tri godine mlađeg brata, a onda kroz prozor pucao u njihovu majku Natašu Pajović Martinović. Nakon što ih je usmrtio, pozvao je njihovog oca i supruga Miloša Martinovića i rekao mu: “Pobio sam i tvoju i moju familiju.” Potom je u narednih 45 minuta, u ukupno 80 metara razdaljine od njegove kuće, sijao smrt, ubio je još sedmoro ljudi i ranio šestoro. Poslije Nataše i njene djece, u sljedećoj komšijskoj kući je ubio starije sugrađane Danijelu i Dimitrija Drecuna i teško ranio njihovog unuka Aleksandra Drecuna. Na pragu te kuće ubio je i njihovog sina Rajka Drecuna. Borilović je ubio i komšiju Milana Mitrovića, potom i svog ujaka Gorana Đurišića, a onda je silazeći niz ulicu usmrtio i komšinice Aleksandru i Danijelu Radunović. Zatim je, opasan sa dva redenika metaka i puškom u ruci, skrenuo prema kući komšije I. J. i pozvao ga da izađe napolje. Ranio je još četvoro komšija: Slavicu Zvicer, Filipa Đurkovića, Milevu Ramadanović i Darinku Čelebić, kao i policajca Ljubišu Maksimovića, koji je pokušavao da ga savlada. Njega je u daljem “sijanju smrti” spriječio Nenad Kaluđerović, obični građanin, koji ga je usmrtio.

Nakon stravične tragedije mnogi Cetinjani, još uvijek šokirani zločinom, pričali su da je Borilović važio za mirnog momka, koji potiče iz poštene porodice. Međutim, na površinu su isplivale i druge priče, kako je on u posljednje vrijeme bio upadljivo povučen i podozriv prema komšijama i da je navodno sumnjao da ga potkradaju. Pojedini mještani naselja u kojem je živio govorili su da je imao psihičkih problema i da je zbog toga trebalo na dan masakra da ide na pregled u psihijatrijsku bolnicu u Kotoru.

Otac monstrum

Ovaj slučaj, nažalost, nije jedini brutalan zločin zbog kojeg je zanijemjela javnost širom regiona. Slična tragedija desila se 24. septembra 2021. godine kada je Harald Kopic u zagrebačkim Mlinovima ubio svoje troje djece, pa pokušao da presudi sebi. Preživio je i dočekao suđenje i presudu od 50 godina zatvora, koju mu je početkom juna ove godine izrekao zagrebački Županijski sud. Monstruozni otac djecu je prvo omamio tabletama, a potom ugušio. Kako je istragom utvrđeno, djecu je prvo istuširao, a potom stavio 30 tableta lijeka “diazepam” u topli kakao koji su djeca popila, nakon čega ih je usmrtio. Kopic je nakon ubistva tvrdio da mu je teško i da mu je žao što je još uvijek živ. Rekao je da mu je istekla najamnina za stan i da više nije imao kuda da ode. Upravo to je naveo kao motiv za nezapamćeni zločin. Kopic je rekao da je zbog toga odlučio da sebi oduzme život, a prije toga i vlastitoj djeci, kako “ne bi bio sam, već kako bi i djeca bila zajedno uz njega kada umre”.

Ljubomora

Šestostruko ubistvo koje se desilo u Zagrebu u avgustu 2019. godine takođe je ostavilo javnost u šoku. Ubijena je cijela porodica, a motiv je bila ljubomora. Taksista Igor Nađ tog kobnog 1. avgusta u ulici Radoslava Cimermana ubio je bivšu partnerku Maju Tojagić, njenog desetogodišnjeg sina Paula Zambinija, potom njene roditelje Dragomira Tojagića i Filjku Tojagić, te Josipu Tojagić i njenog prijatelja Davora Paušaka. Ovaj masakr jedino je preživjela beba i to vjerovatno samo zato što Nađ nije želio da ubije svoje dijete.

Kasapin

Više monstruoznih zločina posljednjih dvadeset godina potreslo je Srbiju, a jedan od najbrutalnijih desio se 27. avgusta 2007. godine. Tog dana Danijel Jakupek iskasapio je dječaka Luku Opačića (5) i njegovog ujaka Vasilija Trbovića. Vasilije i njegov sestrić Luka su tog dana predveče krenuli u šetnju po Novim Banovcima. To je bio i posljednji put da ih je porodica vidjela žive. Kako se nisu vratili do večere, majka i baka su počele da brinu, a ubrzo zatim Trbovići su alarmirali policiju. Čitavi Banovci podigli su se na noge i zajedno sa porodicom i policijom krenuli u potragu za nestalim mladićem i dječakom. Među njima je bio i Vasilijev drug iz osnovne škole - ubica Danijel Jakupek. Nakon tri dana potrage na obali Dunava pronađeno je tijelo malog Luke bez glave, nogu, desne ruke i lijeve šake. Dan kasnije, 500 metara nizvodno, pronađen je i obezglavljeni Vasilije. Ubrzo zatim uhapšen je  Jakupek. On je sa nevjerovatnom dozom uživanja priznao zločin. Od tada je zatvoren, ali na psihijatriji. Kako je zapravo došlo do monstruoznog ubistva i dan-danas će ostati misterija jer detalji istrage nikada nisu do kraja otkriveni. Kada je Jakupek nožem ubio Vasilija, raskomadao je i dječaka. Dijelove tijela je u kesama pobacao po obali rijeke. Bonsek kojim je kasapio tijela nikada nije pronađen, niti je poznat motiv ubistava.

Masakr u Jabukovcu

Stravičan zločin potresao je Srbiju i u avgustu 2019. godine kada su u dvorištu porodične kuće ubijeni Raja Kazimirović, njegova majka Dragica Kazimirović i sestra Ljubinka Oprikić, te sestričina Dragana. Njih su u stilu Boni i Klajda usmrtili Davor Pernić i njegova partnerka Maja Bađikić. Preliminarni rezultati obdukcije pokazali su da su sve žrtve brutalno likvidirane hicima u glavu. Raja Kazimirović, čije je tijelo pronađeno na traktoru, ubijen je sa pet metaka. Upucan je četiri puta u grudni koš i stomak, a onda mu je brutalni egzekutor ispalio posljednji, peti, hitac u glavu. Njegova majka Dragica i sestričina Dragana, čija su tijela pronađena pored šupe, ubijene su sa po dva metka u glavu. Ubica Pernić je uhapšen tri sedmice kasnije, a ubrzo potom je policija lisice na ruke stavila i njegovoj partnerki, s kojom je bio emotivnoj vezi. Pernić je u Višem sudu u Zaječaru osuđen na 36, a Bađikićeva na 40 godina zatvora.

Selo Jabukovac slična tragedija potresla je u julu 2007. godine kada je Nikola Radosavljević (39) u crno zavio šest kuća u rodnom selu i usmrtio devet osoba, a dvije teško ranio. Radosavljević je imao psihičke probleme i bio je umislio da su na njega bačene vradžbine. Nedugo prije krvavog pira je počeo da vjeruje da je meta vlaške magije, te i da mu komšije bajaju. Tog 27. jula najprije je pretukao suprugu, a zatim skočio u bunar da se ubije. Iz bunara ga je izvukao komšija. Radosavljević je nakon toga izbezumljen krenuo u ubilački pohod po komšijskim kućama. Na tom putu najprije je ubio Veljka Đorđevića, njegovog sina Dragana i taštu Marinu Kutkurenović. Zatim je usmrtio još šest osoba. Poslije neuspjelog pokušaja samoubistva smješten je u Specijalnu zatvorsku bolnicu u Beogradu.

25 minuta

Najbrutalniji zločin koji je potresao BiH nakon rata desio se 29. maja 2008. godine kada je za svega 25 minuta Tomislav Petrović hicima iz pištolja likvidirao šestoro sugrađana u zaseoku Trstje u Gornjoj Lipnici kod Tuzle. Krvavi pohod Petrović je započeo na autobuskom stajalištu, gdje je pucao na autobus, da bi potom ušao u njega i teško ranio šofera Mursela Čolića, koji je preživio, a Petrović je pobio putnike Niku i Maru Petrović i Dragicu Markanović. Po izlasku iz autobusa ulicom je došetao do obližnje kuće, u kojoj je ubio Miju i Kaju Petrović, da bi u susjednoj kući usmrtio Ivu Markanovića. Ni tu nije bio kraj, jer je Petrović sjeo u automobil i krenuo za mještanima koji su ranjenog Čolića vozili u bolnicu. Čak ih je sustigao i automobilom se zabio u njih, ali su uspjeli da mu umaknu. Krvolok je nasumice nastavio da puca po parkiranim automobilima, a čak je pokušao da puca i na policiju, ali je ostao bez metaka. U prvostepenom postupku Petrović je osuđen na 40 godina zatvora, ali je ta presuda ukinuta uz obrazloženje da boluje od paranoidne šizofrenije, pa mu je izrečena mjera liječenja u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa.

Pobio bratovu porodicu

Brutalan zločin desio se 28. decembra 2012. godine kada je penzionisani policajac iz Lopara Dragan Đokić pobio bratovu porodicu. On je prvo pucao na brata Milu i njegovu suprugu Maru, koja je na mjestu ostala mrtva. Mile je tada uspio pobjeći. Međutim, ubica se tu nije zaustavio, već je ušao u stan Milinog sina Dražana Đokića, kojeg je ubio na ulazu. Dražanova supruga Mira sa djecom je pobjegla u sobu, ali je pomahnitali ubica došao za njima i ispalio više hitaca koji su usmrtili Miru i teško ranili njenog tada trinaestogodišnjeg sina, dok je likvidaciju izbjegla njena devetogodišnja kćerka, koja se sakrila iza fotelje. Motiv zločina bili su neriješeni imovinski odnosi. Nakon zločina Đokić je sebi pucao u glavu, ali je čudom preživio i osuđen je na 38 godina zatvora. Slična tragedija o kojoj se danima pričalo i pisalo zabilježena je 31. oktobra 2016. u zaseoku Gradina u Dragočaju kod Banjaluke, gdje je Radojica Golemović nožem ubio svog sina Božidara i suprugu Brankicu, a potom je presudio sam sebi i raznio se bombom ispred njihove porodične kuće.

Prevencija

Vladimir Vasić tvrdi da bi se zločini i tragedije mogli preduprijediti da se više pažnje posveti ljudima i osobama sa psihičkim problemima.

- Danas imamo situaciju da takve osobe budu puštene na slobodu i nakon što počine neko krivično djelo. Trebalo bi jačati institucije za rješavanje tih problema, kao što su centri za socijalni rad i druge. Treba ojačati te institucije kadrovski i profesionalno, i na ta mjesta ne bi trebalo gurati ljude po partijskoj liniji već profesionalce - rekao je Vasić.

Istakao je da su ljudi koji počine zločine, ubistva i samoubistva u nekom momentu prije toga možda i tražili pomoć, ali to društvo nije vidjelo. Vasić smatra da bi svi trebalo da razmislimo šta smo spremni da preduzmemo i uradimo ako znamo da postoje neki ljudi s problemima, pogotovo ako znamo da imaju oružje.

Psiholog Aleksandar Milić takođe naglašava da bi u sprečavanje tragičnih zločina trebalo da se uključe svi, cijelo društvo. Ističe da nam je niska primarna prevencija, sprečavanje zločina.

- Ako čujemo vrisku, neko porodično ili drugo nasilje, trebalo bi da reagujemo i to prijavimo. Kad kod neke osobe vidimo neobično ponašanje, trebalo bi da to dojavimo nadležnim institucijama. Postoje i anonimne dojave. Nažalost, često se nasilje i svađe, pogotovo u porodici, prikrivaju i umanjuju određene stvari - rekao je Milić našem listu.

Milić tvrdi da uzrok tragičnih zločina i ubistava kao ono na Cetinju uvijek postoji, ali ga okolina ne primjećuje.

- To su osobe koje ne mogu da kontrolišu nagone i postupke i nemaju empatije i mogućnost da predvide posljedice. Riječ je o psihopatama u kojima je patološka mržnja - pojasnio je Milić i dodao da takvi ljudi obično skrivaju svoju patološku stranu ličnosti.

Prema njegovim riječima, oni imaju dva lica i do iskušenja ili nekog povoda koje je za njih izazov ne ponašaju se patološki.

- Međutim, uvijek znakovi postoje, ali mi ih ne vidimo. Zbog toga treba pratiti ljude koji imaju sklonost nasilju i koji su, recimo, već odležali kazne zbog zločina - kazao je Milić.

Naglasio je da prije nekog stravičnog događaja ljudi ne vide stvari koje ukazuju da bi neko mogao da počini zlodjelo.

Smatra da u ovakvim slučajevima odgovorne institucije često zakažu, jer se ne prate ljudi skloni nasilju, kao ni patološke ličnosti.

- Nažalost, kod nas takve osobe, nakon što odleže kazne za nasilje koje su učinili, budu pušteni bez praćenja. Ne pratimo ni takozvane povratnike u kriminal i nasilje, ljude koji su ranije činili teška nedjela - naglasio je Aleksandar Milić.

Okidači

Prema riječima Aleksandra Milića, okidač za nasilje, pogotovo kod krhkih i osjetljivih osoba, može biti svašta, pa i obična svađa.

- Bilo kakav povod takve osobe stavlja u afekat i impulsivnost koja dovodi do ispoljavanja jakih emocija i mržnje. Kod nekih ljudi se to može desiti svakodnevno. Najobičnija svađa može dovesti do tragedije. Ti ljudi, kad upadnu u afekt, ne mogu da kontrolišu svoje ponašanje i djelovanje - kazao je Milić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.