Život uzbunjivača - čeka li Snoudena ista sudbina?

Edvard Snouden je 2013. godine šokirao svijet kada je javnosti otkrio da Vlada Sjedinjenih Američkih država vrlo tajno, taktički i namjerno, prikuplja podatke o svakom telefonskom pozivu, svakoj tekstualnoj poruci ili mejlu, bez našeg znanja, a kamo li saglasnosti. Iza svega se krije nastojanje  stvaranja  sistema masovnog nadzora koji bi pružio uvid u privatni život svakog pojedinca koji živi na planeti Zemlji. 

Ipak, ljudi su upoznati sa lošom stranom svakodnevnog nadzora medija, još od onog trenutka kada je Internet počeo da spaja Kubu i Kinu, Brazil sa Francuskom, Veliku Britaniju sa Marokom, Alžirom i tako dalje.
Edvard Snouden odrastao je na mreži, a koja od njega stvorila špijuna, da bi potom bio prozvan kao uzbunjivač, a kao izgnanik je postao savijest Interneta. 

Zašto je Snouden, poput Asanža, na svoju odgovornost, javnosti otkrio u tajnosti strogo čuvane informacije koje su se krile pod identitetom da su od javnog značaja?

Posljednja knjiga daje odgovor na to pitanje. On je preuzeo zadatak, ne tako jednostavan, da opisujući svoj život, zaštiti privatnost svojih najbližih, i ne otkrije velike vladine tajne. „Trajno zabilježeno" su potpuno novi memoari slijedećeg najpoznatijeg uzurpaora svjetskog mira.

„Trajno zabilježeno" - to je za vaše dobro

Snouden je napisao: postoje i takva pravila kojih niste svjesni sve dok ih ne prekršite. Da je nadzor u bliskoj vezi sa autoritetom vrlo slikovito dokazuje primjer Asanža - onaj ko ima autoritet, polaže pravo na nadziranje, o bilo kakvoj vrsti nadzora da je riječ. I to ne samo na naše nadziranje; spektar autoriteta ide i do polaganja punog prava da, onaj koji ga ima, može da sasvim legitimno određuje pravila, neodređene smjernice i sve norme koje upravljaju našim postojanjem. 

Ako i čovjek pokuša da bude potpuno slobodan: šta to zapravo znači, koje je to stanje potpune slobode? Pri tom, za mnoge će predstavljati samo sanjare ili utopiste. 

Promijeniti stvar izašlo je na to da borba pojedinca protiv kompletnog sistema jeste, u najmanju ruku, borba Davida i Golijata; i druga prepreka, a koja proističe iz prve, jeste strah da se bilo ko suprostavi, jer su kazne izvan demokratskih, pa i ljudskih. 

 „Da biste hakovali sistem, morate poznavati sistemska pravila bolje od onih koji su ih uspostavili ili ih sprovode...zbog čega hakeri ne krše pravila, oni ih razotkrivaju," ili u prevodu - zakonski sistemi stvaraju nezakonite podsisteme i institucije, i tako u krug, što ne zaobilazi i najmanje loš od svih društveni sistema, demokratski.

Kada se radi o ljudima koju su potpunosti sigurni u ispravnost svojih sistema, pa se iz tog razloga i ne trude da ga provjere, njihova inteligencija i pravi metod, mogu ih, po njihovom mišljenju, dovesti do cilja. Upravo to se desilo sa Snoudenom.

Ipak, način na koji se Vlada, u korelaciji sa medijima, ophodila prema Snoudenu, vodio je američku javnost do zaključka da se radi o osobi koja može narušiti njihovu bezbjednost i privatnost; odnosno, da se radi o pojedincu sa vrlo anti-američkim stavovima, zbog čega je po američku javnost i njenu bezbjednost, upravo on mogao biti opasan.

Uvid u Snoudenov život

Zaštita slobode danas u najvećoj mjeri podrazumijeva zaštitu privatnosti. Sloboda postaje ekvivalentna privatnosti: „sloboda države može se mjeriti samo poštovanjem prava njenih građana, jer ta prava, zapravo, ograničavaju moć države...što se u Američkom građanskom ratu nazivalo sloboda, tokom internetske revolucije naziva se privatnost."  

Svakako, piše Snouden, to predstavlja i jedinu sferu u kojoj možete sačuvati ono što vi zaista jeste, vašu porodicu i prijatelje, i sve ono najintimnije što predstavlja samu vašu suštinu, najvažniji atom vašeg jezgra. 

Međutim, posebno interesantan momenat u knjizi zauzima Snoudenovo pisanje o njegovom životu, gdje se kroz djetinjstvo i tinejdžerske dane, upoznajemo sa osobom koja je, zapravo, krila skromno uvjerenje i ljubav prema svojoj državi. 

Bez obzira na to što je još kao tinejdžer, vrlo principijelno smišljao hakerske poteze kako bi izbjegao "ono što mu nije u suštini potrebno", on je, već tada, znao da u cjelokupnom sistemu nešto nije u redu. 

Ono što ga je vjerovatno najviše brinulo, bilo je ono zbog čega je i odlučio da ono što zna iznese javno: politika koja se u punom zamahu sprovodi iza zatvorenih vrata, na najveću štetu ide građanima, i to  ne samo SAD-a, nego cijele planete. Najveća prepreka leži u tome što se javno mišljenje pojavljivalo u javnoj riječi ovakvog tipa, i to je primjer Vikiliksa.
Afera Votergejt i brojne slične situacije koje dolaze iz SAD-a, gdje su oni koji su na najvišim pozicijama ustuknuli pred medijskom moći informacija, svakako jesu slične sa situacijom "zvizdača". 

U tom smislu, možemo govoriti o razvijenoj svijesti javnosti za šire političke probleme. 

Razlika u slučaju Snoudena uglavnom se ogleda u tome da sistemi nadzora prijete globalno: dakle, cjelokupnom stanovništvu planete. Ovdje je nezaobilazno spomenuti da su neke od zemalja gotovo prihvatile "sisteme nadziranja". 

 "Dječak"

Posebna netransparentnost medijskog sistema Sjedinjenih Američkih Država, iako se radi o državi i cjelokupnom sistemu koji je usađen na temeljima liberalnosti i demokratičnosti, ogleda se upravo u institucijama koje predstavljaju limite za profesionalno izvještavanje i informisanje. 

Zapravo, iako je najveći broj dnevne i mjesečne štampe, zatim digitalnih medijskih globalnih kuća i integrisanih korporacijskih sistema koji djeluju unutar i preko granica, dakle transnacionalno, stacioniran u okvirima i granicama Sjedinjenih Američkih Država, radi se o povezanosti medija i politike, u  užem smislu, posebnih medijskih tehnologija i medijskog informisanja s jedne strane, te vlade s druge strane. 

Kada kažemo vlade, mislimo na niz agencija koje se nalaze i koje funkconišu pod njenim okriljem. O izuzetno institucionalnom tipu informacija koje karakterišu američki medijski sistem i o tome da su izvori informacija u najvećoj mjeri samo vladine agencije, govori i Marčelo Foa. 

Foa u svojoj knjizi Gospodari medija  navodi da su „nije pravi trenutak, neprovjereni podaci, da bi se sačuvale tajne, ili zbog sigurnosti nacije i nacionalne bezbjednosti", samo neki od mehanizama koje agencije, i povrh svega vlada, koriste kako bi sačuvale izuzetno važne informacije unutar svojih kapija.

Za dosad najpoznatijeg medijskog uzurpatora, koji je neobičnom iskrenošću, poslije dugog skrivanja iza maske, otkrio gotovo najintimnije dijelove privatnog života, bitno je navesti nekoliko zanimljivih momenata. 

Naime, Snouden je gotovo identičan svima nama 

Prvenstveno, radi se o zajedničkim osobinama, sa kojim se neki od nas mogu poistovijetiti; izbjegavanje nastave koja nam se čini bezvrijednom; „drijemka" na času; privlačenje pažnje tokom srednjoškolskog školovanja u školi „Araundel"; itd. 

Međutim, ono što je zajedničko svima nama kao i Snoudenu, jeste da je i on, baš kao i svi: „dio sistema".

Svakako, prve osjećaje nepovjerenja je osjetio je prema drugovima iz razreda, mada, kako i sam kaže: „...uvijek treba da dozvolite ljudima da vas potcijene jer kad pogrešno ocijene vašu inteligenciju i sposobnosti, jednostavno ističu svoje slabosti, zjapeće rupe u svom rasuđivanju koje ne treba zatvarati ako kasnije poželite da ispravite zapis koji su imali o vama."  

Za ovu temu je ipak mnogo važnije nepovjerenje koje je Snouden od samog početka gajio prema profesorima, nastavnicima i direktorima; dakle, prema cjelokupnom sistemu srednje škole koju je tada „morao" pohađati. Na osnovu onoga što čitamo u njegovoj knjizi izvodi se zaključak da je jedino istinsko povjerenje gajio prema mreži, i to, Internetu. 

Snouden za Internet ističe da je to bilo mjesto gdje su svi bili jednaki, otvoreni prostor bez granica, koji je svakome nudio jednake mogućnosti za uspjeh, znanje i razvoj, što ga je neobično podsjećalo na početak američke istorije. 

Međutim, postavljanjem pravila od strane vlade vođene korporativnim idealima, sloboda i liberalne ideje iz 18. vijeka se nalaze pod prijetnjom da budu narušene. 

Snouden smatra da tom narušavanju, više nego ikada, možemo svjedočiti danas: „Pomaganje u kreiranju sistema nadzora građana, je moja najveća greška." 

Zaključak

Knjiga Edvarda Snoudena govori o hrabrosti ljudi i pojedinaca da se bore za sebe. Dakle, stati iza onoga u šta vjerujemo; istinu, pravdu i slobodu, na primjeru ove knjige i njenog autora, postaje gotovo jedini način očuvavanja sopstvene ličnosti. 

Iz pročitanog djela i Snoudenove, takoreći, autobiografije, možete saznati da se tu ne radi samo o teorisanju, nego i o vidljivoj borbi, ideji i cilju koji je on imao, a to je svakako borba protiv neetičkog načina življenja.  

S tim u vezi,  njegov potez je (iako u sebi možda može da ima manje etičke elemente, na koje, istina, možete naići tokom čitanja) prema cjelokupnom čovječanstvu etički, jer je utemeljen  na borbi protiv neetičkog. 

Na kraju, nameće se sasvim logično pitanje: kako postupati onda kada osjetimo da nam je privatnost narušena?  Vi ne možete „krenuti u rat" protiv svjetski najinteligentnijih i najmoćnijih agencija i biti istovremeno kompletno bezbjedni od bilo kakvog rizika; za vašu sigurnost u suštini niko tada ne može garantovati. 

Najtužnije od svega jeste da je gotovo stopostotno sigurno da ćete iz njega izaći kao gubitnik. 

Istovremeno, javnost koja se već nalazi  u ovakvom okruženju trebala bi jasno determinisati šta jeste važno. Ako to podrazumijeva živjeti „neslobodno", ali komforno, onda bi trebali biti voljni odreći se nekih stvari. 

Vi svakako možete ustati svako jutro, popiti omiljenu kafu, otići na posao, pratiti omiljene šou ili druge programe, ali kada uočite da ste saigrači u stvaranju svijeta koji će, uz sav progres, generacijama postajati sve gori, moguće je da će biti kasno. 

Zašto je to bitno? Bitno je zato što, bez obzira na to da li ste nužno sumnjivi ili ne i vi možete biti praćeni. Još gore, mi svjesno i gotovo sa zadovoljstvom, prihvatamo tu „privilegiju."

Nije samo sistem nadzora problematična kategorija, nego promjena, odnosno, preorijentacija vrijednosnog stava medija sa njihove korporacijske strane, kao i preusmjeravanje pogleda s njih na nas, građane i stanovnike planete Zemlje, koji medije svakodnevno koristimo. 

To što ljudi vjeruju da, ako su jednom uspjeli da dostignu stabilnost i slobodu društva, da će tako zauvijek i ostati, ne znači nužno i da je to zaista naša realnost. 

Realnost je takva da se stvari mijenjaju rapidno, zbog čega smo i svjedoci pada nekih od sistema, i to demokratskih. Zato, nije dovoljno samo vjerovati u nešto, moramo biti spremni zauzeti se za ono što želimo, ako zaista želimo promjenu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.