Život sio, a mržnja požnjela

LISTAJUĆI fotografije i novija sjećanja koja su živa i kao upisana, Vida i Mitar Milinković, izbjeglice i sada stanovnici prijedorskog naselja Baltin bare, stalno misle i često se pitaju: "šta nam se desi, šta i kome zgriješismo?". Vida je rođena prije 53 godine u Jajcu, a Mitar, godinu mlađi, 

u Sanskom Mostu. Sudbina je htjela da se osamdesetih upoznaju u Crikvenici gdje su oboje radili i potom vjenčali u Dabru.
- Najljepši dio mog života bio je onda kad sam živjela u Crikvenici i kao kuvarica radila u jednom hotelu. Muž je bio zidar i radio na građevini. Imali smo vikendicu, tamo namjeravali da kupimo i kuću, a onda je došla 1992. godina i taj nesrećni rat - Vida kazuje svoju životnu priču. Lijepi život je zastao pred izgonom i mržnjom...

Sve je počelo u julu te 1992. godine, kada su iz Crikvenice gdje su živjeli i radili oko 15 godina, iznenada odvedeni iz kuće. Ni slutili nisu pred kakvim će se sve mukama naći.
- Došli su po nas ujutro, u pet sat, i sa ostalim Srbima transportovali nas za Rijeku, pa u Split, a onda u Mostar, u jedan studentski dom, koji je bio pretvoren u logor za Srbe. Nekako sam i podnosila batine, ali kada sam vidjela da će me silovati, mislila sam da to neću moći da preživim - očiju punih suza Vida nam potvrđuje da su je silovala trojica Hrvata logorskih čuvara i to pred očima njenog muža Mitra. Njihova imena nikada nije saznala.
Doživjela je stres , duševni slom i gotovo potpuno osijedila za samo jedan dan. Nakon svega bila je podvrgnuta ginekološkim pregledima , ali nikada nije dobila bilo kakav nalaz da je silovana. Dodaje da je bilo još pokušaja da se ovako nešto ponovi, ali je nekim spletom okolnosti bila pošteđena novih muka.

- Bili smo više gladni nego siti, hranu nismo dobijali po nekoliko dana, batine su bile svakodnevne, ponižavanje, psihičko maltretiranje. Tih mjesec dana provedenih u tom logoru neću zaboraviti dok sam živa", prisjeća se Vida i kaže da je potom radila u jednom silosu, u Mostaru, a da je za to vrijeme Mitar kopao rovove za potrebe hrvatske vojske.

Razmijenjeni su posredstvom Međunarodnog Crvenog krsta u avgustu 1992. godine, zatim otišli u Stolac, pa u Trebinje, a nakon toga za Nikšić i u Beograd. Iz Beograda su stigli u Mitrovu rodnu Sanu, i ne sluteći da će 95. godine morati ponovo da bježe... Kuda?

- Eto nas sada u Prijedoru sa prepuno rana. Mitar ranjen na Gradačcu, doživio je i srčani udar i ima čir. Moje rane niko ne zna, ali one nikada neće zacijeliti... Nosim najgori mogući teret na srcu, nekakvu prazninu, kao da nemam više ništa. A i nemamo ništa, priča Vida.

 Ovdje su dobili plac, ali nema posla, a ovako bolesni ne mogu više teške poslove ni da rade iako nisu stari. Vida pere tepihe po kućama, muž cijepa drva, pomaže na imanjima, ali sve su to teški fizički poslovi koje on ne može više da izdrži. Vida polako priča zastajkujući da obriše suze koje joj s vremena na vrijeme same krenu niz lice.

Žive preskromno u maloj kući, više nalik šupi, koju su sagradili od ono novca što su imali. A ono što su imali u Crikvenici, sve je izgorjelo. Ušteđevina im je nedostupna u hrvatskim bankama, tako da im je preostalo da se raduju još samo svakom novom danu, koji sa sobom ne nosi ništa dobro, osim teškog rada barem za hljeb.

- Imamo nešto bašte, nešto nam i komšije pomognu, ali je stvarno teško. Živimo od 47 maraka socijalne pomoći, muž mi je zimus slomio nogu i još uvijek je teško pokretan. Nemamo ni struje ni vode, tako da živimo kako ni sanjali nismo da ćemo živjeti - nastavlja ovu tužnu priču Vida.

Milinkovići su prošle jeseni počeli da grade i pravu kuću, dobili su od Vlade RS 6000 maraka i uz pomoć komšija doveli gradnju do ploče, ali zbog nedostatka novca morali su stati i dalje ne mogu ništa.

- Najveća mi je želja da dignemo krov i da se iselimo iz ove šupe i da mi u kući zasija sijalica, reče nam na rastanku Vida Milinković. Kao da ne vjeruje da se baš njoj sve to desilo. A jeste. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.