Život iza četiri zida
Kad ustanu rano ujutro, avganistanske žene pokušavaju da nekoliko trenutaka posvete sebi, prije nego što se probude djeca.
Popiju čaj, a ne kafu. I prije nego što prinesu usnama šolju sa toplim napitkom, provedu nekoliko minuta u tišini, obavljajući jutarnju molitvu.
A kada smotaju molitvene ćilimčiće, slijedi jutarnja porodična graja i dinamika. Čak i u Kandaharu.
Iako nestabilna situacija i gotovo ratno stanje čini nepredvidljivim događanja na ulicama grada, ritam svakodnevice sa druge strane zida, u blatnjavim dvorištima gdje je, smatraju, ženama mjesto, nije puno drugačiji od svakodnevice u mirnijim dijelovima svijeta. Uvijek se nađe posla - treba pripaziti na djecu koja jurcaju okolo, oribati šerpe i lonce, počistiti podove i pripremiti ručak prije nego što se vrate izgladnjeli muškarci.
- Kad ustanem, pomolim se, pročitam pasus iz Kurana, pripremim doručak za djecu, a zatim ih otpremim u školu. Moj muž je učitelj. Svako jutro pripremim mu odjeću koju će obući prije odlaska na posao. Zatim krećem na kuvanje ručka, jer je svekrva stara i bolesna. Poslije svega toga, presvučem se i odlazim na svoj posao - priča Suhajla, 39-godišnja majka petoro djece.
Suhajla je jedna od rijetkih zaposlenih žena u Kandaharu, a radu u ekspozituri Ministarstva za pitanja žena, kao šef odsjeka za ekonomiju. Poslije završetka radnog vremena, u 1.30 žurno se vraća kući, da bi nastavila sa poslovima domaćice. Iako je zaposlena van kuće, ne znači da ima pravo na pauzu.
Mada njena porodica uglavnom živi od njene plate, činjenica da je zaposlena u Kandaharu se smatra privilegijom koju su joj omogućili njen "liberalni" suprug i svekrva.
Međutim, i žene kojima nije dozvoljeno da napuštaju kuću i okućnicu, ispune dan radom, pripremajući tijesto za pogače, ili baveći se vezom. Ovo drugo je glavna zanimacija domaćica u Kandaharu i način da se zaradi dodatni novac.
- Kad završimo sve kućne poslove, kćerke i ja pravimo šešire i tako možemo da kupimo još hljeb ili dva - objašnjava Šukrija (32) vlastitu svakodnevnu rutinu.
Sitara, kojoj je tek 15 godina, već godinu je udata za strogog, konzervativnog muža. On joj nije dozvolio da nastavi školovanje.
- Radim sve po kući - perem veš, suđe, čistim kuću, ma svašta nešto - kaže ona. I dok je suprug na pijaci, gdje prodaje namještaj, ona ima obavezu da se brine za stoku:
- Imamo krave, ovcu, imamo sve. A sav posao je na meni - priča Sitara.
Bibi Gul ima 50 godina, majka je osmoro djece i živi bez muža koji je umro. Svakog dana sjedne na isto mjesto u jednoj ulici u Kandaharu i - prosi.
- Pomolim se, pobrinem za naš skromni dom, a zatim dođem ovdje da prosim. Svakog jutra sam ovdje i ostajem dok ne padne noć, nadajući se da će mi dobri muslimani pomoći - kaže Bibi.
Aktivisti koji se bave pravima ženu kažu da su u Kandaharu siromašne žene i udovice u prednosti nad ženama iz više klase, što je zaista ironija.
- Siromašne žene, zato što znaju da su im potrebne, često uspiju da ubijede svoje muževe da ih puste van zidina dvorišta, da odu da rade i da nešto zarade, da bi svima poboljšale uslove života. I to je njihova šansa - objašnjava Rangina Hamidi, nadaleko poznata aktivistkinja za ljudska prava iz Kandahara.
Nasuprot tome, žene iz viših klasa imaju veoma malo razloga pomoću kojih bi svojim muževima dokazale da treba da izađu iz porodičnih vila ili da se školuju.
- Prihodi bogatih porodica u stvari odmažu ženama koje u tim porodicama žive - kaže Hamidi, dodajući da ženama njihovi očevi i muževi govore: "Možemo ti pružiti sve što trebaš. Možemo ti kupiti odjeću, nakit, dobru hranu, što bi sad izlazila van i radila?"
Žene bogatih, više nego druge, uglavnom su potpuno zatvorene u četiri zida, a potpuno ih kontrolišu njihovi muževi. Iako se takav "sporazum" ne pretvara nužno u njihovo ugnjetavanje, kako to često pretpostavljaju na Zapadu, to često znači da su žene dobrostojećih često okružene konzervativnom ideologijom i otporne na bilo kakvu kulturološku promjenu.
- One ne vide šta se događa u spoljnom svijetu, nemaju pristup ni događajima u bližoj zajednici, tako da ne prihvataju nikakve nove ideje. One upražnjavaju najgore, najzaostalije običaje i tradiciju, jer nemaju priliku da izađu i nauče nešto novo - ističe Hamidi.
Međutim, u Kandaharu to ne vide kao problem. Čak i Šuhajla, koja radi za avganistansku vladu i može da vidi šta se dešava dalje od kuće i dvorišta, kaže:
- Ako muž ne želi da žena izlazi i ide na posao, on joj treba omogućiti sve. Uz dobru hranu i ostale potrebne stvari, žena i ne mora da izlazi iz kuće.
Kuva, čisti...
- Ja sam domaćica. Kada ustanem ujutro, pomolim se Alahu, a zatim pripremim doručak za djecu. Kad ona odu u školu i na posao, pripremam ručak, pa večeru, a u međuvremenu čistim. Sve to uradim prije večeri - govori Homajra (40).
Preveo: Milenko Kindl
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
