Za Čedom i u vodu i u vatru
ZA ČEDOM su se okretale sve Tuzlanke, a on samo za Tomkom. Nekada kršni momčina iz čelinačkog sela Babići Čedo Vujičić svoj radni vijek počeo je u šumariji. Prilikom jednog slučajnog susreta sa njim tadašnji komandir lokalne Policijske stanice Jovo Vujmilović predložio mu je da se upiše na kurs za policajca..
- I tako se ja u jesen 1961. godine nađem u Sarajevu, a već naredne godine u ljeto dobijem službu u Tuzli. U to vrijeme za policajca u BiH nije bilo težeg rasporeda od Tuzle i Zenice koji su bili radnički centri u kojima je vladao zakon jačeg. Policija je u to vrijeme uglavnom kao "službeno vozilo" koristila konja ili išla pješice, ali opet je uživala veliki autoritet - govori Čedo o svojim prvim policijskim danima.
Kaže da je sa njim u Tuzlu krenula grupa policajaca Krajišnika, "sve momci ko od brda odvaljeni". Stasom, glasom i svojim uzornim i hrabrim ponašanjem vrlo brzo su stekli autoritet među kavgadžijama. A ona druga ljepša strana? Tuzlanke su vratove za njima krivile.
- Ja sam momkovao sve do 1968. godine i onda shvatio da mi je vrijeme da se ženim i skućavam, jer trideseta mi je bila na pragu. Bilo je djevojaka više za zabavu, ali kad čovjek odluči da neku od njih kući povede taj krug se značajno sužava. Zagledao sam se u jednu mladu, vještu i kršnu trgovkinju po imenu Tomka za koju sam se svojim vezama i raspitao i zaključio da je ona taman onakva kakva mi treba - kroz osmijeh opisuje Čedo svoje momačke uspomene.
Mada nije baš sve lako išlo jer, za Čedom su se okretale sve Tuzlanke, a Čedo samo za Tomkom. Ljubav na prvi pogled krčila je sve prepreke. Sreli su se u martu 1968. godine, a svadba je bila već 11. maja iste godine. U svadbi, koja je organizovana u Tuzli, bilo je 13 automobila što bi teško skupio i tadašnji predsjednik opštine.
- Kao pripadnik specijalne jedinice najčešće sam bio u Titovom obezbjeđenju. Nakon zemljotresa u Banjoj Luci 1969. godine tu sam raspoređen, a kada je zagužvalo na Kosovu tamo su me poslali - kazuje Čedo. Uz rad nastavio je školovanje i obavljao niz odgovornih poslova za koja je dobio više priznanja.
Iako su živjeli i radili u Tuzli već prvih godina svog zajedničkog života počeli su graditi kuću u Čedinom zavičaju. Tomku pitamo kako je ona, kao dijete iz velikog grada, prihvatila gradnju kuće u selu koje ni asfalta nije bilo i do kojeg se dolazilo preko klimavog drvenog mosta.
- Ja bih i tada i danas za Čedom i u vodu i u vatru skočila, a kamoli ne bi selo za grad zamijenila. Mene su njegovih šest sestara i brat prihvatili kao svoju sestru i ja se tako prema njima odnosim, a opet ja i Čedo se dopunjujemo i veoma lijepo slažemo. Ono što je najvažnije, uvijek smo pronalazili zajedničko rješenje za sve naše probleme - priča Tomka koju u čelinačkom kraju poznaju kao veoma vrijednu i dinamičnu ženu.
- Ove prve naše četiri zajedničke decenije proveo sam veoma lijepo. Imam vrijednu i pouzdanu suprugu kojoj je porodica preča od nje same. Nikada nisam imao ni najmanji povod da posumnjam u svoj izbor i mogu se pohvaliti sa ove vremenske distance da sam dobro procijenio - kaže Čedo.
Rezultat njihove ljubavi je kćerka Ljiljana, zet Nebojša, unučad Jovana, Bojana i Boris, izuzetno lijepo domaćinstvo i širok krug prijatelja.
Čedo je penzionisan početkom 1988. godine, i vrlo brzo vratio se sa porodicom u svoje Babiće. Vujičići kažu da ih za Tuzlu, gdje i danas imaju dosta prijatelja, vežu lijepe uspomene. Iako su već godinama u penziji, oboje su još uvijek aktivni, željni novih uspjeha i radosti. Tomka je predsjednica Udruženja žena "Božur" u Čelincu, a Čedo aktivista u Udruženju penzionera i strastveni lovac.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
