Vrijeme da se povuku politički dinosaurusi
LONDON - Postoje predviđanja da bi tokom sljedeće godine sa političke svjetske scene moglo da ode bar pet političara koji su uveliko "prešišali" sedmu deceniju života.
Hosni Mubarak ima 81 godinu i vlada Egiptom od 1981. godine. Fidel Kastro je navršio 85 godina i pola vijeka je na čelu kubanske Komunističke partije i revolucije.
Sa svoje 83 godine kralj Tajlanda Bumibol Adelajdej je najdugovječniji šef države - počeo je vladati 1946. godine, dok Abdala ibn Abdulaziz, kralj Saudijske Arabije, već gazi 87. godinu.
"Vrhovni vođa", koji takođe voli da ga nazivaju "dragi vođa", "naš otac", "general", ili čak "generalisimus", iako tek navršava 70 godina, zbog teške bolesti na korak je od abdikacije. Naravno, riječ o zloćudnom tiraninu Sjeverne Koreje Kim Jong-ilu.
Svi su oni, za staro željezo, a kako bi svijet bio ljepši u idućoj godini većina poželi, da nestanu s političke scene.
U ovoj priči ima i jedna ograda, jer ipak su dame dame, pa je dovoljno reći: "Long live the Ljueen!". Naravno, riječ je o kraljici Elizabeti Drugoj. Okrunjena je 1953., a rođena 1926. godine, što znači da ima 84 godine.
Pet spomenutih vođa je jako bolesno i moguć je fizički nestanak nekoga od njih. Uprkos tome i ako se taj nestanak dogodine ipak ne dogodi, njihova se fizička slabost tumači i kao politička slabost koja će prisiliti njihove zemlje da provedu komplikovane, a i nepredvidive strukturne promjene.
Analitičari i novinari smatraju da će te promjene izazvati poremećaj u spoljnopolitičkim odnosima, ne samo oko spomenutih zemalja.
Egipat je ključni igrač u arapskom svijetu, a o kubanskom uticaju u Latinskoj Americi da se i ne govori. Ono što se pak događa u Saudijskoj Arabiji određuje koliko ćemo plaćati gorivo, a oružani konflikt između dviju Koreja imao bi veliki uticaj na svjetsku ekonomiju.
Kao što je poznato, rastuća nervoza i neprijateljstvo između Pjongjanga i Seula uslovljeni su procesom tranzicije u najzatvorenijoj komunističkoj diktaturi na svijetu. Jedva postojeća politička ravnoteža u Tajlandu bi, pak, pukla u komadiće sa smrću kralja, a eventualno prelivanje krize preko granica bi destabilizovalo jugoistok Azije.
Uprkos velikim razlikama svih vrsta: kulturnim, ekonomskim, geografskim, geopolitičkim, vjerskim ili društvenim, zanimljivo je razmatrati koliko je ovih pet zemalja slično u pogledu procesa nasljeđivanja odnosno političke tranzicije, jer zaključak je jednostavan - sve ostaje u porodici.
Fidel je prepustio vođenje države mlađem bratu Raulu. Kim Jong-il je odredio kao nasljednika 26-godišnjeg, najmlađeg sina Kim Jong-una, koji je, uprkos potpunom nepoznavanju vojničkih poslova, nedavno unaprijeđen u generala s četiri zvjezdice. Zakon određuje da ga se naziva "izuzetnim drugom".
Hosni Mubarak čini sve što je moguće da njegov sin Gamal dođe na vlast. Ako su Džordž Buš i Džordž V. Buš bili predsjednici, pitaju se gospoda Kim i Mubarak, zašto to ne može biti omogućeno i nama? U slučaju kraljeva, nasljeđivanje bi trebalo biti jednostavnije, ali može biti i komplikovano.
Kralj Abdula je označio kao nasljednika polubrata, princa i sultana Bin Abdulaziza, ali je problem što je još u osamdesetim godinama bolovao ili još boluje od raka. U Saudijskoj Arabiji se odluke donose u tajnovitom i jako komplikovanom procesu trgovanja unutar kraljevske porodice.
Isto je i s Tajlandom. Sin kralja, princ Maha Vajiralongkorn (57), prirodni je nasljednik, ali dok je otac u narodu obožavan, sin je nepopularan i ljudi ga se boje. Ima izuzetno kontroverzan ljubavni život, boluje od strastvenog odnosa prema psiću Fu-Fu koji ima visoki vojni čin i koji uvijek sjedi za glavnim stolom na gozbama i drsko tretira okolinu pa zbog toga raste popularnost njegove sestre, princeze Sirindhorn. Tako da je scenariji u kojem bi Maha bio preskočen da bi bila okrunjena sestra ili neko od unuka sasvim vjerovatan.
Drugo što je zajedničko tim zemljama jeste uloga oružanih snaga u izboru nasljednika.
Naime, sve te vladavine zavise o generalima da bi opstale. Ali u Egiptu nedostatak vojnog iskustva kod Mubarakovog sina i njegovog obećanja da će se krenuti u ekonomske i političke reforme ne donose mu velike simpatije u generalskim redovima.
Raul Kastro nije samo mlađi brat vođe revolucije, već osoba koja već četiri decenije kontroliše vojsku, policiju i tajne službe. U Saudijskoj Arabiji prinčevi, koji kontrolišu vojne strukture ili tajne službe, u boljoj su poziciji od ostalih u trgovanju ostavštinom.
U Sjevernoj Koreji, uprkos svemu, vjeruje se da kad "dragi vođa" umre šef neće postati "izuzetni drug" već vojna hunta. Na Tajlandu, zemlji s velikom tradicijom vojnih udara, smrt kralja bi mogla ohrabriti još jednom generale da riješe krizu na svoj način.
Stogodišnje zlo
Stara poslovica kaže da nema toga zla koje može trajati sto godina, niti tijela koje bi sve to izdržalo. Autokrati koji žele vladati i poslije smrti, putem sina ili brata, krše taj filozofski princip jer nastoje da zlo potraje i duže od stoljeća. Možda će neki u tome uspjeti, ali to ostaje da se vidi tokom sljedeće godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
