Koliko novca godišnje "pojedu" vojni budžeti

U posljednjoj godini Drugog svjetskog rata, SAD su potrošile oko 38 odsto svog BDP-a na vojsku. Skoro 80 godina kasnije, moderna vojna potrošnja nije mnogo daleko od tog budžeta, ako se uzme u obzir inflacija. Američka godišnja vojna potrošnja iznosi oko 900 milijardi dolara, otprilike 40 odsto ukupne svjetske potrošnje i trostruko je veća od kineske. Četvrtina ili više toga moglo bi se izbjeći okončanjem američkih ratova, zatvaranjem mnogih od oko 800 američkih vojnih baza širom svijeta i pregovorima o novim sporazumima o kontroli naoružanja sa Kinom i Rusijom ili okončanjem rata u Ukrajini.

Umjesto mira kroz diplomatiju i fiskalnu odgovornost vojno-industrijski kompleks plaši narod prikazima zlikovaca koje dobri momci moraju zaustaviti po svaku cijenu. Zbog ovakvih i sličnih strahova najveći potrošači su nastavili da povećavaju svoje vojne kapacitete, dok je rat u Ukrajini doveo do toga da zemlje u regionu takođe preispitaju svoje budžete.

Daleko najoštriji rast, procentualno gledajući, zabilježen je u Evropi. Države navodno jačaju vojnu snagu kao odgovor na pogoršanje bezbjednosnog okruženja.  

Trka u naoružanju

Iako u Evropskoj uniji tvrde da su prioriteti napredak čovječanstva sa jedne strane i razuma sa druge strane, vojni rashodi država centralne i zapadne Evrope dostigli su prema posljednjim podacima 345 milijardi dolara, premašivši potrošnju iz 1989. godine, kada se hladni rat završavao. Interesantno, ali i mirnodopski raspoložene skandinavske zemlje su na ovom spisku poput Finske i Švedske, ali treba spomenuti i baltičke zemlje te Poljsku.

Klima

Vojna potrošnja takođe utiče i na emisije gasova sa efektom staklene bašte, egzistencijalnu prijetnju čovječanstvu. Što je veća vojna potrošnja jedne zemlje, veća je i njena emisija ugljen-dioksida. Sedam od deset najvećih istorijskih emitera među deset je najvećih svjetskih vojnih potrošača - SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Japan i Njemačka.

Ono što zabrinjava jeste to što bi trebalo očekivati da će ovi vojni troškovi, ali vjerovatno i u ostatku svijeta, nastaviti da rastu u godinama koje su pred nama, jer "geopolitičke zabrinutosti" tjeraju i zemlje u Aziji - Indiju, Japan, Sjevernu Koreju i Kinu, da takođe povećaju svoje izdatke za odbranu. Rezultat je ovo graničnih sukoba Indije i Kine, dugogodišnjeg teritorijalnog sukoba u Južnom kineskom moru i napetosti kada je riječ o Tajvanu.

Kako zemlje izdvajaju veće dijelove svog budžeta u vojne svrhe, vjerovatnoća njihovog angažovanja u oružanim sukobima eskalira, jer imaju tendenciju da se oslanjaju na uvoz oružja i vojna rješenja kako bi zadovoljile svoje bezbjednosne potrebe, nauštrb miroljubivih pristupa.

Štaviše, kada jedna zemlja poveća svoju vojnu potrošnju to može izazvati veći osjećaj nesigurnosti među regionalnim rivalima, što ih dovodi do povećanja potrošnje i tako dalje, podstičući trku u naoružanju.

Zemlje članice NATO-a i Evropske unije koristile su rat u Ukrajini kao dimnu zavjesu da opravdaju popunjavanje, proširenje i modernizaciju sopstvenih zaliha naoružanja, ali i da preoblikuju postojeće propise o trgovini oružjem, što je dovelo do neobuzdanog militarizma i nove trke u naoružanju. Politički, ovo se odrazilo u zabrinjavajućem novom razvoju evropskog narativa, koji je već prešao sa - "razvoj za bezbjednost" na "bezbjednost za razvoj".

Rudnik zlata

Ova militarizacija svijeta uzročno-posljedična dovela je i do ogromnog rasta profita vojnog industrijskog kompleksa, prije svega onog u Americi. Prošlo je šest decenija od kada je, napuštajući funkciju predsjednika SAD, proslavljeni general Dvajt Ajzenhauer upozorio na opasnost koju je po američku demokratiju i mir u svijetu predstavljala narastajuća moć vojno-industrijskog kompleksa (MIC). Njegove riječi niko tada nije ozbiljno shvatio.

Rat je "dobar za posao", rekao je jedan od čelnika famoznog američkog investicionog fonda "Blekrok" još u junu prošle godine, poručujući kako previranja u Ukrajini mogu stvoriti prilike za profit.

Industrija oružja iskoristila je šok izazvan ruskom invazijom da se ponovo pozicionira kao nezamjenjiv, "održivi" i "mirotvorni" igrač, podstičući trku u naoružanju. Ukrajina je postala rudnik zlata za američki vojno-industrijski kompleks. Pošto je rijetko kupovala oružje u inostranstvu prije krize, ona je postala treći najveći svjetski uvoznik oružja, zauzimajući peto mjesto među glavnim izvoznim destinacijama SAD za oružje.

Teško je tačno znati koliko je novca sa ukrajinske linije fronta stiglo u džepove američkih proizvođača oružja. Koristeći proksi rat između Rusije i Ukrajine, SAD nastavljaju da konsoliduju svoje geopolitičke interese u Ukrajini, a njihova vojna industrijska preduzeća ostvaruju ogroman profit prodajom oružja. Danas u Americi postoji pet giganata koji dominiraju ogromnom industrijom oružja.

Nije tajna da je američka industrija oružja, da bi stavila više novca u svoje džepove, održala duboke veze sa državnim zvaničnicima i liderima javnog mnjenja na nekoliko načina, kao što je finansiranje lobista i istraživačkih centara i zapošljavanje bivših vladinih zvaničnika kroz "okretna vrata" industrije lobija vlade.

Interesantan fenomen koji se pojavio tokom sukoba je da neke poznate lobističke kompanije, najmanje njih 25, predstavljaju Ukrajinu pro bono, zalažući se za veću vojnu podršku SAD za ukrajinsku vojsku. Iza njihovih takozvanih izgovora za humanitarnu brigu za "pomaganje" Ukrajini kriju se neke lobističke firme sa očiglednim finansijskim podsticajima - one takođe imaju proizvođače oružja kao klijente.

Lobisti

Finansiranje istraživačkih centara jeste još jedan metod kojim američki MIC pojačava svoj glas. U izveštaju koji je Institut Kvinsi objavio utvrđeno je da je od 27 istraživačkih centara u SAD, čiji su donatori mogli biti identifikovani, 21 dobio sredstva od odbrambene industrije, što čini 77 odsto svih sredstava.

Izvještaj Instituta Kvinsi takođe je otkrio da se američki mediji "neproporcionalno oslanjaju na" komentare istraživačkih centara koje finansira sektor odbrane.

Mehanizam "okretnih vrata" takođe utiče na protok zaposlenih na visokom nivou iz odjeljenja za odbranu američke vlade do privatnih izvođača oružja i obrnuto. "Okretna vrata" koja se neprestano okreću pružaju sadašnjim članovima Kongresa, njihovom osoblju i osoblju Pentagona snažan podsticaj da se lijepo igraju sa pomenutim gigantskim izvođačima dok su još u vladi.

Unosna karijera lobiranja čeka ih kada napuste državnu službu. Oko 700 bivših visokih vladinih zvaničnika u SAD radi za odbrambene firme, uključujući bivše generale i admirale, otkrio je izvještaj koji je radila kancelarija senatorke Elizabet Voren. "Boing", "Raitheon" i "Dženeral elektrik" angažovali su 85, 64 i 60 bivših vladinih zvaničnika kao svoje visoke rukovodioce ili lobiste, navodi se u izvještaju.

Sukob u Ukrajini još jednom je pokazao kako je američka vlada ovisna o ratu i vojnim troškovima. Troškovi američkih ratova u posljednjih 20 i kusur godina iznosili su nevjerovatnih 8.000 milijardi dolara. Da bi prevazišla dužničku krizu Amerika bi trebalo da prestane da hrani vojno-industrijski kompleks, najmoćniji lobi u Vašingtonu.

Iako su američki ratovi po izboru bili užasni za Ameriku, bili su daleko veće katastrofe za zemlje koje Amerika navodno spasava. Avganistan je poslije američke "pomoći" ostao slomljen. Ukrajina je sada u novom američkom zagrljaju, sa vjerovatno istim rezultatom. Sada ti isti sve više ukazuju kako je rat sa Kinom gotovo neizbježan.

Crno tržište

Prije invazije Rusije, Ukrajina je imala jedno od najvećih crnih tržišta oružja u Evropi. To postavlja pitanje: šta će se desiti s tim oružjem kada se sukob završi? Ako sukob prestane sutra, da li će Ukrajina vratiti sve raketne bacače? Da li će sjedjeti u zalihama? Hoće li se prodavati na crnom tržištu? Istorija sugeriše da će oružje neizbježno naći put prema pogrešnim rukama, podstičući dalje nasilje.

Evropa

I evropski proizvođači oružja zabilježili su primjetan porast prihoda i profita, u godini koju je definisao sukob u Ukrajini i povećana evropska vojna potrošnja. Ukupna vrijednost prodatog oružja od strane nekoliko evropskih kompanija iznosila je prema do sada dostupnim podacima oko 96 milijardi evra.

Predviđa se da će novi mehanizmi finansiranja Evropske unije dodatno podstaći industriju oružja. Očekuje se da će dva programa EU, EDIRPA i ASAP, ubrizgati značajna sredstva, posebno za podršku Ukrajini i Moldaviji. EDIRPA će u periodu 2024-2025. finansirati 300 miliona evra za zajedničke nabavke vojne opreme, dok će ASAP u istom periodu doprinijeti 500 miliona evra za proizvodnju municije.

Njemački proizvođači oružja ove godine bilježe rekordan izvoz, prije svega zbog isporuka u Ukrajinu. Po svoj prilici njemačka namjenska industrija do kraja godine mogla bi da obori rekord iz 2021. kada je izvezla oružje vrijedno 9,35 milijardi evra. Više od jedne trećine izvoza vlada je odobrila za Ukrajinu. U ovu zemlje u prva tri kvartala otišlo je oružje vrijedno 3,3 milijarde evra, što je preko četiri puta više nego čitave prošle godine. U države Evropske unije i NATO i druge partnerske zemlje - Japan, Švajcarsku, Australiju i Novi Zeland - njemačka vojna industrija izvezla je robu vrijednu 4,33 milijarde evra. Među njima, najviše u Mađarsku (1,03 milijarde), koja se sada snažno naoružava.

U ostale, takozvane treće zemlje izvan EU i NATO, ne računajući Ukrajinu, iz Njemačke je do kraja septembra izvezeno oružje vrijedno 1,16 milijardi evra, više nego cijele prošle godine (992 miliona evra). Najviše je oružja uvezla Južna Koreja, u vrijednosti od 251 milion evra.

Ovo je samo vrh ledenog brijega, jer gospodari rata i plaćenici ubiru milijarde profita od ilegalne i nezvanične trgovine malokalibarskim i lakim oružjem koje podstiču sukobe u zemljama širom svijeta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.