Veljko Džakula: Josipović i Tadić vraćaju nadu Srbima u Hrvatskoj

Rekao je to u intervjuu “Glasu Srpske” predsjednik Srpskog demokratskog foruma Zagreb i Programskog savjeta Demokratske partije Srba Veljko Džakula.

* GLAS: Kako biste okarakterisali današnji položaj Srba u Hrvatskoj, da li su ugrožena njihova prava, kultura i pismo?

DžAKULA: Ni danas, 15 godina poslije koalicije Samostalne srpske demokratske stranke i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice nisu ostvarena većina prava iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Barem ne u onom opsegu u kojem su trebala biti ostvarena. Već mi je pomalo dosta dobrih zakona koji se loše, ili nikako ne primjenjuju. Takav je i Ustavni zakon, prema kome manjine imaju pravo na zapošljavanje u državnim tijelima i pravosuđu u skladu sa svojom zastupljenosti u ukupnom stanovništvu, imaju pravo na dvojezičnost u onim naseljima gdje manjine imaju više od 30 posto stanovnika, pravo na obrazovanje na svom jeziku i pismu i služenje sa istim u privatnoj, ali isto tako i u javnoj i službenoj upotrebi. Temeljem zakona, Srbi imaju značajna manjinska prava u skladu sa evropskim standardima u zaštiti manjinskih prava, ali kada ta prava treba provesti u praksi, onda sve staje. Još imamo, mislim, negdje oko 25 jedinica regionalne i lokalne samouprave koje su morale da usklade svoje statute sa Ustavnim zakonom i u njih inkorporirati manjinske standarde iz tog zakona. Ali to odbijaju učiniti bez ikakvih posljedica. Ne može mi nitko reći da Vlada nema mehanizme da takve općine ili gradove natjera da se drže propisa Hrvatske ili da ih se u protivnom kazni raspuštanjem skupština.

* GLAS: Da li se išta promijenilo ulaskom Srba u Vladu?

DžAKULA: Mislili smo da će kada Srbi uđu u Vladu takva praksa biti promijenjena, ali ništa od toga. Upravo suprotno. Srpski predstavnici u Vladi Hrvatske i ministarstvima služe kao alibi da možemo pokazati pred Evropom kako i manjine sudjeluju u vlasti i odlučuju o svojoj sudbini. Na žalost, manjine, a pogotovo Srbi u Hrvatskoj već dugi niz godina ne odlučuju o svojoj sudbini. To odluči netko drugi, a onda srpska politička elita za to digne ruke, a onda se pak to dizanje ruke nagradi sa ovim ili onim pravom, ovim ili onom benificijom, ali ne u korist sistemskog rješavanja prava manjina već u cilju maksimalizacije dobiti za političke predstavnike Srba u Hrvatskoj i njihove organizacije. Jednostavno smo pretvorili političku trgovinu u legitimni oblik političkog rada, a to je ono najžalosnije. Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj isprostituirali su politiku zaštite manjinskih prava i sveli je na jeftinu trgovinu za zadovoljavanje ličnih interesa. I to je ono najžalosnije.

* GLAS: Kako vidite rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj?

DžAKULA: Dobar put za poboljšanje statusa i rješavanje otvorenih pitanja koje imaju Srbi u Hrvatskoj je put koji svojom “novom politikom” proklamira predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, zajedno sa srpskim predsjednikom Borisom Tadićem. Obojica su ljudi neopterećeni prošlošću, ljudi koji nemaju iza sebe niti ratnih, niti kriminalnih repova, ljudi koji shvaćaju značenje poštivanja ljudskog dostojanstva i zaštite i promocije ljudskih prava svakog građanina. Nova politika Ive Josipovića trebala bi ohrabriti i probuditi sve institucije u Hrvatskoj koje se direktno ili indirektno bave pitanjima manjina da bez ikakvog oportunizma i “figa u džepu” pristupe rješavanju otvorenih pitanja Srba u Hrvatskoj kao punopravnih građana ove zemlje. Nisu Srbi u Hrvatskoj migranti ili azilanti, već ljudi koji u Hrvatskoj žive preko 500 godina i koji ne traže ništa više nego da budu ravnopravni građani ove zemlje uz puno uvažavanje njihove kulture i nacionalnog identiteta.

* GLAS: Smatrate li da se položaj Srba poboljšava sa dolaskom Josipovića na čelo Hrvatske i s obzirom na to da je pokazao spremnost da sarađuje i sa Srbijom i sa BiH?

DžAKULA: Josipović ohrabruje i kao čovjek, i kao političar i kao državnik. Ohrabruju njegove riječi, ali vidjeli smo, i njegova djela. Svi mi, trebamo pružiti punu podršku Josipoviću, da zajedničkim snagama zaštitu prava srpske nacionalne manjine dignemo na viši stupanj. Josipović svojom politikom direktno razotkriva svu nesposobnost gotovo svih Vlada Hrvatske koje su do sada premalo učinile na održivom povratku Srba i njihovoj resocijalizaciji u društvo. Pokazuje kako se u malo vremena može učiniti puno, samo ako se hoće, i ako imate poštene i iskrene namjere. Predsjednik Josipović duboko razumije problematiku ljudskih prava i osjeća nepravdu. Njemu smetaju svi oblici diskriminacije, pa ga tako, uvjeren sam, potpuno iskreno smeta da Srbi u Hrvatskoj ni nakon 20 godina ne mogu dobiti svoje stanove nad kojima su imali stanarska prava, da nemaju jednake šanse pri zapošljavanju, da imaju problema u ostvarivanju posebnih manjinskih prava kao što je dvojezičnost, obrazovanje na manjinskom jeziku, upotreba vlastitih manjinskih simbola i pisma itd… Ohrabruje i to što je bez “rezerve” pružio ruku Tadiću, da zajedničkim snagama pruže šansu miru, suživotu i prosperitetu na ovim prostorima. Meni je potpuno jasno da iza Jasipovićeve i Tadićeve politike postoje i određeni interesi da se ta pitanja riješe, koji su uvjetovani evropskim pritiscima, ali bez obzira na takve pritiske koji su i do sada postojali, mnogi prije njih dvojice nisu imali spremnosti jasno i nedvosmisleno obračunati se sa prošlošću i bez ručne kočnice okrenuti se budućnosti. Znate, za sigurnu vožnju potrebno je ponekad pogledati u retrovizor, ali nema vožnje unaprijed ako vam je stalno podignuta ručna kočnica.

* GLAS: Kako komentarišete smjenu urednika srpskog nedeljnika “Novosti” Rade Dragojevića zbog naslovne stranice na kojoj je pisalo “Obadva, obadva su pala”? Da li je taj slučaj odraz slobode srpske pisane riječi u Hrvatskoj ili je riječ o nečem sasvim drugom?

DžAKULA: Nije u pitanju ugrožavanje slobode pisane riječi, već su to bile neozbiljne i neodgovorne aktivnosti urednika i izdavača, koji nisu shvatili značaj manjinskog lista niti njegovu ulogu u društvu. Naslovnica “Oba su pala” je degutantan, neozbiljan i neodgovoran pokušaj skretanja pažnje na vlastiti časopis, egocentrična samoreklama i pokušaj skretanja pažnje na sebe, bez osjećaja odgovornosti prema srpskoj nacionalnoj manjini i prema posljedicama koje takvi “salonski igrokazi” mogu imati na odnose Srba i Hrvata recimo na području Knina, Kostajnice ili Gline. Naravno, da sve ono što je uslijedilo nakon toga u potpunosti osuđujem. Pogotovo prijetnje smrću glavnom uredniku, kao i javni linč prema uredništvu i novinarima. Nakon svega ostaje gorak okus u ustima, jer ispada da je osnovni problem činjenica što su se tzv. srpske novine poigrale sa sintagmom “Oba su pala”, dok je u drugom planu ostala javna debata o stvarnoj poruci takve naslovnice, što se s njom uopće htjelo postići. Bez obzira na, ponavljam, po meni očiti urednički promašaj i jedno neprofesionalno igranje slobodom medija bez osjećanja odgovornosti prema zajednici koju predstavljaju, reakcija društva je pokazala da još postoji velik prostor za poboljšanje slobode medija u nas. Što se tiče smjene urednika to trebate pitati izdavača, Srpsko narodno vijeće i Milorada Pupovca. Oni su malo hvalili naslovnicu, izdali sljedeći broj u kojem su gotovo svi članovi SNV-a dali podršku uredniku, pa su onda, valjda pod pritiscima javnosti smijenili urednika sa obrazloženjem da je to normalna smjena u cilju poboljšanja kvalitete lista i da nema veze sa predmetnom naslovnicom. Politika puna nelogičnosti i neprincipijelnosti. Trebalo je, ili, bezrezervno stati iza urednika do kraja ako smatraju da je naslovnica u redu, ili odmah javno priznati da je to bio urednički promašaj. Ovako je ispalo da je urednik smijenjen zato što je dobro radio i da smjena služi da bi otišao na bolji položaj. Mislim da je slučaj s naslovnicom samo dobra prilika da se ljudi u SNV-u obračunaju sa urednikom i da iza svega stoje unutarnji sukobi i lični interesi koji se po tko zna koji put prelamaju preko leđa cijele srpske zajednice u Hrvatskoj.

* GLAS: Kako komentarišete izvještaj Evropske komisije o Hrvatskoj u kome se navodi da Hrvatska krši prava Srba i da mora riješiti pitanje izbjeglica i bivših nosilaca stanarskih prava?

DžAKULA: Dobro je da Evropa šalje te poruke. Mi jednostavno moramo prihvatiti evropske standarde i ponašati se u skladu sa evropskom praksom u zaštiti ljudskih prava i prava nacionalnih manjina. Ne radi Evrope, već radi nas. Radi naše evropske budućnosti. Srbi u Hrvatskoj su vrlo zainteresirani da Hrvatska što prije uđe u Evropsku uniju, ali ne da samo formalno prihvatimo evropsko zakonodavstvo i standarde, već da ih stvarno integriramo u našu praksu. Nekako imam osjećaj da naša Vlada želi što prije u EU, a da pri tome ne vodi računa da li ta zakonodavna evropska praksa nailazi na plodno tlo prilikom njezine implementacije u svakodnevnom životu. Država se već dugi niz godina zaklinje da je za održivi povratak srpskih izbjeglica, da im osigurava sva ljudska, građanska i manjinska prava, a kada malo zagrebete ispod površine ili odete na područja povratka, na recimo Baniju, Kordun ili Liku vidite da ljudi i dalje ne mogu obnoviti svoje kuće, da im je infrastruktura u katastrofalnom stanju, da ne mogu naći posao, da nemaju nikakvu egzistenciju, da su izgubili brojna prava, a da nova teško stječu.

Povratak

* GLAS: Postoje li precizni podaci o tome koliko je trenutno Srba u Hrvatskoj? Da li je više onih koji se vraćaju ili onih koji napuštaju Hrvatsku?

DžAKULA: Da je statistika točan broj netočnih podataka, najbolje govore podaci o Srbima u Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva iz 2001, Srba u Hrvatskoj je nešto više od 200 hiljada. Prema podacima Vlade, 134.000 se vratilo iz izbjeglištva od 1997. do danas. Od toga je negdje od 15 do 20 hiljada umrlo, budući je prosječna starost srpskog povratnika 60 godina. Prema istraživanju UNHCR-a i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra se da je negdje oko 60 hiljada povratnika koji su se vratili i izvadili dokumente, ponovo napustilo Hrvatsku. Zbog svega toga teško je procijeniti koliko Srba u Hrvatskoj stvarno živi, a koliko migrira. Dođu, odu, opet dođu i slično. Ljudi kada se vrate nemaju perspektivu, nemaju posao. Vraćaju se stari koji mogu živjeti od penzije i oni koji mogu životariti od sitne poljoprivrede. Krajevi povratka su pasivni, bez privrede, a jedina mjesta za zaposlenje su u javnoj upravi, javnim poduzećima i lokalnoj administraciji, ali ta mjesta su zauzeta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.